Moskva iskorištava geostrateška minska polja širom svog starog carstva

S obzirom na to da je sukob u Nagorno-Karabahu dospio na naslovne strane nakon nedavnih ponovnih vojnih akcija, vrijeme je da pogledamo kako je Moskva stvarala linije rasjeda tokom decenija, pa čak i vjekovima, unutar i oko Rusije u imperijalne svrhe, kaže Malik Kaylan u svom članku objavljenom u američkom časopisu Forbes.

Kaylan objašnjava da su to činila sva carstva, te da je Moskva posljednja koja je krenula tim putem i zbog toga neće proći tiho. Smatra da većina ljudi zaboravlja ili uopće ne zna na kojim mjestima su postavljena geostrateška minska polja, a samim tim i kada eksplodiraju, izgleda kao da se stara neprijateljstva spontano rasplamsavaju u mračnim, udaljenim područjima.

Dodaje da je Moskva namjerno držala mnoga od ovih područja nestabilnim, udaljenim i mračnim, pa kada su ušle ruske mirovne snage, svijet je to rado dozvolio.

Kaylan napominje da Rusija kontrolira regiju od 1813. godine, neprestano raspirujući tenzije. Raspad Sovjetskog Saveza 1990-ih doveo je do toga da su ruske snage aktivno podsticale i učestvovale u tamošnjem građanskom ratu. A to je samo jedan dio Kavkaza.

Separatističke tendencije

U susjednoj Gruziji, Moskva je jačala etnički separatizam na granici, tako da bi na najmanji znak nezavisnosti od Tbilisija situacija duž linije rasjeda mogla eksplodirati.

Odjednom ste imali pokrajine Abhazija i Južna Osetija (na sjeveru) koje su mrzile Gruziju i žele se otcijepiti, moleći Ruse za pomoć, što se i dogodilo početkom 1990-ih kada je postsovjetska Rusija trebala biti slaba i bespomoćna.

S druge strane, Čečeni su se dva puta digli i bili primorani ponovo suočiti s genocidom, jer je oko 100.000 ljudi ubijeno samo u glavnom gradu, prije nego što je vlast preuzeo Ramzan Kadirov, muslimanski fundamentalista i marioneta Moskve, navodi autor. On je taj koji sada pomaže Moskvi u Ukrajini sa svojim čečenskim milicijama.

Na istoku u Centralnoj Aziji, među brojnim građanskim ratovima koji su izbili, vidjeli smo čudan fenomen kada je Staljin protjerao Turke Ahiska s gruzijskih teritorija u Uzbekistan. Odjednom su se pobunili i borili protiv svojih komšija.

Uzbekistanaca, ili obrnuto. U to vrijeme bilo je izvještaja o čudnim provokacijama koje su zahuktale situaciju.

Produžena ruka Moskve

To je vrlo čudno, navodi Kaylan, jer Uzbeci imaju tendenciju da budu prilično tolerantni prema različitostima, a ne samo prema turskom narodu. Narod Ahiska je bio primoran da ponovo ode i razasuti su, neki u Ukrajinu, a ruska invazija na tu zemlju dovela je do njihovog ponovnog raseljavanja.

U međuvremenu, 90-ih godina prošlog vijeka, u područjima gdje se susreću uzbekistanska, kazahstanska i kirgistanska granica, Rusi su pojačali miliciju naoružanih islamista koji su, od 1999. naovamo, više puta izvodili napade unutar Uzbekistana.

Kaylan navodi da je sve to zabilježeno u knjizi uglednog pakistanskog novinara Ahmeda Rashida pod naslovom “Džihad: Uspon militantnog islama u Centralnoj Aziji”. On je prokomentirao da su Rusi ti koji stoje iza promocije ekstremističkog islama, za one koji to ne znaju.

Autor teksta zatim spominje produžene ruke Moskve, kao što su Srbija i donedavno Bugarska, te kako te zemlje ustrajavaju u svojim simpatijama prema Rusiji kao spasiteljici od „jarma” Osmanlija nakon carske intervencije.

Međutim, Bugari su se konačno pokajali zbog svojih zabluda, nakon što su vidjeli događaje u Ukrajini, i više naginju evropskim odnosima u posljednje vrijeme.

Zaključuje da Srbi sebe i dalje vide kao progonjene Slavene i izgleda da su spremni izazvati provokacije na Kosovu kako bi Moskvi dali polugu protiv Sjevernoatlantskog saveza (NATO).