Vanja Juranić: Društvo, a pogotovo institucije, gluho je na problem porodičnog nasilja

Vjerujem da bi pravodobna reakcija sustava spasila mnoge žene, kaže Vanja Juranić, hrvatska rediteljica čije se posljednje filmsko ostvarenje bavi uvijek aktuelnom temom porodičnog nasilja.

Izvještaji crne hronike o različitim slučajevima porodičnog nasilja i nasilja nad ženama – među kojima je medijski najeksponiraniji i najkontroverzniji slučaj Ane Magaš – bili su joj inspiracija tokom pisanja scenarija za film Samo kad se smijem, koji je nastao u saradnji sa Elmom Tataragić.

Nakon trijumfa na filmskom festivalu u Puli, gdje je imao svjetsku premijeru i gdje je glavna protagonistica filma Tihana Lazović dobila Zlatnu arenu za najbolju glavnu glumicu, film Samo kad se smijem prikazan je u sklopu Open Air programa Sarajevo Film Festivala.

Tim povodom, Juranić za Al Jazeeru govori o problemu porodičnog nasilja, njegovim korijenima i obrascima, važnosti pravovremenog reagovanja institucija, kao i načinima ohrabrivanja žrtava da progovore o nasilju s kojim se suočavaju.

• Kako komentirate odjek ovog filma u Hrvatskoj i imate li očekivanja da će i u Bosni i Hercegovini, a zatim i dalje kako se gdje bude prikazivao, potaknuti rasprave o problemu porodičnog nasilja?

– Prije projekcije na Pulskom filmskom festivalu, osjećala sam uzbuđenje zbog toga što će film, nakon svih tih godina nastajanja, konačno biti predstavljen publici i veselilo me da će veći dio ekipe filma vidjeti gotovi film. Dugogodišnji period razvoja scenarija i razvoja projekta napravio je svoje, pa mi je bilo lakše imati odmak od svega i zapravo nisam previše razmišljala o tome kako će publika reagirati. Naravno, želja mi je bila da se publika emotivno poveže sa filmom, no ipak, nemam utjecaj nad tim da li će se film svidjeti gledateljima.

S obzirom da film tematizira problematiku koja se tiče svih nas, a o kojoj vrlo rijetko ili uopće ne razgovaramo, nadam se da će film potaknuti konstruktivnu diskusiju i otvoriti pitanja o problemu obiteljskog nasilja. Žrtve nasilja trebaju pomoć i podršku kako bi sakupile hrabrost za prijavljivanje nasilnika i otvoreno govorile o onome što prolaze. Ako nemaju podršku obitelji ili okoline, to je situacija koja se može i mora mijenjati čim sami odluče da žele prekinuti nasilan odnos ili poduzeti početne korake kako bi izašli iz odnosa u kojem su zarobljeni. Voljela bi da film barem djelomično bude inspiracija ljudima da se trebaju i mogu zauzeti za sebe.

Prikazivanje filma na Sarajevo Film Festivalu izuzetno me veseli. Prošlo je dosta godina od mog posljednjeg posjeta festivalu, pa je uzbuđenje još veće. Za Sarajevo me vežu vrlo drage uspomene. U sklopu projekta ‘Sarajevo grad filma’, dobila sam priliku snimiti svoju prvu kratku igranu formu. S obzirom na povijest grada, mislim da tema nasilja postaje još osjetljivija, i vjerujem da ću kroz interakciju s gledateljima na festivalu naučiti puno toga iz drukčije perspektive o  toj važnoj temi.

• Film je, kažete, inspirisan slučajem Ane Magaš, ali i različitim slučajevima porodičnog nasilja i nasilja nad ženama o kojima ste proteklih godina čitali u crnoj hronici. Koliko su ti događaji, iako različiti, zapravo slični? Šta je to što ih povezuje i šta ta sličnost, odnosno obrazac nasilnog ponašanja govori o društvu u kojem živimo i položaju žena?

