EU: Više postignuća nego nedostataka
Piše: Enver Robelli
“Svjetska zdravstvena organizacija zatražila je danas u Ženevi veću pomoć za opkoljeno Sarajevo. Gradu je potrebno dnevno 240 tona prehrambenih artikala, medicinskog materijala i lijekova.
Predstavnik WHO-a Donald Acheson kazao je da će se, ukoliko međunarodna zajednica ne reagira hitno, do kraja listopada pojaviti prvi slučajevi umiranja djece od gladi.
U Sarajevu su se danas ponovo vodile žestoke borbe. Iz bosanskog glavnog grada izvješćuje Friedhelm Brebeck: ‘Sarajevo je danas od nešto prije osam sati ujutro bilo izloženo najtežem artiljerijskom napadu posljednjih mjeseci. Puna četiri sata grad je bio gađan oružjem velikog kalibra i srpskim granatama.
U četiri zgrade odmah je buknuo požar, one još gore, ništa vojno se ne napada, niti se ugrožava šta u okolici, ovo je ciljani teror granatama na jedan grad u kojemu je prije šest mjeseci započeo rat u Bosni – s prvim mrtvima tokom jednog protestnog skupa protiv srpske politike otcjepljenja.
Do sada je [tokom današnjeg dana] tridesetpetero teško ranjeno, te devetnaestero ubijeno – u ratu u Bosni u pola godine život je izgubilo 15 hiljada ljudi, takoreći svi civili.
Jedna od stambenih zgrada: stubište je blokirano od požara, ljudi nemaju mogućnosti izađi na balkone. Vatrogasci se ne mogu popeti gore; gdje pronaći vodu – to nitko ne zna, Sarajevo je već sedam dana bez vode.
[Vatrogasac]: ‘Tamo gore je pakao, mi ne možemo unutra, njima je potrebna pomoć.’ S druge strane zgrade, srpski snajperisti gađaju vatrogasce dok ovi pokušavaju spasiti ljude. UN-ov general Philippe Morillon zaprijetio je da će protiv Srba poduzeti druge mjere, ali u Sarajevu više niko ne vjeruje UN-u i Evropskoj zajednici, ovdje ljudi na zidovima vješaju Titove slike.” (Dnevnik u 20 sati njemačke javne televizije ARD, 5. oktobar 1992)
Evropska unija se suočava s najvećom krizom od osnivanja.
Izuzevši bijednu ulogu u procesu raspada bivše Jugoslavije, EU je uspjela postići mir i blagostanje na starom kontinentu – već 60 godina! Takva bilanca ne može biti drukčija nego pozitivna.
Naravno, povodom dodjele Nobelove nagrade za mir EU-u čuli su se i skeptici. Protivnici Evropske unije u Norveškoj zatražili su ostavku predsjednika Nobelova odbora, Thorbjorna Jaglanda, koji je okrivljen za “zloupotrebu najvažnijeg političkog priznanja u svijetu”.
I u drugim zemljama, recimo u Velikoj Britaniji, tradicionalno rezerviranoj prema EU-u, čuli su se pojedini glasovi protiv odluke Odbora iz Osla da Nobelovu nagradu za mir ove godine dodijeli Evropskoj uniji.
Predsjednik Češke Vaclav Klaus dodjelu nagrade EU-u je nazvao ništa manje do tragičnom pogreškom. On je govorio o jednoj “ispraznoj nagradi”, jer je dodijeljena jednoj birokratskoj instituciji.
EU nikome ne donosi raj, ali sasvim sigurno sve Evropljane štiti od pakla. To se može uočiti i na Balkanu, gdje i najprimitivniji nacionalisti iz 90-ih zahvaljujući mirotvornom projektu i perspektivi integracije u EU više ne govore o ratovima.
Na Balkanu se jedan dio javnosti s gorčinom sjetio loše uloge EU-a tokom 90-ih, kada evropski naivni ili zlonamjerni diplomati nisu pravili razliku između agresora i žrtve.
