Prijeti li nam stoljeće diktatora?

Piše: Azeem Ibrahim

U svijetu su u toku previranja. Samo 30 godina nakon raspada SSSR-a i urušavanja njegove posredničke mreže u istočnoj Evropi, u Evropi se vodi rat između demokratije i diktature.

Kada je završio Hladni rat, teško da smo mogli zamisliti da ćemo za svega tri decenije biti na mjestu na kojem smo sad. Sada znamo da raspad SSSR-a 1991. nije doveo do „kraja historije“ kako se tada predviđalo. Umjesto tog, izazvao je samozadovoljstvo među čelnicima zapadnjačkih demokratija, veliko samozadovoljstvo koje je posijalo sjeme trenutnog globalnog antidemokratskog obračuna.

Diljem većeg dijela svijeta, ideje demokratskog liberalnog političkog poretka, multilateralne međunarodne saradnje i liberalnog kapitalizma slobodnog tržišta sada su u fazi povlačenja. Pomenuta ideja je osporena ne socijalizmom kao alternativnom, globalnom i univerzalističkom vizijom, već atavističkim povlačenjem prema nativističkim, nacionalističkim i populističkim politikama. Ovo utječe i na zrele demokratije i na one države koje su napravile početničke korake ka liberalnom političkom poretku nakon Hladnog rata. Rezultat je bio i uspon autoritarnih režima, često kroz propadanje onoga što su ranije bile funkcionalnije demokratije, i pad multinacionalne koordinacije među zemljama koje će sada vjerovatnije naglašavati primat nacionalne države kao fokusa za formulisanje praktičnih politika.

Tako u Indiji, Narendra Modi vodi svoju državu bliže hinduističkom šovinizmu. U Kini, Komunistička partija Kine vlada željeznom pesnicom i provodi visokotehnološki genocid nad ujgurskom vjerskom i etničkom manjinom. U Evropi i njenom okruženju, Turska klizi u autokratiju pod Recepom Tayyipom Erdoganom, Poljska uklanja “zaštitne ograde” kako bi zadržala svoje vladare Zakona i pravde pod ustavnom kontrolom, a Mađarska pod Viktorom Orbanom postaje pozadinski kanal za druge diktature dok oblikuju kontinent, u kontekstu medijske konsolidacije, korupcije izvršne vlasti i uništenja običnog civilnog društva.

Zbunjujući razvoj u vezi ovog antiliberalnog odgovora, međutim, je taj da šovinističke autokrate sada sarađuju nevjerovatno efikasno kako bi zaobišle ili potkopale međunarodne liberalne norme i institucije. U svojoj knjizi Authoritarian Century (Autoritarno stoljeće), ovaj ključni koncept nazivam „multilateralnom autokratizacijom“. Nastali diktatorski sistemi imaju više sličnosti nego razlika i nevjerovatno su dobri u saradnji za obostranu korist. Tiranije iste vrste drže se zajedno.

Ali ovakav razvoj događaja nije slučajnost. Ova sklonost autokrata i onih koji to žele postati da sarađuju jedni s drugima nije se pojavila čistim organskim putem. To je slijed događaja koji je kultiviran, koordiniran, pa čak često i sponzorisan (direktnim novčanim iznosima) od sila koje su odlučile da je posthladnoratovski liberalni međunarodni poredak strateška prijetnja njihovim interesima – ponajviše su to režim Vladimira Putina u Moskvi i komunistički režim u Pekingu.

No, te dvije sile su različite, kako po načinu djelovanja tako i po prirodi prijetnje koju predstavljaju. Metode Moskve su većinom subverzija i destrukcija – i najviše što oni mogu proizvesti je haos. Ipak, to ih ne čini ništa manje opasnima. Putin nema pozitivnu viziju svijeta koju bi mogao ponuditi nekom drugom.

‘Multipolarni svijet’

Peking, s druge strane, nudi put do alternativnog, relativno dobro uređenog međunarodnog rješenja. On želi kreirati „multipolarni svijet“ u kojem tiranije svijeta uspijevaju nadmašiti demokratije zapadnog saveza. Planovi Pekinga da preorijentiše globalnu ekonomiju pomoću inicijative “Pojas i put” dio su procesa izgradnje ekonomija tiranija i produbljivanja njihove povezanosti.

Peking također ulaže posebne napore u otimanje kontrole nad već postojećim međunarodnim institucijama, koje mu daju autoritet nad globalnim pravilima i normama, dok ih nastoji oblikovati tako da odgovaraju njegovim neposrednim interesima i viziji budućnosti. Zato Svjetska trgovinska organizacije nije bila u stanju suzbiti nepoštene trgovinske prakse Kine, Svjetska zdravstvena organizacija nije mogla cenzurisati Kinu u vezi lažnih podataka vezanih za pandemiju, i zato Zakon o moru Ujedinjenih naroda nije mogao spriječiti Kinu da se širi u Južno kinesko more.

Kada je riječ o budućnosti koju nudi Kina, problem je u tome šta ona implicira po pitanju doborobiti milijardi ljudi u ovom stoljeću: Peking podržava svaki vid političke represije koja je u skladu sa njegovim interesima i ne libi se da izvrši genocid u svojoj zapadnoj pokrajini Xinjiang, u isto vrijeme kada je sasvim slomio demokratsku kulturu Hong Konga, i planira pripajanje demokratske države Tajvana. Pritisci klimatskih promjena nastavit će se gomilati tokom stoljeća, a Peking će odgovarati imajući na umu samo ostvarivanje političke prednosti, ne obzirući se na ljudska prava ili međunarodnu pravdu – i to će imati krajnje ozbiljne posljedice po milione ljudi širom svijeta.

Ali, borba za našu budućnost u ovom stoljeću još nije riješena. Moskva je posrnula u svojoj užasnoj invaziji na Ukrajinu, a na međunarodnom planu joj je već uveliko opao značaj. I sam Putin bi mogao pasti, ako se okolnosti dobro poslože. I Xi je napravio brojne pogrešne korake kako na domaćem terenu tako i u međunarodnoj diplomatiji koji su unazadili uspon Kine za najmanje jednu deceniju, dajući liberalnim demokratama širom svijeta vremena da se pregrupišu.

Ovo je, dakle, izazov koji  je pred nama kojima je stalo do demokratije i ljudskih prava u naredne dve decenije, ali zapravo do kraja ovog stoljeća: ili ćemo dozvoliti da međunarodni sistem još jednom dospije u stanje potpune anarhije, stanje u kojem se nacije upuštaju u kontinuirani „rat svih protiv svih“ između imperija i sfera utjecaja, a pojmovi univerzalnih ljudskih prava i međunarodnog prava nestaju; ili ćemo se pregrupisati i iznova graditi poslijeratni liberalni međunarodni poredak koji je omogućio najdramatičniji napredak u našoj historiji kao ljudske vrste. Dok nad nama vise prijetnje klimatskih promjena i ekološkog kolapsa, ulozi ne mogu biti veći.