– Kroz svoje istraživanju o obiteljskom nasilju, kao i nasilju nad ženama općenito, primijetila sam da nasilničko ponašanje često ima korijene u duboko ukorijenjenom patrijarhatu, mizoginiji te nedostatku adekvatnih resursa i podrške okoline.

Nasilnici često svoju dominaciju nad žrtvom nameću ne samo kroz fizičko nasilje već i kroz ekonomsko nasilje. Tradicionalni društveni obrasci, uloge koje nam je nametnulo macho društvo, doveli su do toga da mi sami nesvjesno ulazimo u uloge žene i muškaraca, kojih se i sami grozimo, pa kada odnos postane neprihvatljiv i želimo iz njega izaći našli smo se u ciklusu nasilja, koji je zbog svoje složenosti teže prekinuti. Također, dugogodišnje navike teško je mijenjati, posebno ako nemamo adekvatnu podršku i zaštitu institucija, pomoć okoline, čvrstu volju i hrabrost za promjenom.

Nedostatak edukacije o nasilju i njegovim različitim oblicima dodatno otežava situaciju, što nas može dovesti do tuposti koja rezultira pojačanom rodnom nejednakošću. Ova dinamika kod žena je još složenija. Društvo stoljećima pokušava kontrolirati i dominirati nad ženama, pa kada se žena želi izboriti za sebe, često je stigmatizirana – i od žena i od muškaraca.

Mi žene često same sebe omalovažavmo i umanjujemo svoje rezultate, a tu bi puno mogle naučiti od muškaraca koji, ne samo što su više solidarni sa svojim muškim kolegama, nego im puno manje treba, u odnosu na žene, da bi pažnju prebacili na sebe. Muškarci slave svoje i najsitnije pobjede, dok mi žene često svoje uspjehe pripisujemo sreći. Ovo naravno nije pravilo, ali takvo ponašanje često primjećujem kod svojih prijateljica, kolegica i sebe same.

Društvo nas je naučilo da biti žena znači sebe stavljati na zadnje mjesto, da briga za druge, služenje obitelji i društvu treba biti ispred brige za sebe. Često se ne pitamo zašto neki muškarac stavlja sebe na prvo mjesto ili kakav je to muškarac koji ima ambiciju i želi ugoditi sebi. Žena koja misli na sebe automatski se smatra egoističnom. Društvo nam uglavnom nameće ideju da je ženska neovisnost destruktivna, da žena mora pripadati nekom muškarcu – ocu, bratu, suprugu. Izlazak iz takvih okvira oduvijek se kažnjavao, često i brutalnim kaznama.

Broj ubijenih žena u Europskoj uniji od strane njihovih partnera ili članova obitelji popeo se na 600 žena godišnje. Vjerujem da bi pravodobna reakcija sustava spasila mnoge žene.

• Nerijetko se ovaj problem, iako jedan od gorućih u društvu, prešutkuje i ‘gura pod tepih’. Istraživanja pokazuju da su na Balkanu žrtve uglavnom bez podrške i zaštite, a nasilnici bez kazne. Šta je Vama bavljenje ovom temom, koje je prethodilo radu na filmu, pokazalo? Koliko smo zapravo kao društvo tolerantni na nasilje?

– Geopolitički pojam “Balkanska regija” je izraz koji uglavnom na negativan način karakterizira i stigmatizira ljude i regiju bogatu različitim kulturama, jezicima i običajima. Tako se nama koji živimo u jugoistočnom dijelu Europe često pripisuje da smo siromašni, skloni sukobima, korupciji… i to je sve točno, ali ni takozvani “zapadni” svijet nije cijepljen protiv nasilja. Prema europskim statistikama, Njemačka ima najviši stopu femicida u Europi, a odmah iza nje je Francuska.

