Izbjegle Rohinnje iz domovine nose uspomene i sjećanja

Izvještaj međunarodne humanitarne organizacije Ljekari bez granica iznosi priče porodica Rohinja koje žive u Bangladešu, nakon što su bile prisiljene napustiti svoje domove u Mijanmaru. U kampovima u Bangladešu čuvaju uspomene na svoj dom u ono malo stvari koje su uspjeli ponijeti u haosu raseljavanja.

Sitnice koje su ponijeli bude uspomene, snove i nade u bolju budućnost, kao podsjetnik na život koji su živjeli u selima države Rakhine u zapadnom Mijanmaru, prije nego što je mijanmarska vojska u avgustu 2017. godine pokrenula nasilnu kampanju protiv zajednice Rohinja, koja je rezultirala masovnim egzodusom u Bangladeš.

Jedan od njih je 42-godišnji Salamatullah, koji u korpi drži sve stvari koje je donio iz Mijanmara tokom dvodnevnog putovanja u Bangladeš. Salamatullahova korpa sadrži ćebe, kutiju za hranu, porodične fotografije, službene dokumente, uključujući dokumentaciju o njegovom puštanju iz zatvora u Mijanmaru.

“To je bilo sve što sam mogao sakupiti u kratkom roku (prije nego što su ga neprijatelji zatvorili)”, prisjeća se on. ”Fotografije su mi bile izvor snage tokom ta dva dana (bijega).”

Platio novčanu kaznu za izlazak iz zatvora

Što se tiče sudskog dokumenta, kaže kako ga taj dokument o puštanju iz zatvora podsjeća na vrijeme kada se suočio ”proizvoljnom kaznom” u Mijanmaru. ”Morao sam platiti novčanu kaznu da osiguram svoj izlazak iz zatvora”, objašnjava. Ovaj dokument svjedoči o izazovima s kojima se suočavao, često bez opravdanog razloga.

Dok je Salamatullah putovao sam, njegova supruga Subitara krenula je u odvojeno na put s njihovo troje djece. Ponovo su se okupili u izbjegličkom kampu Cox's Bazar nakon teškog putovanja.

“Kako vrijeme prolazi, postajem sve stariji, a sve je još uvijek neizvjesno”, rekao je Salamatullah. Kaže kako je zabrinut za budućnost svoje djece u uvjetima u kampu, jer više od svega želi da dobiju priliku za obrazovanje i slobodu koja im pripada.

Među izbjeglicama je i 43-godišnji Abdulshakour, otac sedmoro djece. U Mijanmaru je zarađivao za život kao ribar, prodajući svoj ulov na lokalnim tržnicama. Kada je u blizini njegovog sela izbilo nasilje, zavladala je panika i haos.

“Svi su pokušavali pobjeći”, kaže Abdulshakour. U takvom rasulu je bio odvojen od svoje porodice 25 mučnih dana. Njihovo ponovno okupljanje se dogodilo na putu za Bangladeš, gdje su krenuli brodom.

Teška odluka o napuštanju doma

Među stvarima koje je Abdulshakour ponio je i njegov stari s broj bivšeg doma u Mijanmaru, te ribarska mreža, kao uspomena na život koji je ranije živio.  ”Ja se nadam da ću se vratiti”, rekao je.

Melua (65) kaže da je njena porodica donijela tešku odluku da napusti svoj dom, nakon što su eskalirale tenzije u Mijanmaru. Ponijela je rodni list svoje kćerke i porodičnu fotografiju, prisjećajući se s tugom da je iza sebe ostavila tek opranu odjeću.

Jasno se sjeća svog nekadašnjeg života u Mijanmaru: stubova svoje kuće, parcele koju je posjedovala i ograde oko nje, kokošaka i njenog omiljenog mjesta za jelo. ”Teško je pričati o tome, a da ne zaplačete”, kazala je.

Habibullah, 52, otac je dvije kćeri i četiri sina. Kada je došlo do nasilja, obični civili poput Habibullaha našli su se uhvaćeni u tom metežu. ”Naša sela su postala mete”, rekao je. ”Više nije bilo sigurno boraviti tamo. Nije nam preostalo ništa drugo nego da pobjegnemo ili rizikujemo svoje živote.”

Radio je kao vozač u Mijanmaru. Kaže kako je uspio zadržati osnovne dokumente i svoju vozačku dozvolu iz Mijanmara. “Donio sam dokumente koji su dokaz našeg identiteta”, rekao je.

Salamatullah, Abdulshakour, Habibullah i Melua primjeri su brojnih izbjeglica koje nose sa sobom sitnice iz ranijih života kao simbol snage, otpornosti i veze s prošlošću. ”Naoružani” dragocjenim uspomenama i predmetima iz prošlosti, nastavljaju svoje putovanje puno izazova i ne gube nadu.