Balet kao način života Tamare Ljubičić: Od dječjeg plesa do magije pokreta

Prva solistica Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo za Al Jazeeru govori o saradnji s baletnom majstoricom Vesnom Orlić, ljubavi prema baletu koji je decenijama način njenog života, ali i planovima.

Sarajevski balet nadmašio je moja očekivanja, kaže Novosađanka Tamara Ljubičić (Romano Kuduzović / Ustupljeno Al Jazeeri)

Prvi susret Tamare Ljubičić sa baletom bio je dovoljan da shvati kako će umjetnost na vrhovima prstiju odrediti njenu budućnost. Godine predanog i posvećenog rada u kombinaciji s nespornim talentom i ljubavlju prema baletu mogli su rezultirati jedino uspjehom, pa stoga ne čudi što ova Novosađanka briljira na sceni, predvodeći ansambl Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo u nove poduhvate.

Naslovna uloga koju je odigrala u baletnom diptihu Šeherzada – Posljednja noć u režiji i koreografiji eminentne baletne majstorice Vesne Orlić posljednja je u nizu uloga kojima je osvojila publiku, još jednom opravdavajući epitet “baletne dive”.

U razgovoru za Al Jazeeru, prva solistica Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo govorila je o saradnji sa Vesnom Orlić i solistom kijevskog Baleta Sergiijem Kryvokonom koji joj je bio partner na premijeri Šeherzade, ljubavi prema baletu koji je već decenijama način njenog života i planovima za dalje.

  • Reakcije publike nakon premijere baletnog diptiha Šeherzada – posljednja noć su izvrsne. S kakvim emocijama ste doživjeli premijeru i koliko je bilo izazovno igrati je sa solistom kijevskog baleta, a potom nastaviti igrati s kolegom iz ansambla Ivanom Salonskim?

– Generalno je mnogo emocija vezano za ovu premijeru. Prvobitno sam radila s Admirom Kalkanom, baletanom iz našeg ansambla koji se u međuvremenu povredio, a kojeg je potom zamenio Ivan Salonski. Zatim se ukazala prilika da na premijeru kao gost dođe iz Ukrajine Sergii Kryvokon što je meni bilo posebno drago. Ceo taj put – od početka sa Admirom, zatim sa Ivanom pa sa Sergiijem – predstavlja tri različite emocije. To su tri različite predstave jer imamo tri različita čoveka koji su posebni na svoj način i koji su doneli svoju energiju i preneli je na mene.

Zaista je reč o jednom predivnom iskustvu i volela bih da to postane standard ispod kojeg se ne ide. Ne smem da pomislim na to da su nas na neki način “vile pronosale” i da se ovo samo tako dogodilo, iskreno bih volela da ovim putem nastavimo.

  • Kako su protekle pripreme i kako je izgledala saradnja sa Vesnom Orlić?

– Večno ću pamtiti to neverovatno iskustvo, a rad sa Vesnom će definitivno ostaviti trag u mojoj karijeri. Prosto postoje neki ljudi koji vas toliko oplemene, koji vam daju neku neverovatnu energiju… Nekako je ona došla u pravom trenutku moje karijere i to baš sa ovom predstavom, tako da se nadam da će se taj put samo nekako nastaviti.

Sergii Kryvokon i Tamara Ljubičić na premijeri ‘Šeherzade’ (Fuad Fočo / Ustupljeno Al Jazeeri)
  • Djelovalo je kao da je iz svakog igrača izvukla maksimum.

– Tako je. I to je ono što je najvažnije, jer je to stvarno oličenje vrhunskih koreografa. Mi uvek kažemo da je lako raditi sa dobrim igračima, sa ansamblom u kojem imate 50 igrača koji imaju identičnu školu i mogu sve da urade, jer su to neki uvežbani ansambli koji prosto tako funkcionišu. Ali je problem kada imate mali ansambl poput našeg gde je svaki igrač potpuno drugačiji. Obzirom da nas ima dosta i iz drugih zemalja, onda jednostavno ne možete uzeti dva igrača i reći da su oni isti. Zbog toga je zaista uspeh kada napravite dobru predstavu sa ovakvim ansamblom. Mislim da to pokazuje kvalitet koreografa uopšte. Vesna je vrlo emotivna osoba po prirodi i nije joj bilo lako sa nama, to je sigurno, ali je pronašla način da nas upozna i da dopre do svakog od nas, da pokret prilagodi nama… To je ogromno i hvala joj što je to uspela.