U Hrvatskoj, osim što se zlostavljanja rjeđe prijavljuju zbog nedovoljne podrške okoline i institucija, femicid čak nije ni uvršten u Kazneni zakon. To jasno pokazuje koliko je društvo, a još važnije institucije, gluho na problem nasilja. Nisam se previše iznenadila kada sam čula da u Hrvatskoj centri za socijalnu skrb ne surađuju s autonomnim ženskim kućama. Veliki broj žena nema kapacitet prepoznati patrijarhalne obrasce ponašanja i često svoju poziciju moći manifestiraju kroz muški princip kako bi se valjda bolje uklopile u sustav i dokazale svoju sposobnost donošenja odluka, zaboravljajući da toleriranjem nasilja u konačnici nanose najviše štete sebi, svojoj djeci i unucima.

Nedavno je u Hrvatskoj bio održan najduži štrajk od njezine neovisnosti – štrajk sudskih službenica koje su opravdano tražile veće plaće. Nakon mjesec dana štrajka hrvatska Vlada i premijer Andrej Plenković prijetili su ženama da im više neće isplaćivati plaću ako ne prestanu sa štrajkom. Prošle godine, kada su liječnici tražili veću plaću, dogovor je postignut vrlo brzo. Mislim da brza efikasnost rješavanja problema nema veze s tim što su to bili doktori i kao oni su nezamjenjivi. Kirurga puno lakše može zmijeniti kolega iz Indije, ali sudsku službenicu iz Hrvatske teško da može zamijeniti sudska službenica iz neke druge zemlje. To je društvo u kojem živimo. Ljudi na pozicijima moći, u ovom slučaju to su većinom bili muškarci, pokušali su svoju volju nametnuti putem ekonomskog nasilja.

Društvo smo koje tolerira ekonomsko, verbalno, neverbalno, nasilje različitih oblika, od onih koji bi trebali raditi u interesu građana i rješavanju problema. Bojimo se reagirati na nepravdu jer u društvu u kojem živimo opasno je imati drugačije mišljenje od većine. Mislim da nam je potrebna kolektivna psihoterapija kako bi svi zajedno naučili zdravo postaviti i cijeniti tuđe osobne granice.

• Sve su češći i slučajevi femicida, ubistva žene iz mržnje koje je rezultat prethodnog nasilja u porodici. Uprkos tome, građani i dalje nerijetko smatraju da je porodično nasilje privatna stvar, dok ga mediji nerijetko umanjuju, pa čak i romantiziraju. Kako to komentirate i kako se riješiti tog narativa?

– Mislim da nismo dovoljno svjesni ozbiljnosti problema obiteljskog nasilja i koje su posljedice odrastanja i života u nasilničkoj obitelji, ne samo za tu obitelj, nego i za društvo u cjelini. Edukacija je ključna, a konstantno naglašavanje da nasilje nije privatna stvar, već pitanje koje se tiče svih nas, igra izuzetno važnu ulogu. Kada postanemo svjesni nasilja, bilo da smo žrtva ili svjedoci nasilja u bilo kojem obliku, šutnja znači odobravanje i toleranciju nasilja. Razumijem da obitelj u kojoj se nasilje događa često zbog srama krije što se događa unutar njihova četiri zida, svi se želimo prikazati boljima nego što jesmo, no takvu odluku ne mogu tolerirati. Ako želimo živjeti u sigurnijem društvu i imati zdravije odnose, moramo se riješiti tradicionalnih narativa i zaboraviti “što će reći susjedi”. Trebamo biti hrabriji, otvoreno govoriti o nasilju i imenovati nasilnika.

Naravno, u suzbijanju nasilja jednaku odgovornost, ako ne i veću, imaju i pravne institucije koje vrlo često zauzimaju stranu nasilnika, pa imamo slučajeve da žrtva osjeća krivnju, da je stigmatizirana i bude prisiljena odseliti iz svog mjesta ili grada, dok je nasilnik na slobodi.

