Zbogom, druže Bojane!

Savom i Dunavom će proteći još mnogo vode dok se u ovoj zemlji ne pojavio neko poput Bojana Tončića – nepokolebljiv i nepotkupljiv, uz to i veoma kvalitetan pisac.

Dragi druže, fašizma će ovdje biti i dalje, ali bi bilo mnogo lakše da se zajedno protiv njega borimo, piše autor, piše autor (FoNet)

Osipamo se! I pitanje je da li će iko da pretekne na ovoj strani malobrojnih, vernih istini.

Ima tako dana koji počnu lepom vešću, ali nažalost ima i onih drugih kada nas/vas jutarni avaz preseče preko grudi, stomaka, glave…

Jedna takva strefila me je u petak, a glasila je: umro je Bojan Tončić.

Glas Jovane Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo bio je drhtav, malo isprekidan. Nekoliko dana nije se pojavljivao u „kriznoj grupi“, kafeu „Galerija“ Dragana Kapičića. Poslednji put bio je u obližnjem kafiću gde se okupljamo nedeljom kada „Galerija“ ne radi. Tu su redovno Žarko Korać, Sead Spahović, Mirjana Miočinović, Nenak Prokić, Lordan Zafranović, Svetislav Basara, Vesko Ivanović, Filip David, Veljko Đurović, Jelena Trpković, Predrag Čudić, Fahri Musliu, Branka Mihailović, Dušan Petričić, Ibrahim Hadžić, Zoran Vuletić, moja neznatnost (što bi rekao Basara), nešto ređe Goran Babić, Božidar Šujica… i kada iz belog sveta dođu: Bogdan Tanjević, Zoran Amar, Naum Panovski. (Plašim se da nekoga ne preskočim, znam da to Tončiću ne bi bilo milo.)

Kome javiti? Najpre sam rastužio Spahovića. Ne može da govori od „koske“ u grlu. Plače… Idem redom, zovem klapu. Kada sam pozvao Bogdana Tanjevića u Trst, rekao mi je da mu je to već dojavio Edin Zubčević.

Druženje koje je trajalo nekoliko decenija

Sa kolegom Tončićem sam se družio nekoliko decenija. Počelo je veoma čudno.

Borba i Naša borba su bile poga(ž)šene, pa on u redakciji dnevnog lista Danas traži svoje mesto. Zakasnio je za jednu konferenciju za novinare u Medija centru, u „Staklencu“ na Trgu Republike. Bio, kaže, na drugom mestu, traži nekoliko rečenica. Seli smo pored fontane u prizemlju i izdiktirao sam mu izveštaj. Toliko je bio iznenađen što je to lako dobio da me je zbunio. “Zaboravi”, rekoh mu. Ne znam da li je o tome sudio zbog leskovačke „prakse“ ili beogradske, najpokvarenije od svih.

Nekoliko godina kasnije pozdravio se sa srčom i mislim da je davno bio ušao u drugu deceniju apstinencije. Bio je sve jači. Nisam siguran da ga je redakcija gurnula u te vode, ali Bojan je vremenom prigrabio ozbiljne, jake teme, one koji drugi nisu hteli ni da „omirišu“. Neko je zapisao da je „mir“ našao u svetu masovnih grobnica, ratnih zločina, nepravde i laži. Taj novinarski „žar“ dugo je držao u rukama (i nedrima) i o tome uporno pisao. Suvišno je reći: hrabro i briljantno. Povremeno bih pokušavao da ga odvratim od toga, da se prebaci na nešto lakše.

„Ko mi kaže“, odgovorio bi i dodao da „neko mora“.

Gotovo sam siguran da ovaj Leskovčanin nije imao naciju. Umesto da srbuje, čemu je pribegla glavnina predstavnika našeg zanata, Bojan je uporno jurio istinu i pravdu. Čitav bivši jugoslovenski prostor doživljavao je kao svoj, nedeljiv. Nije se mirio sa zločinom, kako je davno za Drugu/drukčiju Srbiju rekao Radomir Konstantinović. Savom i Dunavom će proteći još mnogo vode dok se u ovoj zemlji ne pojavio neko poput Bojana nepokolebljiv i nepotkupljiv, uz to i veoma kvalitetan pisac.

Radio u mnogim redakcijama

Zbog svog opredeljenja u zanatu u srpskom novinarstvu odavno nije mogao da „pliva“. Posle razlaza sa redakcijom dnevnog lista Danas priklonio se Petru Lukoviću i njegovim internetskim projektima (e-novine i XXZ, posle je pisao za Remarker, Lupiga, Nomad i Al Jazeeru Balkans. Uređivao je i Dosije o medijima Nezavisnog udruženja novinara Srbije. Malo neobično dobio je i neke nagrade: „Dušan Bogavac“ Nezavisnog udruženja novinara Srbije, za novinarsku etiku i hrabrost (2004), nagrade „Nikola Burzan“, koju dodeljuje dnevnik Danas (2001) i nagrade Podgoričkog novinarskog foruma (2014). Autor knjiga Krivo srastanje (zbirka komentara i kolumni) i Slučaj Topčider – Anatomija državnog zločina i koautor televizijskog serijala o Beogradskom krugu. Na bivšim jugoslovenskim prostorima imao je svoje verne čitaoce.

Povremeno bi mu izvesne dame slale pozdrave. Nisam vešt u tome, ali kada bismo o toj temi nasamo govorili često bi izgovarao: „Druga liga zapad“… Majci bi u Leskovac telefonirao gotovo svakodnevno. Proletos su se ubeđivali da li treba ili ne treba da koristi slušni aparat.

Jednom prilikom u društvu je rekao da ne voli travu (zelenilo, nije ona za uživanje) i da bi, kad bi mogao, sve asfaltirao i popločao.

Dragi druže, fašizma će ovde biti i dalje ali bi bilo mnogo lakše da se zajedno protiv njega borimo.

Hvala za prijateljstvo i neka ti je večna slava!

Izvor: Al Jazeera