Uoči izbijanja rata u bivšoj Jugoslaviji luksemburški je ministar vanjskih poslova Jacques Poos s dvoje kolega iz dvije evropske zemlje posjetio Beograd, te nerealnom samouvjerenošću najavio kako je sada “došao trenutak za Evropu”, što je trebalo značiti: Bruxelles će sam uspjeti izbjeći krvoproliće na Balkanu.
Kako pokazuje gore navedena vijest njemačke televizije ARD, obećanje ministra Poosa ubrzo je završilo u ironičnim poglavljima povijesti.
Iz balkanske perspektive i danas ima nekoliko razloga za kritiku prema ulozi EU-a: s jedne strane Srbija je nagrađena statusom kandidata, dok je, s druge strane, Misija EU-a za vladavinu prava na Kosovu (EULEX) od samog osnutka 2008. godine neprestano bila izložena politici sabotiranja od strane Beograda.
Dakle, jedna država koja kuca na vrata EU-a minira najveću, najskuplju i najznačajniju misiju Bruxellesa u vanjskoj politici.
Pogledi iz kosovske perspektive
Uoči proglašenja nezavisnosti Kosova nemali broj diplomata EU-a garantovao je da će se sada evropska misija ozbiljno pozabaviti problemima Kosova, za razliku od uprave UN-a sa svojim policajcima iz Fidžijskoga Otočja, te matičarima iz Afrike.
Četiri godine kasnije, bilanca rada EULEX-a je blijeda. Na čelu ove misije Bruxelles je imenovao francuske generale koji mogu imati iskustva u organiziranju pučeva u Africi, ali ne i u izgradnji demokratije u kriznim žarištima.
Oficiri Yves de Kermabon i Xavier Bout de Marnhac mogu biti prikladni za održavanje vojarni, za zapovijedanje trupama, za izgradnju mostova ili za pokoju spletku tajnih službi, no na čelu EULEX-a sigurno su na pogrešnom mjestu.
Generalu de Marnhacu nedavno je drugi ili treći put zaredom u nekoliko mjeseci produžen ugovor o radu u Prištini – izgleda da ga EU neće zamijeniti dok ne pronađe nekog drugog francuskog generala.
Nema sumnje da iz kosovske perspektive izgled EU-a nije idealan. Uz nesposobnost i nespremnost EULEX-a da se suoči s divljim fenomenima Kosova, vegetiraju i institucije Prištine koje još nisu uspjele ispuniti uslove za liberalizaciju šengenskih viza.
Građani Kosova, jedini na Balkanu, osuđeni su da žive u izolaciji: u takvom stanju Kosovari nisu bili ni u vremenu Osmanskog carstva (tada su mogli putovati u Istanbul, Kairo, Beč i London; zanatlije iz Peći mogli su izvoziti šafran, a njihove kolege iz Prizrena slali su svilene bube u velike gradove Osmanskog varstva).
Pod Titovom Jugoslavijom – naročito između 1966. i 1991. – sloboda kretanja je bila takoreći neograničena i za Kosovare: skoro svaki kosovski Albanac koji je stariji od 45 godina zna pokoju priču o noćima u Pragu i Varšavi, te danima u Zurichu i Munchenu.
Spas od pakla
Dakle, stanovnici Balkana, a naročito oni iz albanskih krajeva, imaju dosta razloga žaliti se u 2012 – kako prema EU-u tako i prema odnosnoj političkoj klasi. Ipak, svi ti nedostaci vanjske politike EU-a, uključujući i aktualnu krizu u vezi sa zajedničkom valute eura, dugovi, povećanje stope nezaposlenosti, nepostojanje perspektive za mlade, ne mogu zasjeniti postignuća EU-a.
Nekadašnji glavni sekretar Ujedinjenih naroda Dag Hammarskjold kazao je: “UN nije stvoren da bi nam donio raj, nego da bi nas spasio od pakla.”
