Veliki broj samoubistava u Srbiji

Sa godišnjom brojkom od 1.400 samoubistava, Srbija, po statistici Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), zauzima visoko 13. mjesto. U posljednjoj deceniji su posebno izraženi porodični slučajevi koji se često završavaju ubistvima članova porodice, a potom samoubistvom.

Stručnjaci upozoravaju da zvanični statistički pokazatelji o broju samoubistava u Srbiji nisu ogledalo realnosti, te da su mnogo veći u odnosu na ukupan broj počinjenih ubistava.

„U malo primitivnijim i manje razvijenim sredinama postoji sklonost da se suicid smatra velikom sramotom. Zbog toga se prikriva i ta vrsta smrti se prikazuje kao nešto drugo. Jednostavno se ne pojavljuje kao samoubistvo“, kazala je Leposava Kron, direktorica Instituta za kriminološka istraživanja.

Kada je riječ o najčešćim razlozima koji se navode za samoubistvo, ona kaže kako je svaki slučaj individualan.

„Radi se o nekom nivou nagomilanih unutrašnjih frustracija, depresija, očajanja, beznađa …“, navodi Kron.

Prema statističkim pokazateljima, muškarci su skloniji ovom činu od žena, i taj odnos je skoro četverostruk.

Novinar Al Jazeere iz Beograda Nebojša Grabež kazao je kako je most koji povezuje glavni srbijanski grad i obližnje Pančevo „jedna od lokacija na kojoj je zabeležen najveći broj pokušaja samoubistava“.

Drugi rođendan

Samo nekoliko stotina metara nizvodno živi čovjek koji je mnogima koji su se odlučili na takav korak, dao još jednu životnu šansu.

Renato Grbić je četvrta generacija ribara na Dunavu u porodici. Blizina Pančevačkog mosta i stalno prisustvo na rijeci doveli su ga u situaciju da je čak 23 puta spasio živote onih koji su pokušavali da se ubiju.

„Taj pad se čuje, jer voda prenosi zvukove. Ti ljudi koji prežive, ukoliko ne padnu na stomak ili leđa, u trenutku požele da se bore za život i traže pomoć. Jedina šansa je da neko od nas priđe i da im pruži ruku spasa“, govori Grbić.

Posljednji takav slučaj bio je u maju ove godine.

„Kao da me neko za ruku uhvatio i odveo na čamac. Pogledam, čovek pliva u vodi. Dođem do tog dečka, pružim mu ruku, on je prihvati i uđe u čamac“, prenosi Grbić svoje iskustvo.

Iako kaže da bi volio ponovo vidjeti te ljude, ostao je u kontaktu samo sa jednom djevojkom koja je, u vrijeme pokušaja samoubistva, imala 18 godina.

„Ona se sada vratila normalnom životu. Ima decu, svoju porodicu. Svakog februara proslavljamo taj njen drugi rođendan“, priča ribar s Dunava.

Iskustvo Renata Grbića i saznanja stručnjaka govore da većina ljudi koji sebi kane oduzeti život najavljuje ovaj čin na neki od mogućih načina i da njihove vapaje treba shvatiti ozbiljno.

Najčešći razlog – usamljenost

Branka Kordić, klinička psihologinja i direktorica Centra za životne vještine, te koordinatorica telefonskog savjetovališta za prevenciju samoubistava, kazala je za Al Jazeeru da se većina samoubistava događa noću.

“Radimo noću kada nam se javljaju ljudi koji hoće da okončaju život i borimo se spašavanje života”, rekla je Kordić.

Ona je pojasnila da je ljude, koji razmišljaju o samoubistvu, stid što to kane, te se lakše odlučuju javiti na telefon savjetovališta za prevenciju, jer ih niko ne vidi.

Kordić je istaknula kako je najčešći razlog za samoubistvo usamljenost. Takođe, dodala je, žene pomišljaju na ovaj čin zbog porodičnih problema, posebno zbog djece, a muškarci zbog problema u partnerskim odnosima. 

Izvor: Al Jazeera