Kada se praznik nasloni na vikend, nema ništa bolje do izleta u neku susjednu zemlju. Pojam susjeda je za mene malo širi od same geografije, pa tu obično ubacim sve zemlje u koje mogu doći za nekoliko sati – od Sjeverne Makedonije, pa do Slovenije, uključujući i Albaniju. Tako sam nedavno s porodicom otišao do Skadra, a sve sa ciljem da svratim i do Ulcinja, grada koji godinama posjećujem, volim, poštujem i cijenim. Nikad dotad nisam bio u ovo doba godine i nisam znao šta očekivati.
O Ulcinju mi je još kao malom pričala mama, koja je sa svojima tamo išla još ‘50-ih i ‘60-ih godina prošlog vijeka. Dedo Abid, koji je rođen u Trnovu, ali živio u Sarajevu, nije računao da je bio na moru ako nije otišao u Ulcinj. Govorio je kako ulcinjski pijesak liječi nakon hladne trnovske klime. Tih godina Ulcinj je bio mala čaršija, s prilično nepovezanim okolnim plažama, a najpoznatije – Mala i Velika plaža nisu bile spojene kućama, zgradama i putevima kao što je to danas slučaj.
Iz Sarajeva se do Ulcinja moglo doći preko Titograda, do kog se išlo autobusom, zatim na voz do Bara, pa još nekim prijevozom do samog Ulcinja, sve dok nije uveden direktan autobus. Do Velike plaže se uglavnom išlo taksijem ili organizovanim minibusevima. Nije bilo ležaljki, nije bilo hlada, sve u što se moglo uzdati su vjetar, voda, nadaleko poznate ulcinjske lubenice, te eventualno pokoji kafić.
Daleko, ali u glavama ljudi
Danas se do Ulcinja iz Sarajeva putuje između sedam i deset sati, zavisno kojom autobuskom kompanijom idete, a automobilom je malo više od pet. Ipak, ljudima je i dalje u glavama daleko, valjda jer je odmah pored Albanije, koja je toliko godina bila nepoznanica, a i zbog očajnog dijela puta između Foče i crnogorske granice, za koji su vlasti nebrojeno puta obećavale proširenje koje se nikad nije desilo.
U Ulcinj sam prvi put došao 2003. godine. Bio sam na moru s nekim društvom koje se vrlo brzo osulo, a onda sam poslao poruku drugarici Ameli za koju sam znao da ima kuću i da je trenutno tamo sa zajedničkim prijateljima. Nisam imao pojma gdje idem, osim što sam čuo da ima lijepa pješčana plaža.
Dočekao me naš drug Mahir, rekavši mi kako mu je trebalo 40 minuta do autobuske stanice, što mi je bilo čudno jer nisam očekivao tako veliki primorski grad. Brzo smo došli do kuće koja se nalazila u starom gradu, a onda otišli na plažu. Odmah sam uvidio razliku između tog dijela primorja i onog na koje sam dotad navikao – hrvatskog.
Roštilj na moru nije nešto na šta sam navikao
Oko mene je bilo nekoliko džamija, ćevapi, pljeskavice i roštilj na svakom koraku, nije bilo pravila s parkingom, a gužve su bile nesnosne – od ranih jutarnjih do kasnih noćnih sati. Kako je Amela stanovala u starom gradu, do jutarnjih sati smo mogli čuti albanski folk koji je dolazio s Male plaže, a tada sam prvi put osjetio šta znači osvanuti na plaži bez dalmatinske muzike poput Olivera, Đulijana, Graše i sl. Oko mene su ljudi, pored albanske muzike, puštali Željka Samardžića, OK Band i slične pop-folk bendove koje nikad nisam slušao, ali koji su nekako pristajali toj atmosferi kiča i šunda.
Ta atmosfera, iako za mene inače neprihvatljiva, nekako je dobro stajala cijeloj toj šaradi, a tada sam primijetio i da uopšte nema problema između Crnogoraca, Srba, Albanaca, Bošnjaka i ostalih koji se tu svi redom dobro zabavljaju. Tih godina to nije bilo tako uobičajeno, a Ulcinj ću godinama poslije toga pamtiti kao grad u koji su dobrodošli svi – od pripadnika LGBT populacije, preko umjetničkih duša koje dolaze oko Ade Bojane, pa sve do posjetilaca Ženske plaže, te ljubitelja pijeska, kojeg istini za volju, nema na drugim dijelovima bivšeg jugoslovenskog primorja. U svakom dijelu grada, ali i na svim plažama, ljudi su uglavnom nasmijani, i teško je vidjeti nekoga neraspoloženog bilo da ga bije 40 stepeni bez hlada ili da puše vjetar i pada kiša.