Do Drugoga svjetskog rata Njemačka i Francuska tokom 70 godina vodile su tri rata. Danas takvo što izgleda nemoguće.
No, kao što je rekao bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy tokom jednog nedavno održanog govora u New Yorku, ukoliko Evropska unija doživi potop, tada će se Evropa ponovno suočiti s opasnošću od rata.
Dakle, EU, ako parafraziramo Daga Hammarskjolda, nikome ne donosi raj, ali sasvim sigurno sve Evropljane štiti od pakla. To se može uočiti i na Balkanu, gdje i najprimitivniji nacionalisti iz 90-ih, zahvaljujući mirotvornom projektu i perspektivi integracije u EU, više ne govore o ratovima.
Dosljedno tome, EU je projekt za pobjedu nad nacionalizmima i atavizmima. Ostaje da to shvati nemali broj ljudi na Balkanu.
Razlika je jednostavna: između bjega od kuće pod pritiskom oružja i jednog vikenda u Beču radi razonode – svako bi izabrao ovo drugo!
To omogućuje EU. I zbog toga je EU prije dvije sedmice dobila Nobelovu nagradu za mir. U početku su bili idealisti; oni nisu bili naivni, stoga su svoj projekt počeli osnivanjem Montanunije, zajednice za ugljen i čelik.
Južne države poput Španije, Portugala i Grčke preobrazile su se u stabilne demokratije samo nekoliko godina nakon što su zbacile diktature i postale članice EU-a.
Od tih ruda neće se proizvoditi oružje za međusobno ubijanje, nego će se postaviti temelji evropske industrije.
Idealisti su bili realisti. Jean Monnet, Willy Brandt, Bruno Kreisky, Robert Schuman i mnogi drugi proživjeli su i preživjeli ratove, te su stoga znali da za rješavanje problema između evropskih zemalja umjesto bojna polja između strana treba postaviti stol za razgovore.
“Oni su prije svega dali do znanja javnosti da evropski sistem nacionalnih država koji je razvijen od 17. stoljeća više ne funkcionira dobro, te da se odnos snaga između država stalno narušavao”, piše holandski historičar Geert Mak u svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Šta ako Evropa propadne?”.
Protiv straha
Na starom kontinentu – uz izuzetak ratova na Balkanu – nije se dogodio niti jedan rat od 1945. EU je danas najveća privredna sila na svijetu, najznačajniji izvoznik i najsnažniji investitor.
Granice na kojima se prije sedam desetljeća prolijevala krv turisti danas prelaze autom brzinom od 120 kilometara na sat. Prema računanjima Svjetske banke od 1998. blizu 40 miliona Evropljana izbjeglo je siromaštvo.
Južne države poput Španije, Portugala i Grčke preobrazile su se u stabilne demokratije samo nekoliko godina nakon što su zbacile diktature i postale članice EU-a.
Evropski model uspjeha dao je zamah i pokretu za demokraciju u Istočnoj Evropi; također, nije samorazumljivo što danas Evropljani putuju širom svijeta aviokompanijama koje nude karte po povoljnim cijenama – u usporedbi s vremenom kada je civilni avioprijevoz bio monopoliziran od država.
A sada? Sada je 46 posto mladih Španaca bez posla – isto koliko i mladih Palestinaca. Već nekoliko godina se priča jedino o krizi koja je zahvatila EU.
Političari najavljuju prekid procesa proširenja EU-a, u mnogim zemljama trijumfira nacionalni egoizam, novine tiskaju samo riječ ‘kriza’.
Takoreći nikome ne pada na pamet inauguralni govor Franklina D. Roosevelta od 4. marta 1933: “Jedina stvar od čega trebamo strahovati jest sam strah – neopisiv, bezuman, neopravdan užas koji paralizira sve napore nužne za pretvaranje uzmaka u iskorak.” Ova poruka vrijedi kako za Bruxelles tako i za balkanske države koje teže članstvu u Evropskoj uniji.
Preveo: Xh. Shehu
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne predstavljaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera