AJB DOC: Je li Haški sud postigao svoj cilj?

Kada mu je kreativna producentica češke televizije predložila da napravi TV film o Vladimiru Dzuri, jedinom češkom istražitelju koji je radio za Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), Viktor Portel je prvo otišao kupiti njegovu knjigu Istražitelj: Demoni balkanskih ratova (The Investigator: Demons of the Balkan War). Pročitao ju je u jednom dahu, kaže, dodajući kako je neposredno nakon toga lično upoznao Dzuru koji ga je na prvu očarao.

“Bilo mi je jasno da ispred sebe imam karizmatičnog i promišljenog čovjeka i počeo sam razmišljati kako da podignem tu temu na viši nivo”, kaže Portel.

Glavni protagonista njegovog filma je tokom rada za ICTY prikupljao dokaze protiv ratnih zločinaca i počinitelja etničkog čišćenja, a njegova dva najveća slučaja bili su masakr na Ovčari i hapšenje tadašnjeg gradonačelnika Vukovara Slavka Dokmanovića te etničko čišćenje u sjeverozapadnoj Bosni za koje se odgovornim smatrao Željko Ražnatović Arkan.

U filmu Istražitelj, koji će biti prikazan u sklopu programa “AJB Prikazuje” na šestom po redu AJB DOC Film Festivalu, Portel je s Dzurom krenuo u u metaforičko, ali i vrlo realistično putovanje upravo kroz mjesta njegovih istraga i na susret s preživjelim svjedocima etnički motiviranih zločina. Rezultat je ostvarenje koje pokazuje kako danas izgledaju balkanske zemlje u kojima je ‘90-ih godina bjesnio rat, šta se događa s ljudima koji danas tu žive, te koji je smisao pravde koja je u ovom slučaju donesena izvana i da li je ona u konačnici uopće moguća.

• Za početak, kako je izgledala saradnja sa Vladimirom Dzurom na ovom filmu?

– Vladimir je od samog početka bio zainteresovan za rad na ovom filmu, ali trebalo je vremena da stekne povjerenje u projekt i da shvati šta zapravo tražimo od njega. Želio sam da on bude glavni lik, ali da film ne bude samo o njemu, te da zemlje bivše Jugoslavije predstavimo onako kako ih on vidi. Zbog toga subjekte slučajeva na kojima je radio nije sretao lično, već je – kao i u periodu kada je radio kao istražitelj – bio u ulozi posmatrača. Vladimirova odluka o prihvatanju te uloge bila je alfa i omega pripreme cijelog filma. Nismo htjeli napraviti film o heroju koji je priveo pravdi prvog ratnog zločinca nakon rata u bivšoj Jugoslaviji, jer dobar film ne može biti samo priznanje Vladimiru ili priznanje Haškom sudu. Morao sam pokazati šta je njihov rad značio i kako je utjecao na ljude.

Mislim da je njemu bilo zanimljivo vratiti se u zemlje bivše Jugoslavije. Ne mislim samo na fizički povratak, nego i na vraćanje na ono što je radio – istragu ratnih zločina. Bio je to svojevrsni podsjetnik na smisao i svrhu koju je osjećao tokom rada u zemljama bivše Jugoslavije, pomažući u donošenju pravde u ovu ratom razorenu regiju.

Ovo što ću reći je veoma lično, ali mislim da je Vladimir shvatio da mu ta dimenzija zapravo nedostaje u životu. I mislim da je taj osjećaj otkriven i na određeni način potaknut našim zajedničkim putovanjem, jer svi imamo tendenciju – to je svojstveno ljudima – zatvoriti određena razdoblja našeg života kako bismo mogli krenuti dalje.

Mi smo apriori Vladimira stavili u neugodnu situaciju, na neki način potkopavajući taj osjećaj “dobro obavljenog posla”. U mjestima u koja se vratio nakon 25 godina sigurno nisu doneseni pravda i mir. A kada sa određene distance sagledate situaciju, jasno vam je da su svi slučajevi Haškog suda bili samo kap u moru.

• Kako je izgledao proces rada na ovom filmu i koliko dugo ste radili na njemu?

– Film je nastajao četiri godine. Tokom tog perioda smo nekoliko puta išli u Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, tražeći lokacije i protagoniste za film. Samo snimanje je trajalo veoma kratko – snimali smo samo 14 dana.

Meni je vjerovatno najupečatljiviji trenutak bio kada smo na Ovčaru [kod Vukovara] doveli Dragutina Berghofera, koji je preživio masakr na Ovčari, koji nam je rekao da lično poznaje mnoge izvršitelje masakra u kojem je ubijeno više od 260 ljudi. Slično je bilo i kada smo pronašli Velida Hamedovića, koji je preživio masakr u Sanskom Mostu. Bio je zaštićeni svjedok na suđenju u Haagu, no u filmu je odlučio otkriti svoj identitet kako bi svom iskazu dao na težini – iako je priznao da se i dalje boji.

No, najteže je bilo shvatiti trenutnu realnost Hvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, te utjecaj rata na svakodnevni život i politiku tih zemalja. Kako je moguće da na istoku Hrvatske, gdje ljudi iz moje zemlje rado ljetuju, još uvijek postoje škole s odvojenim ulazima za Srbe i Hrvate? Jasno je da je to put u nove probleme.

• Dok pokušavate pokazati da su sve tri strane – i srpska, i hrvatska, i bosanska – počinile zločine, činjenica je da su sve nezadovoljne radom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i da su uvjerene da su upravo one na meti. Kako to komentarišete?