Ulcinjski pijesak nadaleko je poznat, a Velika plaža se prostire sve do Albanije, nekih 12 kilometara. Kada nije previše vruće ili ako ima vjetra, veliki je užitak prošetati od početka do kraja, s tim da je potrebno voditi računa o tome kada se vratiti jer u sumrak stižu najgori komarci na svijetu. Zalazak sunca je neprikosnoven jer se vidi sa svakog dijela plaže, a što dalje idete prema Adi Bojani, ostrvu na kom se nalazi naturistički kompleks i na kom je snimljen film Lepota poroka, to ima manje gužve, plaža je čišća, a objekti na samoj plaži izgledaju alternativnije i mističnije. Na samom kraju nalazi se Dom kulture Ušće, mjesto koje je naizgled sklepano od plavih dasaka, ali na kom možete pojesti i odličnu ribu, ali i uhvatiti neki jamming ili i sami zasvirati. Svirke uživo se tu dešavaju i usred dana, ali i usred noći, i obično se promoviše rock muzika.
Ušće Bojane je najljepše obići čamcem
Iza rijeke je ostrvo u obliku trokuta koje je najljepše obići čamcem. Svaka strana trougla ima oko dva kilometra, a bitno je napomenuti da je crnogorska policija vrlo aktivna u pregledavanju brodskih dozvola, valjda jer je rijeka na samoj granici, pa nije preporučljivo bez dozvole voziti čamac.
Na samoj rijeci Bojani se nalazi nekoliko restorana, od kojih neki rade i cijele godine, te su konstantno puni. Ljepota restorana na rijeci je ta što tu možete naći i morske, ali i riječne riblje specijalitete – i sve je svježe.
Kada sam u jedan od takvih nedavno ušao s prijateljima, osoblje me prepoznalo, jer sam godinama prije toga dolazio. Radeći u turističkom sektoru sam uglavnom ostajao opažen, jer sam tu i tamo pomagao ljudima da se snađu na internetu, a i da postave svoju prezentaciju što bolje za šta sam dobio desetine besplatnih ručaka, likera, deserta, brodskih tura itd. Čak i kada sam radio za jednu veliku kompaniju gdje mi je to bio posao, nisam se uspijevao oduprijeti poklonima, a za takvo što smo imali i pisani kodeks, koji je dozvoljavao poklone do vrijednosti od 100 eura. Bilo bi nekulturno odbiti bocu vina ili ručak, ali se na Balkanu takve stvari obično pretvore u cjelodnevno čašćenje.
Van sezone je najljepše
Nakon što sam ga posjetio desetine puta, danas u Ulcinj dolazim uglavnom u junu ili septembru. Juli i august su i dalje rezervisani za velike gužve, nedostatak mjesta na plaži, te nemogućnost parkinga u gradu. Uvedeno je plaćanje na sat, pa su vozila malo više strukturalno raspoređena, ali u nedostatku zelenila u samom gradu, teško je obitavati u tim vrućim mjesecima, pa ih je najbolje izbjegavati. Pored toga, juni i septembar su jeftiniji, a ako nemate školsku djecu, nema nijednog razloga da se ide u sezoni.
Ulcinj je u predsezoni i postsezoni čišći, ljepši, mirniji, manje haotičan, a i more je hladnije, bilo da se kupate na Valdanosu, ronite pored stijena ili sunčate na Velikoj plaži. Namjerno kažem sunčate jer tamo od kupanja nema ništa. Radi se o plićaku koji je stotinama metara od same plaže. A onda kad se upadne u more, to obično bude iznenada i nije nimalo bezazleno. Zbog toga je bitno gledati ima li crvene zastave, i šta spasioci preporučuju tog dana, pogotovo ne praviti se previše pametan i ne ići u more ako su veliki valovi.
Ipak to nije Hrvatska, nego otvoreno more koje lako i najbolje plivače pretvara u plijen.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.