Šta je sljedeće u približavanju Egipta i Turske

Prije samo nekoliko godina približavanje Egipta i Turske bilo bi nezamislivo, jer su se zemlje sučeljavale na više frontova, a njihovi čelnici verbalno su napadali jedni druge.

Danas, međutim, regionalni suparnici počeli su razgovore na ministarskom nivou, šaljući jedni drugima tople poruke i razgovarajući o ponovnoj uspostavi punih diplomatskih odnosa.

Ranije ovog mjeseca turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu posjetio je Kairo kako bi razgovarao sa svojim egipatskim kolegom Samehom Shoukryjem prvi put otkako su bilateralni odnosi prekinuti prije desetak godina.

Shoukry je na zajedničkoj konferenciji za medije rekao da će veze biti obnovljene na nivou ambasada u “prikladnom trenutku” i da predsjednici dvije zemlje imaju “političku volju” za normalizaciju bilateralnih odnosa.

Cavusoglu je potvrdio da su se dvije strane “složile maksimizirati naše diplomatske odnose” i “procijenile koje ćemo sljedeće korake poduzeti”.

Putovanje glavnog turskog diplomate u Egipat dolazi nakon Shoukryjeve značajne posjete Turskoj u februaru, nakon snažnih dvostrukih potresa u kojima je poginulo više od 40.000 ljudi.

Jasne podjele

Diplomatski odnosi između Kaira i Ankare prekinuti su 2013. nakon što je sadašnji predsjednik Egipta Abdel-Fattah al-Sisi predvodio svrgavanje tadašnjeg predsjednika Muhameda Mursija, bivšeg vođe Muslimanske braće, najstarije političke islamske organizacije u arapskom svijetu.

Mursi je bio prvi demokratski izabrani predsjednik Egipta i imao je podršku turskog čelnika Recepa Tayyipa Erdogana i njegove konzervativne Stranke pravde i razvoja (AKP).

Erdogan je tada osudio puč kao “štetan, nehuman i protiv naroda, nacionalne volje i demokratije”.

Od tada je Turska pružila utočište egipatskim disidentima – od kojih su mnogi vođe Muslimanske braće koje Kairo smatra “teroristima” – i dopustila im da vode satelitske televizijske kanale koji su otvoreno govorili protiv egipatskog predsjednika.

Nakon državnog udara, regionalne sile Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, koje su Muslimansku braću smatrale opasnošću za svoje monarhije, podržale su Al-Sisija i oštro kritikovale Tursku zbog podržavanja Muslimanske braće.

Podrška Ankare svom regionalnom savezniku Kataru nakon što su Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Egipat prekinuli diplomatske i trgovinske veze s Dohom u junu 2017. učinila je regionalne podjele još jasnijima.

U to su vrijeme četiri arapska saveznika, uz podršku nekoliko drugih zemalja, nametnula pomorsku, kopnenu i zračnu blokadu Kataru, tvrdeći da podržava “terorizam” i da je preblizu Iranu.

Zaljevska kriza koja je trajala više od tri godine riješena je u januaru 2021. nakon što su zemlje koje su uvele blokadu potpisale sporazume s Katarom i ukinule restrikcije i normalizirale odnose.

Kataliziranje zbližavanja

Prema mišljenju  turskog vanjskopolitičkog analitičara Semiha Idiza, činjenica da je Doha popravila svoje odnose sa svojim zaljevskim susjedima i Egiptom bila je katalizator za Ankaru da krene sličnim putem.

“Turska bi bila izolirana da ne promijeni svoju regionalnu politiku pa je, vjerujem, Vlada počela popravljati svoje odnose sa suparničkim silama u regiji uz pomoć Katara”, rekao je za Al Jazeeru.

U martu 2021. počeli su se pojavljivati izvještaji da Turska vlada ograničava aktivnosti medijskih kuća povezanih s Muslimanskom braćom i upozorava ih da promijene svoju uređivačku politiku i ne ciljaju na Egipat i Al-Sisija.

Sinan Ulgen, viši saradnik briselskog savjetodavnog tijela Carnegie Europe, smatra da je promjena turske politike prema Muslimanskoj braći bila glavni faktor u ublažavanju napetosti između dviju zemalja.