Na kraju, meni je vrlo važno da igram predstavu potpuno rasterećena i da mogu da uživam u tom trenutku, kada bez obzira na to koliko su pokreti teški i izazovni za mene, ja ih i dalje savladavam sa neverovatnom sigurnošću. Jer postoje predstave gde se na običnom koraku koji treba da napravim osećam nesigurno, zato naglašavam koliko je to važno. Zato i kažem da bih volela da smo postavili standard ispod kojeg nećemo ići.

  • Decenijama slušamo kako je Baletu Narodnog pozorišta Sarajevo potrebna podrška u smislu unapređenja ansambla. Ako se ne varam, on je sada značajno pojačan. Ide li situacija na bolje?

– Svakako. Kako se bliži kraj sezone, tako nekako procesuiram šta se dešavalo. Nakon pandemije, tokom koje nismo puno radili, došao je septembar u kojem je sve procvetalo. U neverovatno kratkom roku su došla četiri nova baletska igrača i jedna balerina i to je veliki plus. Oni su doneli neku svoju svežinu, neku svoju energiju, mladi su svi, talentovani, a sigurna sam da će biti i jako uspešni, što nam ide u prilog. Također verujem da se sve to videlo i u ovoj predstavi.

  • Iako ste počeli u rodnom Novom Sadu, karijeru ste izgradili u Sarajevu. Šta Vas je dovelo u glavni grad Bosne i Hercegovine?

– Da, ja sam u Novom Sadu završila osnovnu i srednju baletsku školu, tamo su svi uvek polagali mnogo nade u mene, bila sam talentovana i videla sam se u ansamblu. Nakon školovanja sam se zaposlila u baletnom ansamblu Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, ali oni su tada imali malo slabiji repertoar, igrala se jedna ili nijedna predstava mesečno, a ja sam želela što više da igram. To je jedan razlog mog odlaska, a drugi je možda taj što sam odmah u toj prvoj sezoni dobila da spremam ulogu Gisele. To je jedan od mojih omiljenih baleta i uloga, međutim ja sam tada imala 18 godina i nekako nesvesno sam znala da nisam dovoljno spremna za nju. Bila sam presretna zbog odluke direkcije da dobijem priliku da uopšte učim tu ulogu, ali sam nekako znala i osećala da možda nije pravi trenutak i da moram steći više iskustva na sceni.

Sada, sa ove tačke, nakon 12 godina, shvatam da je to verovatno bio glavni razlog mog dolaska u Sarajevo, grada u kojem me niko ne zna, gde sam morala ispočetka da pokazujem svoje talente, da dokazujem koliko želim i volim da radim ovaj posao. Mislim da je za svakog mladog igrača taj put veoma važan.

Tamara Ljubičić je solistica Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo (Zoran Lešić / Ustupljeno Al Jazeeri)

A odluka na Sarajevo je pala slučajno. Mnogi ljudi u Novom Sadu su mi pričali kako je Sarajevo pre rata imalo jedan od najboljih ansambala u regionu. Nikada ranije nisam bila u Sarajevu, ali sam pomislila: “Što da ne”. Mislila sam da će to možda biti samo još jedna stanica u mom životu, jer imala sam želju da odem dalje na zapad. I išla sam i na audicije, ali jednostavno sam u trenucima kada je bilo otići ili ostati odlučivala da ostanem.

  • Kakva su Vam bila očekivanja kada ste se pridružili sarajevskom baletu i koliko su ona do sada ispunjena?

– Nadmašena. Nisam došla do vrha u smislu neke svoje želje i onoga što želim još da ostvarim i postignem, ima još rada na mom ličnom putu, ali Sarajevo je svakako ispunilo sva moja očekivanja.

Ono što mi prija kod ovog ansambla je to što smo jedna velika porodica, to je stvarno poseban osećaj i još jedan od razloga zašto nisam otišla. Jednostavno volim da na sceni imam podršku svojih kolega i da i ja njima budem podrška, volim tu razmenu energija koju sarajevski balet ima. Kada funkcionišemo zajedno, posebna energija se postiže i prenosi na publiku, to generalno ima malo ansambala na svetu, a sarajevski je jedan od njih. Upravo je Šeherzada balet koji pokazuje kako ansambl koji funkcioniše kao jedna savršena masa prenosi i samo daje energiju publici.