Mediji također imaju veliku odgovornost, ako ne i ključnu ulogu u oblikovanju percepcije nasilja. Živimo u društvu u kojem se mediji često vode za senzacionalizmom i površno izvještavaju o nasilju, čime nanose ogromnu štetu žrtvama, njihovim obiteljima, pa i cijelom društvu jer prenose krivu poruku. Bilo bi sjajno kad bi postojao neki “reset gumb” kako bismo promijenili društveno razumijevanje obiteljskog nasilja. No, do tada, moramo konstantno ponavljati, pa biti i dosadni, putem raznih kampanja, tribina, radionica… podizati svijest, uključivati javnost i one koji obnašaju vlast, da agresija u svakom obliku apsolutno nije prihvatljiva.

• Kroz film podržavate borbu glavne protagonistice da pobjegne iz nasilnog odnosa i preuzme kontrolu nas svojim životom. Koliko je važno da i kroz medij filma skrenemo pažnju na ovaj problem i pokrenemo raspravu na ovu temu? Mislite li da u konačnici ovakvi projekti mogu ohrabriti žene da progovore o nasilju s kojim se suočavaju?

– Imam možda romantičan pogled po tom pitanju, ali mislim da nam filmovi kao i knjige, odašilju poruku da nismo sami. Vjerujem da film može utjecati na pojedinca, potaknuti osobne promjene i mjenjati percepciju ljudi. Mogu inicirati važne rasprave o društvenim problemima i doprinijeti povećanoj svijesti o nasilju. Kao rezultat svega toga, filmovi mogu ohrabriti žene da progovore o nasilju s kojim se suočavaju, pružiti im hrabrost i podršku da se suprotstave teškoj situaciji.

• S obzirom na to da ste ovaj film napisali, režirali i montirali, koliko je izazovno i zahtjevno bilo naći se u isto vrijeme u ove tri uloge?

– Kad me sada tako pitate, zaista zvuči kao puno posla, ali dok obavljam svaki taj dio, nije mi problem šaltati se iz jedne uloge u drugu. Neki bi mogli pomisliti da želim imati veću kontrolu nad filmom. No, svaki od tih kreativnih procesa stvaranja filma hrani moju dušu i pozitivno utječe na moje mentalno zdravlje.

• Na filmu ste sarađivali sa scenaristicom Elmom Tataragić. Kako je došlo do te saradnje i kako je ona izgledala?

– Elma i ja smo se upoznale početkom 2000. na Sarajevo Film Festivalu. Elma je vrlo otvorena i pristupačna, te smo već nakon prvog kontakta kliknule i simpatizirale jedna drugu. Na scenariju filma Samo kad se smijem počela sam raditi odmah nakon svog debitantskog filma, 2013. godine. Razvoj scenarija bio je dugotrajan, jer nikako nisam mogla doći do zadovoljavajućeg rezultata po pitanju nelinearne strukture.

Sudjelovala sam na raznim scenarističkim radionicama i pitchevima, gdje sam često sretala Elmu i razgovarale o projektu. Sve dok mi, prije nekoliko godina, konačno nije sinulo pitati Elmu da zajedno pišemo. Srećom, Elma je pristala i dala svoj ogroman doprinos kako bismo napisale scenarij u kojem, unatoč nelinearnoj strukturi, održavamo emotivnu povezanost s glavnom junakinjom. Elma je divna osoba, suradnica puna podrške i strpljenja, kreativna i otvorena za eksperimentiranje te poticajnu komunikaciju. Vrlo rado bi ponovo surađivala s njom.

• Kakav je dalji život filma ‘Samo kad se smijem’ i kakvi su Vaši dalji profesionalni planovi?

– Samo kad se smijem je tek krenuo u svoj festivalski život, no do službenih objava festivala ne mogu otkriti o kojim se festivalima radi. Trenutno sam u montaži sa svojim drugim dugometražnim dokumentarnim filmom i u pripremama za treći dugometražni igrani film.