Haaretz: Izrael ide ka ratu sa Hezbollahom, iako je poguban za oboje
Procjene američkih i izraelskih obavještajnih službi uveliko se razlikuju kada govore o vojnom konfliktu između Izraela i Hezbollaha u Libanu.
Možda je najopasnija stvar u vojnom konfliktu između Izraela i Hezbollaha u Libanu osjećaj da je ova konfrontacija neizbježna, možda ne kao produžetak rata u Gazi, ali u nekom trenutku u bliskoj budućnosti možda to bude širi rat sa Iranom.
Ovim uvodom, Haaretz je otvorio analizu – pisca Alona Pinkasa – u kojoj je rekao da je ovaj rat odlučujuća tačka u kojoj se procjene američkih i izraelskih obavještajnih službi uveliko razlikuju. Dok Sjedinjene Države ovaj sukob vide različitim u odnosu na sve prethodne, eksplozivnijim, sa različitim geopolitičkim i strateškim aspektima, Izrael se, čini se, već predao toj ideji, držeći ga neminovnim.
Američki zvaničnici izrazili su “zabrinutost” zbog toga, jer vjeruju da izraelski premijer Benjamin Netanyahu ohrabruje eskalaciju kao ključ svog političkog opstanka, prikazujući ovaj rat kao povijesni civilizacijski rat između Irana i Zapada i okrivljujući američkog predsjednika Joea Bidena da nije na nivou zadatka.
Eskalacija se ponovo vraća
Neposredno nakon operacije Poplava Al-Aksa 7. oktobra 2023., Sjedinjene Države su smatrale da je sprečavanje eskalacije s Hezbollahom u Libanu i Iranom u cijeloj regiji temeljni interes, te su poslale dvije grupe nosača aviona u regiju kao oštar odgovor na mogućnost izraelskog preventivnog udara na Hezbollah, gdje je Washington stekao dojam da su sukobi preko izraelsko-libanske granice obuzdani, no, “eskalacija” se opasno vratila na scenu.
Ako se trenutne tenzije između Izraela i Hezbollaha prividno vrte oko Farmi Šeba, u stvarnosti – kako pisac kaže – one su dio mnogo šireg konteksta, jer se Hezbollahovo djelovanje ima posmatrati kao iransko sredstvo odvraćanja od mogućih izraelskih napada na Teheran. On (Hezbollah) je esencijalna komponenta mreže iranskih proxy snaga koje rade na destabilizaciji regiona, navodi list.
Uprkos očiglednoj vojnoj nadmoći Izraela, rat između Izraela i Hezbollaha bio bi razoran i po Izrael, i po Hezbollah, jer precizni raketni arsenal posljednjeg predstavlja neku vrstu vojne ujednačenosti obje strane. Nadalje, za razliku od trenutnog rata u Pojasu Gaze, koji je okružen sa svih strana, Libanon ima dugu granicu sa Sirijom, koja, opet, ima dugu granicu sa Irakom i Turskom, što bi mu (Hezbollahu) osiguralo prolaz oružja i boraca.
Najvažnije političke dimenzije leže u izbijanju kopnenog rata, jer ako Izrael napadne Liban s ciljem da udalji Hezbollah od granice, to bi predstavljalo invaziju na suverenu državu koja je članica Ujedinjenih naroda, što bi bilo ekvivalent “ruskoj invaziji” na Ukrajinu koju su osudile Sjedinjene Države i Sjeverna alijansa općenito, navodi list.
Iran je hrabriji
Ovdje eskalaciju treba posmatrati iz šire perspektive – kako kaže Alon Pinkas – jer je “ruska invazija na Ukrajinu izvela Iran iz njegove relativne izolacije”, kao što je i nepromišljena odluka bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa – ohrabrena od Netanyahua – da se jednostrano povuče iz iranskog nuklearnog sporazuma pružila mogućnost Teheranu da ubrza svoj nuklearni program, prilikom čega je Peking stao na stranu Irana.
Zahvaljujući napretku u svom nuklearnom programu i efikasnom korištenju Hezbollaha i oružane grupe Husi koja prijeti komercijalnom pomorstvu u Crvenom moru, Iran je sada postao hrabriji, ali ipak ne teži eskalaciji, već želi sačuvati Hezbollah kao silu odvraćanja, što vide i Sjedinjene Države. Stoga SAD vjeruje da se taj sukob može izbjeći diplomatskim putem.
Možda je najviše zabrinjavajuća i zastrašujuća stvar u bilo kakvoj vojnoj konfrontaciji između Izraela i Hezbollaha njena sasvim jasna neizbježnost i osjećaj da se ona podrazumijeva, posebno uz odsustvo stalnog diplomatskog sporazuma između dvije strane. S obzirom na razloge Hezbollahovog prisustva u regiji, kao i regionalnih iranskih interesa, takav rat može biti samo pitanje vremena.
Jasno je da se trenutni strahovi od eskalacije fokusiraju na blisku budućnost, kao podršku ratu u Gazi ili njegovom produžetku, međutim, takav rat – kako pisac vidi – nije nužno vezan za Gazu, već ima svoje neovisne uzročnike.
Čak ako se sada i izbjegne konfrontacija, rat se nazire na horizontu u naredne dvije-tri godine, no, zašto ne pokušati izbjeći ga, ako je diplomatsko rješenje politički cilj, zašto to ne učiniti prije izbijanja rata i prihvatiti to kao njegovu alternativu, pita se autor na kraju svog članka.