Spašavanje ostavštine Khadera Adnana

Veliko olakšanje osjećaju milioni onih širom svijeta koje je na molitvu i akciju nagnao Khader Adnan sa svojim štrajkom glađu, koji je okončao nakon 66 dana pošto je Izrael odlučio da ga oslobodi 17. aprila.

Mi, koji smo bili inspirirani takvi herojskim odbijanjem prihvatanja poniženja i samovoljnog hapšenja, možemo se samo nadati da će se, radi svoje porodice, palestinskog otpora i borbe za postizanje pravednog mira, Adnan oporaviti kako bi nastavio svoj privatni i politički život. Ne možemo se baš nadati potpunom oporavku s obzirom na kritično Adnanovo stanje koje su potvrdili ljekari, baš prije njegove odluke 21. februara da se nastavi normalno hraniti.

Iako je prikladno ovo okončanje štrajka slaviti kao “pobjedu”, ipak postoje neki uznemiravajući aspekti koji zaslužuju komentar. Nazivati “aranžmanom” dogovor koji je spasio nečiji život, kako su to mediji dosljedno predstavili, samo je po sebi ponižavajuće, i u najmanju ruku otkriva neuspjeh da se cijeni ozbiljnost i duboka posvećenost svrsi koja je povezana sa takvim nenasilnim vidom otpora.

Izraelci su održavanje Adnana živim smatrali i sredstvom za izbjegavanje šireg ispitivanja institucije i prakse administrativnog pritvora koji izraelska vojska koristi kao sistem “pravde”.

Isto tako, primjetna je netačnost u prvim reakcijama, u kojima se često govori o Adnanovom “oslobađanju”, dok će on ustvari u administrativnom pritvoru biti zadržan još nekoliko sedmica, a mogao bi ostati i mnogo duže, ako bi izraelske vojne vlasti jednostrano odlučile da se u narednom periodu pojave “značajni dokazi” protiv njega. Treba napomenuti da po pitanju principa Izrael nikada nije popustio: čak i u vezi sa Adnanom, on će ostati u zatočeništvu i postoji “legalna” mogućnost da se njegov pritvor produži na neodređeno vrijeme; osim toga, izraelske vlasti priznale su da nemaju nikakvu namjeru razmotriti slučajeve 309 drugih Palestinaca koji se trenutno drže u administrativnom pritvoru, bez optužnice ili suđenja. 

Među njima je i jedan zatvorenik kojeg drže više od pet godina, i 17 drugih koji su u pritvoru između dvije do četiri godine. Izrael čak nije pristao ni da razmotri njihovu pretjeranu upotrebu administrativne procedure, pristupa čija je svrha, u najboljem slučaju, trebala biti rezervirana za istinske vanredne situacije.

Neugodna istina

Također, treba primijetiti izraelsko tumačenje dogovora sa promišljenim cinizmom, ako ne i prezirom. Čak i oni Izraelci koji su podržavali dogovor opravdavaju ga kao način za izbjegavanje problema koji bi uslijedili da je Khader Adnan umro dok su ga držali Izraelci, a s obzirom na podršku koju je njegov štrajk imao među Palestincima i ljudima širom svijeta.

Izraelci su održavanje Adnana živim smatrali i sredstvom za izbjegavanje šireg ispitivanja institucije i prakse administrativnog pritvora koji izraelska vojska koristi kao sistem “pravde”. Vijest o dogovoru objavljena je sat prije održavanja hitne sjednice izraelskog Vrhovnog suda, na kojoj se trebalo razmatrati o Adnanovom zahtjevu za oslobađanje. Ovo najviše sudsko tijelo u Izraelu u prošlosti je u ovakvim slučajevima podržavalo vojne stavove. Međutim, ovdje je postojala zabrinutost da bi krajnosti ovog slučaja mogle proizvesti negativan rezultat, pa čak i odbacivanje načina na koji izraelske vlasti koriste administrativni pritvor.

Ovu proceduru Izrael, navodno, koristi u sigurnosne svrhe. Međutim, administrativni pritvor se, kako se čini, koristi za maltretiranje i zastrašivanje militantnih protivnika opresivne okupacije – okupacije koja traje već 45 godina, a koja je pogoršana kontinuiranim prisvajanjem palestinske zemlje i vode u korist širenja naselja, dok istovremeno narušava i čisti dugotrajno palestinsko prebivalište.

Ono što u potpunosti nedostaje u izraelskom javnom govoru je neki izraz saosjećanja, makar samo za Adnanovu porodicu, koja se sastoji od dvije kćerke starosti od četiri godine ili mlađe i njegove rječite trudne supruge Rande. Nije bilo ni najmanjeg izraza poštovanja prema dostojanstvu dugog Adnanovog štrajka glađu ili saosjećanja za teške patnje koje prate takvo odlučno odbijanje hrane na duži period.

Umjesto toga, izraelsko tumačenje, koje je u potpunosti odobravalo dogovor, istaklo je čisto pragmatične faktore. To je bila još jedna izgubljena šansa za Izraelce svih vrsta mišljenja da pređu preko ponora političkog konflikta kako bi se potvrdila zajednička humanost. Suprotno tome, glasnogovornika Netanyahuove vlade Marka Regeva interesiralo je jedino to da odbije kritike usmjerene na Izrael. A to je učinio cinično opažajući kako druge vlade koriste administrativne pritvore u ime sigurnosti, uključujući Sjedinjene Države, te ističući da se legalnost izraelske upotrebe administrativnog pritvora ne treba dovoditi u pitanje jer je zasnovana na zakonu iz 1946. kada su Britanci kontrolirali Palestinu, ukazujući, ne netačno, da je Izrael “kolonijalni” nasljednik Britanaca!