– Iskreno mislim da bi bilo naivno očekivati nešto drugo, da su ogorčenost i osjećaj nepravde razumljivi. Naravno da bi bilo lijepo da sve strane u sukobu prihvataju i poštuju ICTY, ali ne živimo u bajci. Međunarodni autoritet kojeg ne prihvataju svi ipak je bolji od nepostojanja bilo kakvog autoriteta. Osporavani sud je, prema mom mišljenju, bolji nego nikakav sud. A prikupljeni relevantni dokazi bolji su od nepostojanja dokaza.

Zapravo, prema mom mišljenju, nemoguće je zamisliti šta bi bilo da ICTY nije osnovan i da su različite države, pod krinkom traženja pravde, samo nastavile sukobe iz ‘90-ih. U tom pogledu, dobro je što se nezavisna institucija pobrinula za suđenje najvažnijim “figurama”.

• U isto vrijeme, mnogi zločinci kojima je čak ICTY presudio dočekivani su kao heroji u svojim zemljama. Kako komentarišete to veličanje ratnih zločinaca?

– Mislim da je važno to što su u većini slučajeva najveći zločinci identifikovani i što su “pali u očima” barem dijelu “svog naroda”. Oni koji nisu zaslijepljeni nacionalizmom i koji su u stanju priznati da su i ljudi iz njihove nacije činili zločine, zahvaljujući radu Haškog suda znaju ili imaju priliku znati s kim imaju posla.

• U ovom filmu vidimo kako je Dzuro uradio sve što je bilo u njegovoj moći da Slavko Dokmanović ili Željko Ražnatović Arkan budu privedeni pravdi zbog zločina protiv čovječnosti. Međutim, Dokmanović je počinio samoubistvo, a Arkan je ubijen, pa su samim tim njegovi pokušaji da ih privede pravdi osuđeni na propast. Kako se on lično nosio s tim?

– Vladimir Dzuro je čovjek koji je napravio nešto neviđeno – njegov tim je, bez podrške međunarodnih igrača, uhapsio prvog ratnog zločinca nakon Drugog svjetskog rata, što mu je omogućilo i zvjezdanu karijeru u Ujedinjenim nacijama. Ipak smatramo da je ta priča na neki način tragična, jer izgubiti nekoliko godina života u pokušaju da procesuiraš zločince, a da nijedan ne završi iza rešetaka, na neki način jeste tragično.

Još uvijek razmišljam o pravdi u smislu jednostavne šeme zločin – optužba – kazna – pomirenje. Kada sve karike u tom lancu dođu do izražaja, osjećamo zadovoljstvo zbog “dobrog ishoda”. Ali Vladimirova priča pokazuje da je ta šema mnogo komplikovanija, da taj proces nikad nije savršen, da on sa sobom nosi mnogo boli, nezahvalnosti, povrijeđenosti, nesavršenosti… I to vrijedi na ličnom nivou, koliko i na nacionalnom.

• Nakon susreta i intervjuisanja preživjelih svjedoka etnički motivisanih zločina, mislite li da se pravda može postići?

– Sigurno ne lako. Već smo spomenuli da, zbog načina na koji su oba Vladimirova slučaja koja pratimo u filmu završila, pravda nije mogla biti zadovoljena – Slavko Dokmanović je sebi oduzeo život u ćeliji, dok je Željka Ražnatovića Arkana, na čijem je hvatanju Dzurin tim godinama radio, upucao srpski policajac čim se pročulo da želi sarađivati s Tribunalom. Je li to pravda? Je li to uspjeh? Je li Dzurin rad bio uzaludan ili nije?

Ukoliko ljudi vide da pravda ne može biti savršena ni potpuna, ali da može težiti ka tome, onda u tom kontekstu možemo reći da je Haški tribunal napravio dobar posao. Iako kod svih naroda bivše Jugoslavije ostaju osjećaj ogromne nepravde i boli, to ne znači da je cijeli koncept međunarodne pravde propao.

• Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osnovan je u cilju doprinosa mira i pomirenja u zemljama bivše Jugoslavije. Je li taj cilj u konačnici postignut?

– Daleko od toga da je sud u Haagu savršeno rješenje. Vidim ga kao svojevrsni čin očaja, pokušaja Zapada da unesu elementarni red i pravda u svijet koji je u kolapsu.

Od samog početka je bilo jasno da Tribunal nikada neće moći svima donijeti pravdu. No, njegov je utjecaj u izvjesnom političkom smislu bio presudan za barem elementarno čišćenje društava bivše Jugoslavije od najgorih zločinaca koji su tokom i nakon rata nerijetko dolazili na visoke državne položaje… Ali to je samo jedan korak, koji je vjerovatno ključan.

• Film Istražitelj dolazi u zaista zanimljivom historijskom trenutku – svjedoci smo brutalne ruske invazije na Ukrajinu, no Evropska unija još uvijek nije usvojila rezoluciju o osnivanju suda za ratne zločine počinjene u Ukrajini.

– Razgovarao sam o tome sa Dzurom i on smatra da postoji jedna važna stvar koju treba zapamtiti: ne znamo hoćemo li ikada uspjeti uhvatiti počinitelje ratnih zločina u Ukrajini, ali ovi međunarodni koraci ključni su za početak prikupljanja dokaza na profesionalan način.

Neophodno je na njihovom prikupljanju početi odmah raditi, a ne retrospektivno, kao što je to bio slučaj u bivšoj Jugoslaviji. To budućim istražiteljima može uštedjeti mnogo vremena i rada. I, naravno, na kraju nam samo preostaje nada da će od svega toga biti neke koristi.

Film Istražitelj bit će prikazan u okviru programa ‘AJB Prikazuje’ na šestom AJB DOC festivalu u utorak, 12. septembra (od 19:30 sati) u Bosanskom kulturnom centru.