Čečenija i bolni odjeci ukrajinskog rata

Čim je pokrenuo napad na Ukrajinu, ruski predsjednik Vladimir Putin znao je da može računati na svog čečenskog saveznika, mameći čečenske dobrovoljce da sudjeluju u ratu za deset puta veću plaću od prosječne plaće u ovoj regiji, koja u potpunosti ovisi o novcu iz Moskve.

Ali s povećanjem broja pogibija među Čečenima, neki od njih su počeli otvoreno izražavati svoje nezadovoljstvo onim što se događa, prema izvještaju francuskog lista La Croix. Pa hoće li čečenski borci nastaviti pristizati u Ukrajinu?

Istina je da je siromaštvo, kako piše Benjamin Quenelle, specijalni dopisnik lista u Groznom, prisililo sve veći broj čečenskih muškaraca da prihvate plaću koja se nudi dobrovoljcima za regrutaciju. Ta plaća doseže 300 hiljada rubalja (3.300 eura), dok prosječna mjesečna plaća u Čečeniji ne prelazi 300 eura.

Međutim, čini se da se čečenska javnost protivi sudjelovanju u ovom ratu, jer se neki Čečeni usuđuju kritizirati to sudjelovanje, a mnogi od njih pamte šta se dogodilo njihovom glavnom gradu prije manje od 30 godina kada su ga ruski avioni napadali i pretvorili u ruševine.

Fatima se prisjeća te tragedije, govoreći: “Moje srce je uz Ukrajince… Znam kako se osjećaju jer sam, prije manje od 30 godina, bila pod istim bombama Rusa… Čečenski ratovi stvorili su kod nas duboku mržnju prema Rusima. Danas, kada se pojavljuju na televiziji govoreći da njihovi vojnici spašavaju Ukrajinu od nacizma i spašavaju obične ljude, ne vjerujemo u to. Znamo šta se ovdje dogodilo.”

‘U dubini duše želim da Kijev pobijedi’

Dopisnik kaže da je Putin ostavio tiranskog čečenskog predsjednika Ramzana Kadirova da u Čečeniji radi šta hoće. Fotografije njih dvojice počele su se pojavljivati posvuda, čak i na ulazima u škole. Njihova su imena dobila i dvije glavne ulice pune trgovina i restorana u Groznom. Neke Čečene, kao što je slučaj s umirovljenim oficirom Abdullahom, žalosti to približavanje. U isto vrijeme, Moskva se nije izvinula za tragedije koje je prouzročila Čečenima. To je potaknulo Abdullaha da u tajnosti kaže: “Bog zna da u dubini svoje duše želim da Kijev pobijedi”.

Dopisnik je sreo i jednu humanitarnu radnicu koja je objasnila da je volontirala kako bi pomogla oko 60 porodica s djecom čiji su očevi poginuli na ukrajinskom frontu. Kaže da je imala između 200 i 300 siročadi, objašnjavajući da su neki od tih roditelja prisilno odvedeni i poslani su na ratište. Drugi su pokušavali pobjeći u susjednu Gruziju, ali su uhapšeni na granici. Udovice tih vojnika ne usuđuju se progovoriti strahujući od zla koje bi im mogle nanijeti vlasti.

“Naš muftija tvrdi da se borimo protiv zapadnih sotonističkih sila i da Kadirov želi Zapadu očitati lekciju. Možda na kraju povjeruju u to”, kazala je sarkastično  Alia, žena čiji je sin pobjegao iz Čečenije.

“Nijedna majka ne želi da njen sin učestvuje u ovom ratu, ali paze da ne iznesu javno bilo kakve prigovore”, rekla je.