  • S obzirom na cjelokupnu situaciju na kulturnoj sceni ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u regiji, da li je i koliko je hrabro odlučiti se na karijeru balerine?

– Veoma hrabro. U mojoj porodici se niko nije bavio baletom i nismo znali kakav je to poziv, nije ni meni do kraja bilo jasno, ali sam nekako znala da samo to postoji. Mama je često znala da mi skrene pažnju, da me opomene da proširim vidike i razmislim o nekoj drugoj opciji, čime bih se ja to bavila ako to ne bi bio balet, ali zaista nikada nisam mogla da odaberem nešto drugo. Nisam se videla nigde drugo i onda sam tvrdoglavo gurala napred.

  • Spomenuli ste da se niko u Vašoj porodici nije bavio baletom. Kako je onda uopće došlo do toga da se odlučite krenuti tim putem? Koji trenutak je bio presudan da balet postane vaša profesija?

– Sasvim slučajno. Kao i svaka devojčica sam stalno plesala po kući, jednostavno je pokret bio u meni od samog početka. Mama me upisala na gimnastiku, pa na ples koji mi se dopao, ali nije to bilo to, pa sam onda otišla na balet. No, stvar je u tome da su ti prvi časovi zaista veoma dosadni jer svi očekujemo da ćemo odmah obući haljinice i špic patike i ići na scenu da igramo, a istina je potpuno drugačija jer mora dug put da se prođe da dođete do tog trenutka.

Međutim, mene je nešto neverovatno privlačilo u tim samim počecima koji su, mogu to reći, zaista mukotrpni i dosadni. Znala sam da tu ima da se otkriva mnogo više nego u bilo kojoj drugoj umetnosti ili sportu. I dan danas volim balet jer jednostavno nikada ne može da se postigne vrhunac, uvek ću imati čemu da stremim i više od sebe da očekujem. Rekla sam sebi da ću, ako ikada osetim da sam došla do vrhunca, početi da se bavim nečim drugim.

  • Nesporno je da ove sezone briljirate, no ispred Vas je barem još decenija rada na sceni. Šta bi mogao biti taj vrhunac kojeg spominjete, gdje se dalje vidite?

– To su neke teme kojima se sada bavim, ne samo tim izvođačkim delom u smislu tehnike, već izvođačkim delom u smislu doživljaja same predstave, načina na koji se pripremam i postižem osećanje flowa – kada prosto sve u određenom trenutku savršeno funkcioniše na sceni i kada još uspete da uživate na sceni. To je nešto što me hrani oduvek i ja prosto imam neiscrpnu potragu za tim osećanjem.

Vrlo često kažem da ja živim balet, jer ja iz privatnog života, zapravo iz svakog trenutka u danu, izvlačim i tražim način na koji bih mogla da postignem to osećanje, šta bi to moglo da utiče da se toliko dobro pripremim i toliko budem fokusirana da mogu da postignem taj flow. Velika mi je inspiracija potraga za načinom da pod svim okolnostima predstava bude na nivou i da mogu da kažem: “E, ovo je dobra predstava”.

  • Karijera baletskih igrača rano počinje, ali i rano završava. Kakvi su Vam planovi za budućnost?

– To je vrlo teško pitanje za mene i jedan proces koji se sada odvija u meni, neka vrsta pripreme jer ne bih volela da budem jedna od onih balerina – mada je to potpuno razumljivo i normalno – koji nekako ostanu “zalepljeni” za scenu, iako obektivno više ne mogu da igraju. Ne bih volela da ostanem “zarobljena”, volela bih da svoje znanje i iskustvo koje sam stekla i koje stičem prenesem na nekoga, da nekim mladim ljudima pomognem da razumeju ustvari šta je to balet.

Ako mogu nekome makar jedna vrata da otvorim, da pomognem na tom putu, to bi mi zaista bio nekako najveći uspeh. Ne bih volela da toliki rad, toliki uspeh, toliko istraživanja, procesuiranja ostane samo za mene, prosto nekako nije prirodno. Ima još mnogo toga da naučim i iskusim u ovom poslu, ali neka edukacija je definitivno plan za budućnost.

Izvor: Al Jazeera