Kako smo počeli tolerirati nasilje

Piše: Narcisa Pojskić

Nasilje se javlja u različitim oblicima- kao verbalna agresivnost, psihološko maltretiranje i na koncu kao direktno fizičko nasilje koje može ići sve do oduzimanja tuđeg života.

Kada se jave drastični primjeri nasilja unutar porodice sa smrtnim ishodom, obično svi zastanemo uplašeni i iznenađeni, a zaboravljamo da je to samo krajnji oblik nasilja kojem zapravo svakodnevno svjedočimo i koje toleriramo.

Mobing na poslu je oblik nasilja, zlostavljanje djece od strane druge djece u školama je oblik nasilja,  fizičko kažnjavanje djece je nasilje gdje roditelji koriste svoju fizičku nadmoć, maltretiranje životinja je nasilje….a opet zastanemo samo kad nasilje dostigne drastične oblike.

Društvo u tranziciji

Mnogobrojni su faktori koji doprinose pojavi nasilja. Pojam društvo u tranziciji pretpostavlja tranziciju od jedne vrste društvenog uređenja ka drugoj koja sa sobom nosi i tranziciju uloge pojedinca u određenom društvenom uređenju.

Osim minimalne materijalne pomoći od strane države, pojedinac bi trebao biti dovoljno agilan i proaktivan da sam traži izlaz iz  bilo koje nepovoljne situacije.  

Uporedo tranziciju doživljavaju i opšteprihvaćene društvene i moralne norme. U tom kontekstu, tranzicija koja se desila i dešava u našem društvu, na nivou pojedinca znači prelaz od kolektivne ka individualnoj poziciji pojedinca unutar društvene skupine.

Individualna pozicija sa sobom nosi ličnu odgovornost za sebe i svoju budućnost; osoba ne bi trebala da očekuje od društva ili države da rješava egzistencijalne probleme, naprotiv osim minimalne materijalne pomoći od strane države, pojedinac bi trebao biti dovoljno agilan i proaktivan da sam traži izlaz iz  bilo koje nepovoljne situacije.  

Što znači da bi pojedinac morao biti dovoljno fleksibilan da rado mijenja poslove koje obavlja, mjesto gdje živi kao i na koncu način na koji živi. Takva fleksibilnost zahtijeva dobre mehanizme nošenja sa novim izazovima, novim situacijama i sa tim povezanim stresom.

Kod pojedinih osoba, mehanizam prilagodbe je rigidan i ne može odgovoriti zahtijevima koje sa sobom nosi tranzicija cijelog društva. To je jedna strana problema.

Drugu stranu problema čine faktori samog društva i države. Socijalna i politička nesigurnost, nejasne granice zakona ili neprovođenje zakona, slom poznatih moralnih normi i prešutno odobravanje novih normi ponašanja koje su u potpunoj suprotnosti sa opšteprihvaćenim moralnim principima, dalje postavljaju pojedinca u situaciju ugroženosti, bespomoćnosti i opšte nesigurnosti.

Napetost i nezadovoljstvo rastu, stiče se utisak gubitka kontrole nad vlastitim životom i osoba se okrene nasilju kao načinu rješavanja konflikta i napetosti. I tu dolazimo do sljedeće karike u lancu drastičnih pojava samoubistva i ubistava unutar porodice- tolerancija nasilja.

Šta se desilo da smo počeli tolerirati nasilje? Prije svega, u našem društvu nikada nije uspostavljena jasna netolerancija nasilja, naprotiv, najprije se prešutno odobravalo nasilje, a zatim uz primjere da nasilnici ne budu adekvatno kažnjeni od strane pravnog sistema, mi se zapravo počinjemo senzibilizirati na nasilje. Što znači da ako smo dovoljno dugo svjedoci nasilja, vremenom ga počinjemo smatrati dijelom našeg života. Posljedica je da naše granice tolerancije nasilja bivaju sve više postavljene na ljestvici tolerancije. 

Način komunikacije

U jednom momentu, nasilje se čak počinje otvoreno podržavati kao način komunikacije ili način rješavanja konflikta. Naravno, najčešće žrtve su fizički slabije osobe- žene i djeca. Istina je da se o nasilju, bar kada je riječ o nasilju unutar porodice više razgovara, ali se isti ne sankcioniše adekvatno, tako da jasnog rezultata ipak nema.

Naredni faktor koji sigurno ima upliva na primjere drastičnog nasilja unutar porodice je netraženje stručne pomoći u situacijama stresa ili čak i traume. Vrlo rijetko se osobe odlučuju da potraže stručnu pomoć psihologa ili psihijatra u stresnim životnim situacijama koje se reflektiraju na porodicu, npr. gubitak posla, problemi sa adolescentom, problemi neadekvatne komunikacije između partnera i sl.

Morao bi postojati jasan sistem koji bi nas uputio kome se trebamo obratiti i šta možemo uraditi kada prepoznamo nasilje.

Stručna pomoć čak i samo u vidu savjetovanja u ovakvim situacijama može imati vrlo pozitivan efekat. Mehanizmi nošenja sa novim situacijama i stresom se uče kao i sve druge vještine. Ali, ne smijemo izgubiti iz vida i mogućnost postojanja netretiranih ozbiljnih mentalnih poremećaja.

Dakle, primjeri drastičnog nasilja unutar porodice zapravo su posljedica više faktora a samim time je i kompliciraniji pristup rješavanju i prevenciji istih. Međutim, prva intervencija u nizu bi bila nulta tolerancija nasilja, što uključuje i stav pojedinca i stav društva.

Dakle, mi sami ne bismo smjeli okretati glavu kad smo svjedoci nasilja, bilo na poslu, u školi ili u susjedstvu. I na poslu i u školi i u našoj okolini gdje živimo, trebamo senzibilizirati osobe da nasilje prepoznaju. 

S druge strane morao bi postojati jasan sistem koji bi nas uputio kome se trebamo obratiti i šta možemo uraditi kada prepoznamo nasilje;  i naravno, morao bi postojati zakonsko-pravni okvir koji nedvosmisleno sankcioniše nasilje. Nasilje često proizlazi iz netolerancije prema dugačijem, nepoznatom ili čak boljem. Promoviranje opšte tolerancije bez sumnje doprinosi manjem stepenu nasilja.

Društvo treba aktivan stav

Dalje, trebalo bismo kao društvo zauzeti aktivan stav i omogućiti da je profesionalna pomoć u stresnim životnim situacijama raspoloživa za osobe u potrebi u njihovom okruženju (socijalni radnici, psiholozi, pedagozi, psihijatri). Stav „da osoba mora imati snage da riješi probleme“ nije nikome od pomoći.

Niti jedno nasilje ne može biti opravdano, nulta tolerancija nasilja od strane pojedinca i društva u cjelini je jedini način suprotstavljanja nasilju.

I na koncu rješavanje problema nasilja naravno uključuje niz društvenih procesa kao što su pravno zakonodavni sistem koji štiti sigurnost pojedinca, koji ne tolerira nepoštivanje zakona, gdje se sankcije provode bez obzira o kojoj osobi se radi; insistiranje na jasnim moralnim principima koji uključuju poštivanje druge osobe i prije svega toleranciju.

Sasvim drugo je pitanje da li imamo volju i mogućnost da sve to provedemo ili ćemo i dalje čekati da nas uplaše pojedinačni drastični primjeri nasilja uz pitanje „kako se to desilo“ a da u isto vrijeme i dalje ignorišemo ili tolerišemo prve znakove nasilja.  Niti jedno nasilje ne može biti opravdano, nulta tolerancija nasilja od strane pojedinca i društva u cjelini je jedini način suprotstavljanja nasilju.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera