‘Med zidima’ – bunt protiv oživljavanja kolaboracionističkog sistema

Potaknuta svakodnevnim revizionističkim izjavama političara i političarki u Hrvatskoj, koji relativiziraju ili čak otvoreno veličaju period Nezavisne države Hrvatske (NDH), bosanskohercegovačka rediteljica Selma Spahić je u saradnji sa varaždinskom umjetničkom organizacijom Gllugl prije dvije godine počela tragati za načinom da kroz pozorište podsjeti na kolaboracionistički režim u kojem je stradalo na hiljade ljudi i u kojem su cijele zajednice izbrisane.

“Krenuli smo široko, istražujući Varaždin, koji je bio prvi ‘Judenfrei’ grad u NDH, da bismo na kraju suzili na perspektivu porodice glumaca”, kaže Selma Spahić, prisjećajući se početka rada na predstavi Med zidima, dokumentarnom autorskom projektu koji je predstavljen i u sklopu 61. izdanja Festivala MESS.

Dodaje kako su imali sreću jer su imali pristup porodičnom arhivu – bilo ličnih predmeta i fotografija, bilo dokumenata – te da su mogli razgovarati sa svjedocima ili potomcima svjedoka tog vremena.

“Svaki dan bi nas saznanja iznenađivala, nalazili smo dokaze o njihovom dobročinstvu, ali i o sprezi sa sistemom. Sve te kontradikcije smo nastojali staviti u predstavu: političku inertnost, ali i nemanje prava glasa, jer se radilo o ženama, spašavanje ljudi i dokaze o kolaboracionizmu unutar šire obitelji. U predstavi smo zatvorili krug time što smo se na kraju vratili u današnje vrijeme i bavili se današnjim političkim trenutkom koji nas je i potakao na rad”, ističe Spahić.

Iz pozicije (ne)djelovanja

Radnja je smještena u noć 12. jula 1941. godine, u kojoj brojne građane i građanke zauvijek odvode iz Varaždina. U toplini vlastitog doma, porodica Petrony ponaša se kao da se iza zidova ne dešavaju strašni zločini. Spahić naglašava kako nije riječ o ljudima koji su poslušni sljedbenici ili sljedbenice režima, već o porodici koja svjedoči toj noći i o njihovoj poziciji (ne)djelovanja.

“Upravo tu vrstu jednostrane osude ušuškanosti i topline jednih dok drugi stradaju smo željeli da izbjegnemo, jer je tema mnogo kompleksnija”, pojašnjava. “Ne znamo pouzdano da li su stvarne osobe o kojima je predstava izašle na ulicu da probaju spasiti nekoga, ili nisu jer su se bojale da žrtvuju vlastiti život i život porodice; ne znamo da li su tu noć preplakale, ili nisu ni čule šta se dešava. Nama je bilo važno da danas, kada nepobitno znamo šta je taj režim učinio, artikulišemo bunt protiv oživljavanja njegovih užasno opasnih ideja. Predstava je sama po sebi svojevrsni odgovor na nedjelovanje, ili njegov pokušaj”.

Tematizirajući upravo (ne)djelovanje pojedinca, šutnju u trenucima kada treba glasno vrisnuti protiv nepravde koja se događa pred našim očima, Spahić propituje i našu ličnu odgovornost u današnjem revizionističkom vremenu.

“Zanimala nas je lična odgovornost u toj poziciji svjedočenja ljudskoj patnji. Odatle i kratka komparacija sa migrantskom krizom u predstavi, iako je kontekst, naravno, potpuno drugačiji. Živimo ne samo buđenje, nego već i ustoličenje desnice u mnogim državama svijeta, u cijeloj regiji se u javnoj sferi otvoreno dovode u pitanje historijske činjenice, relativiziraju najveći zločini XX vijeka. Ako ništa drugo, ne treba ih puštati da to neometano rade”, smatra Spahić.

‘Teret šutnje uvijek nagriza društvo’

Atmosfera prešućivanja stvarnosti uveliko je prisutna i danas, kao i (ne)mogućnost suočavanja sa stvarnošću koja, u većini slučajeva, nije lijepa.

“To je u ljudskoj prirodi, čini mi se. Jer nije lako suočiti se, neprijatno je i bolno. I onda radije izbjegavamo. Također, neokonzervativnost i nacionalizam jako doprinose općoj zatupljenosti, ulazimo u polje cenzure, i još gore, autocenzure, a da nismo ni svjesni kada se to dogodilo. S druge strane suočenja je oslobođenje od tereta šutnje koji uvijek nagriza društvo. Zato je toliko važno da izgovorimo te transgeneracijske tajne. Bit će nam svima bolje”, ističe.

Na pitanje može li umjetnost utjecati na to da se zlo osvijesti i pomoći nam da izađemo iz vlastitog konformizma, te u konačnici doprinijeti nerijetko neophodnoj katarzi, Spahić kaže: “Meni se čini jedino ispravnim ići iz pozicije subverzije. Ona ne mora nužno biti dnevno-politička, niti historijska; može biti i lična, intimna, pa čak i estetska. Ali, trebalo bi da je ono što radimo makar djelimično van zone komfora, nama i publici. I tada se počinju dešavati zanimljive stvari u ljudima. Za mene to nije nužno uvijek katarza, štaviše, nekada je čak otpor prema onome što gledamo”.

Na kraju razgovora osvrćemo se i na važnost Festival MESS, koji se zbog pandemije COVID-19, koja je snažno pogodila sve performativne umjetnosti, i ove godine odvija u otežanim uvjetima.

“Teško je dovoljno naglasiti važnost MESS-a. Neki od naših festivala su se nažalost već ugasili, brojni se bore za opstanak. Jednostavno ne smijemo dopustiti da se zatvori kulturna razmjena sa svijetom, a internacionalni festivali su kulturna pluća bilo kojeg društva. Zbog njih kao publika dobijamo širinu, uvid u perspektive ljudi iz svih dijelova svijeta, u kulture, u estetike, upoznajemo različitost, čujemo, vidimo ili osjetimo stvari koje do sada nismo nikada u životu”, zaključuje Spahić.