“Nakon uklanjanja Mursija s vlasti, Turska je koristila oštru nediplomatsku retoriku protiv nove vlade u Egiptu, što je dovelo do visokih napetosti između dviju zemalja”, rekao je Ulgen, također bivši turski diplomat, za Al Jazeeru.

“Ankara se, također, veoma angažirala u unutrašnjoj politici Egipta i otvoreno podržavala Muslimansku braću 2010-ih, što danas nije slučaj. Turska je čak ograničila aktivnosti članova grupe unutar svojih granica, što je u Kairu primljeno pozitivno”, rekao je.

Dodao je kako se čini da Turska nije tako čvrsta u odnosu na prethodne uslove koje je imala tokom državnog udara 2013, poput oslobađanja političkih zatvorenika u Egiptu.

U mjesecima nakon razrješenja zaljevske krize, delegacije iz Ankare i Kaira sastale su se više puta radi istraživačkih razgovora.

Turski ministar trezora i finansija Nureddin Nebati prisustvovao je godišnjem sastanku Islamske razvojne banke u Kairu u junu 2022, prvoj ministarskoj posjeti Egiptu u otprilike devet godina.

Nakon toga su se Erdogan i Al-Sisi, u pratnji katarskog emira šeika Al-Thanija, rukovali na marginama Svjetskog prvenstva u Kataru u novembru 2022, što je bilo prvi put da se rukuju ova dvojica čelnika.

Približavanje je bilo sporo za Kairo i Ankaru, rekao je Idiz za Al Jazeeru i “čini se da Egipat čeka rezultate izbora za sljedeći korak”.

Cavusoglu je u Kairu rekao da je sastanak predsjednika planiran nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Turskoj u maju.

Dugotrajni problemi

Iako dvije strane šalju tople poruke i pokazuju političku volju da poprave veze, postoje temeljna neslaganja koja treba riješiti prije nego što mogu sarađivati, uključujući sukob u Libiji i neslaganja o ekskluzivnom ekonomskom pojasu i izvoru ugljikovodika u Sredozemlju.

Ankara je intervenirala u Libiji nakon potpisivanja sporazuma o vojnoj saradnji u novembru 2019 – zajedno sa sporazumom o pomorskom razgraničenju za uspostavu ekskluzivnog ekonomskog pojasa – s Vladom nacionalnog jedinstva (GNA) sa sjedištem u Tripoliju koju priznaju Ujedinjeni narodi, jednom od dvije suparničke vlade koje su nastale u ratom razorenoj zemlji.

Egipat je, zajedno s UAE-om i Rusijom, podržao suparničku Libijsku nacionalnu vojsku (LNA) koju je vodio odmetnuti vojni komandant Khalifa Haftar i odbacio tursku vojnu intervenciju na strani GNA.

Kipar, Egipat, Francuska i Grčka, koja je bila uključena u dugogodišnji spor s Turskom o isključivim ekonomskim zonama, rekli su da GNA nema ovlasti sklapati takve poslove.

Dalje, Egipat i Grčka, koji su odbili pomorski sporazum između Turske i GNA iz 2019, potpisali su zasebni sporazum o određivanju svojih morskih granica u ljeto 2020, što je Ankara odbacila.

Turska i GNA potpisali su još jedan sporazum o pravima na istraživanje u oktorbu 2022, pozivajući se na svoj pakt iz 2019.

Egipat ima sporazum o isključivom ekonomskom pojasu s Republikom Kipar, dok je Ankara potpisala sličan sporazum sa samoproglašenom Turskom Republikom Sjeverni Kipar, pseudodržavom koju priznaje samo Turska.

Ulgen, bivši turski diplomata, rekao je da neslaganje između dvije strane o libijskom sukobu nije toliko snažno kao što je bilo.

“To je uglavnom zato što je Ankara razgovarala s različitim akterima u zemlji, za razliku od prije nekoliko godina kada se ograničila na GNA. Stranama je sada lakše doći do zajedničkog razumijevanja o pitanju Libije”, rekao je za Al Jazeeru.

“S druge strane, spor o istočnom Mediteranu nema znakova da će biti riješen. Stoga će dvije zemlje vjerovatno prihvatiti ovu činjenicu kako bi nastavile s procesom normalizacije.”