Polupečene optužbe

Naravno, izraelski tvrdolinijaši su otišli dalje u istom pravcu, opisujući Adnana “teroristom”, uprkos neodređenosti zvaničnih navoda koji nikad nisu iznijeli takvu tvrdnju – umjesto toga drže da Adnan predstavlja ono što je jedan zvaničnik u Tel Avivu opisao kao “prijetnju regionalnoj sigurnosti”, šta god to značilo.

Kao što se moglo očekivati, izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman bio je po običaju otvoren, nazvavši njegovo tzv. oslobađanje “pogrešnom odlukom” jer je “naša dužnost poštivati svaku odluku Vrhovnog suda i kada se ne slažemo s njom”. Kao što znamo, Adnan nije oslobođen, niti je izraelski Vrhovni sud donio tu odluku. Ova komedija grešaka vodećeg vladinog zvaničnika trebala bi dovesti u pitanje Liebermanovu kompetenciju, a da ne spominjemo njegovu upitnu sposobnost političkog prosuđivanja.

Presudno je podržati kampanju za oslobađanje ostalih nekoliko stotina Palestinaca koji se trenutno drže u administrativnom pritvoru, te izvršiti dovoljno pritiska da se u potpunosti okonča korištenje ove prakse. 

Izraelci Adnana nazivaju “teroristom” bez ikakvih dokaza. Najčešće ga oni koji su upoznati sa njegovom ulogom i aktivnostima glasnogovornika Islamskog džihada opisuju neutralno. Nema indikacija u njegovoj prošlosti ili sadašnjosti da je bio umiješan u nasilje, ili da se zalagao za to. Iako je Islamski džihad u prošlosti bio odgovoran za samoubilačke bombaške napade, grupa je u proteklim godinama napustila tu praksu, i čini se da odbacuje takvu vrstu nasilnog otpora kakav Hamas vodi više od deset godina.

Adnan je ranije bio hapšen zbog mirnih demonstracija aktivista, zbog čega je osam puta završio u izraelskim zatvorima, i to ga je u tri prethodna navrata navelo na kraće štrajkove glađu, od kojih je posljednji bio 2010. godine. Iz onoga što možemo reći, Adnan je posvećeni aktivista povezan sa Islamskim džihadom, koji svakodnevno radi kao pekar i održava svoju snažnu porodičnu ulogu i popularno prisustvo u zajednici u svom malom gradu Arraba na Zapadnoj obali.

Adnanova ostavština

Važno je napraviti dovoljno dugu pauzu da se u obzir uzmu dostignuća Khadera Adnana – simbolično, suštinski i u pogledu na buduće mogućnosti. Treba napomenuti da je Adnanov 66-dnevni štrajk iste dužine kao štrajk glađu Bobbya Sandsa 1981. godine – što učvršćuje vezu između njih dvojice, vezu koju dirljivo potvrđuju brojni članovi irske porodice štrajkača. Osim toga, datum smrti Bobbya Sandsa, peti maj 1981., generalno se smatra prekretnicom u irskoj borbi, vrijeme kada je britanska vlada konačno počela tretirati Irsku republikansku armiju kao političkog aktera sa stvarnim prigovorima, a ne kao terorističku organizaciju koja se mora istrijebiti. Možemo se samo nadati da će 21. februar 2012. živjeti u historiji kao prekretnica u palestinskoj borbi. Samo će budućnost pokazati da li je to samo pobožna želja s moje strane ili će ona vremenom postati historijska stvarnost. 

U suštini, presudno je podržati kampanju za oslobađanje ostalih nekoliko stotina Palestinaca koji se trenutno drže u administrativnom pritvoru, te izvršiti dovoljno pritiska da se u potpunosti okonča korištenje ove prakse. Adnanov hrabri stav bi uglavnom bio neučinkovit ako bi se dozvolilo da se njegovo izlaganje surovosti i samovolji izraelske upotrebe administrativnog pritvora zanemari kada je njegov štrajk okončan.

Umjesto toga, znajući ono što sada znamo, odgovornost svih nas je da učinimo sve što možemo kako bi diskreditirali i prisilili Izrael na napuštanje prakse administrativnog pritvora, te da osporimo njegovu ulogu u Sjedinjenim Državama i drugdje. Odgovarajući način za odavanje priznanja Adnanovom štrajku glađu bio bi staviti protivljenje administrativnom pritvoru na vrh dnevnog reda ljudskih prava širom svijeta. Trebali bi početi sa odbacivanjem fraze “administrativni pritvor”, te ga preimenovati u “administrativna tortura” ili “nezakonito zatočeništvo”.

I konačno, trajni značaj Adnanovog samopožrtvovanja znat ćemo po onom što se bude dešavalo u budućnosti. Da li će ovaj događaj, možda zajedno sa drugim utjecajima, potaknuti veću posvećenost palestinskoj borbi za mir, pravdu i oslobađanje u okupiranoj Palestini i širom svijeta?

Možda je “regionalna prijetnja”, na koju je ukazao izraelski zvaničnik pravdajući Adnanov pritvor, bilo indirektno, i nadamo se, tačno upućivanje na rastući utjecaj pozitivnih strana Arapskog proljeća – odnosno, prilika za poticanje daljeg buđenja samoosnaživanja među Palestincima povezanim sa njihovom borbom i obnovljenim težnjama za jedinstvo. Nadajmo se da će hrabrost Khadera Adnana postati zarazna!

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera