Kratka agencijska vijest iz rubrike Crna hronika, koja je desetljećima najčitanija na ovim prostorima, nedavno je donijela informaciju da su „pripadnici Profesionalne vatrogasne jedinice Kantona Sarajevo izvadili jutros iz Miljacke tijelo muškarca“, pa se navode mjesto i detalji na kojem je počinjen suicid (iako se u svim smjernicama o izvještavanju o suicidu navodi da treba izbjegavati iznošenje detalja na koji je on počinjen), te povlači paralela sa nekim ranijim slučajevima i zaključuje: „kako se nezvanično saznaje od izvora bliskog istrazi, za sada se sumnja se da je riječ o samoubistvu“.
Kako je ime i prezime osobe koja je na tragičan način okončala život u prljavoj i neobično za ovo doba godine plitkoj vodi, koje je starosne dobi, čime se bavila, šta joj je bilo zanimanje, kakve su joj bile porodične okolnosti, materijalni i svaki drugi status – za ovu priču sada je suvišno, a nije ni etično jer se u ovoj i ovakvim tragedijama mora sačuvati dignitet osobe. No, glavno i jedino bitno pitanje u ovom trenutku: zašto se bilo ko odluči na ovakav korak teško da ima racionalan odgovor. Može se pretpostavljati, sumnjati, nagađati, imati čak i neke dokaze, ali pravog odgovora nema i teško da će ga ikada biti.
Fenomen oslobođen od svega, ali i života
Utopljenik iz Miljacke bio je „aktuelna vijest“ samo nekoliko sati, kao i svi raniji slučajevi samoubistva ili suicida, koji se karakterizira kao „aktivni ili pasivni autodestruktivni čin, u kojem čovjek svjesno i namjerno oduzima sebi život zbog različitih motiva; jedan od rijetkih fenomena koji je u potpunosti oslobođen od vjerskih, spolnih, rasnih, kulturoloških, socijalnih, uzročnih, vrijednosnih, vremenskih i uzrasnih granica“. Kratko, jasno i precizno, a ipak tako suho, prazno, bezdušno, kao da se definira neka vremenska pojava, a ne da se radi o onome što je najvrijednije na ovom svijetu – ljudskom životu i njegovom nasilnom prestanku.
Statistika – za koju se nerijetko tvrdi kako je „tačan skup netačnih podataka“ ili „majka svih zabluda“, ali bez koje se ne može – pokazuje kako je u Bosni i Hercegovini u posljednje četiri godine (2020-23) ukupno 1.431 osoba počinila samoubistvo. Demografski gledano, u četiri petine slučajeva (gotovo 80 posto) suicid su počinile osobe muškog spola, većina su ljudi stariji od 60 godina, a jedan od razloga za to je, kako pokazuju istraživanja, osjećaj beskorisnosti i zapostavljenosti. Uz napomenu da je onih koji sebi oduzimaju život sve više: 2020. bilo ih je 348, godinu kasnije 378 (razlog za nagli rast vjerovatno je bio „pik“ pandemije), 2022. registrirano ih je 338, a lani novi skok – 367 samoubica.
U svakom normalnom društvu bi podatak da godišnje stotine osoba u poznom dobu počine samoubistvo trebao biti barem razlog za zabrinutost, da se, ako ništa, pokuša kreirati novi sistem vrijednosti o brizi o starijima i nemoćnima. U zemlji gdje su ugroženi gotovo svi, bez obzira na spol i dob, gdje se mladi ljudi, koji jesu i trebali bi biti fundament ovog društva, ispraćaju (uglavnom na Zapad, mada je Istok u posljednje vrijeme postao poželjna destinacija) da se nikada više ne vrate, iluzorno je očekivati da postoji pijetet prema ljudima treće dobi.
Daleko smo otišli od ljudi i ljudskosti
Htjeli to priznati ili ne, postali smo bezosjećajno društvo, ne zanimaju nas (osim nemalog broja onih koji sebe nazivaju novinarima i medijima, kojima su tuđa nesreća, trauma i smrt „odlična prilika“ da imaju bolju čitanost i gledanost, više komentara i lajkova) porodične, ekonomske i zdravstvene prilike i problemi ni najbližih komšija, pa čak i prijatelja. Sami smo sebi postali „preteški“, naše su nas nevolje, egzistencijalne i sigurnosne, „otjerale“ od ljudi i ljudskosti.
I onda nas „iznenade“ tragični slučajevi, postajemo pametni i pitamo se zašto je, između ostalih, samoutopljenik iz Miljacke na tako tragičan i brutalan način okončao život, s kakvim se sve strahovima i teškim iskušenjima, koji su ih odveli u smrt, susreću. Tada postajemo „pametni“, naviru nam pitanja tipa zašto se nisu nekome obratili za pomoć, pa zar im se nije moglo (i moralo) pomoći; zašto se nisu obratili svojim najbližim, ako ih nemaju onda prvim susjedima, prijateljima, poznanicima; zašto nisu otišli u neku ustanovu koja bi im mogla pomoći ili kod psihijatra?
Statistika nam (a pogotovo onima čiji su tragični dio postali) ne može pomoći, ali bi oni koji su, između ostalih, doveli do sumornih brojeva, predstavnici vlasti i vlasnici naših života, mogli tu bolnu igru brojeva barem ublažiti. Iako nisu jedini, materijalni faktori su ključni da spirala suicida neumitno raste i teško da će se zaustaviti sve dok prosječna penzija iznosi nešto više od 300 eura. Istovremeno su mjesečne zarade onih koji su doveli do ove tri stoje sedam do deset (pa i više) puta veće, plus ostali benefiti, a sindikalna potrošačka korpa (ma šta god to značilo) iznosi više od 1.500 eura.
Gramziva vlast i čovjek na posljednjem mjestu
E sad, kako pomoći ljudima koji u pet mjeseci mogu (s minimalnim izdavanjima) živjeti samo 30 dana, a ostalih 120 dana „hibernirati“? Možemo li im pomoći razgovorom, empatijom, poručiti im da budu jaki, da se strpe, da će biti bolje, kako je svima teško, da niko nije bez problema? Moguće da kod nekog od njih to i „upali“, da odustanu od fatalnog nauma, ali za većinu njih je to put bez povratka, pogotovo one, a sve ih je više, koji nemaju nikoga ko bi im u kontinuitetu mogao i želio pomoći. Za njih je suicid „jedino“ rješenje, jer smo ih izopćili iz zajednice; a da bismo ih u tu zajednicu vratili, treba nam mnogo više od verbalnog razumijevanja i solidarnosti.
Bosna i Hercegovina je, nakon gotovo 30 godina od završetka rata, i dalje postkonfliktno društvo, s mnogo anomalija, s gramzivom vlašću i sistemom u kojem je čovjek na posljednjem mjestu, gdje je pojedinac najslabija karika, pa se onda čudimo što nam ljudi odlaze, svejedno gdje i kako. Neki će, pogotovo oni mlađi, sreću potražiti u zemljama koje će im, iako će tamo biti samo brojevi i došljaci, ponuditi bolji život i humaniji pristup; nemali broj će (pre)rano umrijeti od bolesti i nesreća koje se s malo više pažnje i volje i prevencije mogu preduprijediti; njih gotovo 400 će godišnje „dići ruku na sebe“ i postati dio statistike. A statistika je, da ne zaboravimo: „tačan skup netačnih podataka“ ili „majka svih zabluda“.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.