Grobar demokracije i proeuropski populist
Piše: Enver Robelli
U trenutku svog najvećeg uspjeha u dugogodišnjoj političkoj karijeri novi predsjednik Srbije pokušao je igrati ulogu pomiritelja. Nekako nevoljko je pokušavao izgledati ljubaznim.
Tomislav Nikolić odmah je dao do znanja da njegova zemlja neće skrenuti sa proeuropskog puta. Nije govorio o ponovnom osvajanju Kosova, već o zaštiti prava Srba na Kosovu – koje za Srbiju ostaje pokrajinom, dok za Albance, većinu kosovskih manjina, te za skoro 100 zemalja svijeta nezavisnom državom.
Pomalo avanturističkim tonom Nikolić je obećao da će stvoriti nova radna mjesta, te de će se boriti protiv korupcije i organiziranog kriminala, dva fenomena koja su, prema njegovom mišljenju, bila tolerirana od dosadašnjeg predsjednika Tadića.
Nikolićeve populističke najave mogu izgledati privlačno za siromašne slojeve srbijanskog stanovništva. No, ovaj političar do danas nije potkrijepio nikakve dokaze da je demokrat koji vjeruje u pravnu državu.
Za razliku od dosadašnjeg predsjednika Tadića, Nikolić nikada nije tražio oprost za zločine koje su počinili njegovi sunarodnjaci.
Njegova retorika zvuči umjereno. Također, on sada više ne zahtijeva stvaranje “velike Srbije”. Ali Nikolić se još uvijek nije uvjerljivo distancirao od srpske mračne prošlosti dok u međuvremenu nastoji dokazati kako se u potpunosti preobrazio od ultranacionalista u proeuropski orijentiranog političara.
Za razliku od dosadašnjeg predsjednika Tadića, Nikolić nikada nije tražio oprost za zločine koje su počinili njegovi sunarodnjaci.
Politički eksperiment
Srbijanski su birači glasajući za Nikolića odlučili započeti s jednim političkim eksperimentom. Razočarenje zbog teškog ekonomskog stanja ponukalo je veći broj Srba da daju glas Nikoliću.
Njegova pobjeda komplicira položaj Srbije na vanjskopolitičkom i unutarpolitičkom planu.
Naime, novi je predsjednik tijekom 1990-ih bio nacionalist, te jedan u nizu izazivača ratova na Balkanu i to ne samo primitivnom retorikom.
Tadašnji Nikolićev politički mentor, optuženik za ratne zločine Vojislav Šešelj, težio je osvajanju više od polovice teritorija Hrvatske, te zahtijevao da se Hrvatima zahrđalim žlicama vade oči.
Kako bi riješio kosovsko pitanje, predlagao je da se Albanci inficiraju virusom SIDE.
Svih je godina Nikolić zastupao takvu politiku. Tek 2008. godine osniva Srpsku naprednu stranku (SNS) koja je, na iznenađenje, obznanila da podržava integraciju Srbije u Europsku uniju.
U unutarnjoj politici Srbije karte su se sada ponovno pomiješale. S Nikolićem na položaju predsjednika Srbija se nalazi pred jednom kohabitacijom s predsjednikom iz jedne stranke, te Vladom koja će, kako se očekuje, biti sastavljena od protivničkih stranaka.
Unatoč svim neuspjesima, Tadić je uspio popraviti loš ugled Srbije u svijetu te, za razliku od ostalih političara, imao je hrabrosti izručiti Haškome sudu Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Poslije parlamentarnih izbora od 6. svibnja Tadićevi demokrati i socijalisti nekadašnjeg autokrata Slobodana Miloševića složili su se da nastave s koalicijom. Ali Nikolić prema Ustavu ima pravo predložiti nekog dužnosnika iz svoje stranke kao mandatara za stvaranje nove Vlade.
Boris Tadić, najveći gubitnik i dosadašnji miljenik Zapada, početno je izjavio da je protiv kohabitacije. Sada je promijenio mišljenje, te je čak prihvatio da postane premijer.
Razlozi su vrlo jednostavni: ukoliko prijeđe u opoziciju, Tadićeva će stranka još više izgubiti utjecaj. Ostanak na vlasti ta stranka opravdava argumentom da se žrtvuje za Srbiju u kriznim vremenima.
Birači su kaznili Tadića ne samo zbog ekonomske stagnacije nego i zbog nedostatka spremnosti da se ograniči utjecaj oligarha.
Oni su se obogatili putem kriminalne privatizacije tijekom Miloševićeve vladavine te su, putem financiranja političkih stranaka, uspjeli sačuvati svoj utjecaj i nakon tzv. demokratskog obrata iz listopada 2000.
S Tadićem Srbija gubi jednog predsjednika koji je nešto racionalniji od Nikolića. Unatoč svim neuspjesima Tadić ima nekoliko zasluga: on je uspio popraviti loš ugled Srbije u svijetu te, za razliku od ostalih političara, imao je hrabrosti izručiti Haškome sudu Radovana Karadžića i Ratka Mladića, dva glavna optuženika za masovne zločine u Bosni i Hercegovini.
Ocjenjivati prema djelima
Europska unija, koja je posljednjih godina vodila neprincipijelnu politiku prema Balkanu, te je nezaslužno nagradila Srbiju s kandidatskim statusom treba ocjenjivati Nikolića prema njegovim djelima.
Još je u ožujku Srbija stekla status zemlje kandidatkinje za članstvo u EU, premda nije učinila niti jedan korak prema priznavanju onoga što je očito: neovisnost Kosova.
Godinama je Tadić pokušavao uvjeriti svoje sunarodnjake kako su članstvo u EU i borba za “ponovni povratak Kosova” podudarni postulati.
Takva proturječna politika nema budućnost. Što prije to shvati Nikolić, tim će lakši biti put Srbije prema civiliziranoj Europi.
Kao opozicijski lider, Nikolić se pokazao beskompromisnim prema Kosovu. “Ukoliko nam kažu da možemo u EU, ali da nam ne pripada Kosovo, onda ćemo mi reći: ‘Ne, hvala, doviđenja. Mi imamo naš vlastiti put.’”, izjavio je Nikolić.
U kojem će smjeru odvesti Srbiju takav put, ostaje nejasno. Nekoć je Nikolić govorio da Srbija može postati “ruskom pokrajinom”. Danas on propagira članstvo u EU, ne zbog toga što je demokrat i uvjereni Europejac nego zato što je svjestan da većina investicija dolazi sa Zapada.
No, gospodarsko oživljenje može se postići jedino ako Srbija postane funkcionalnom i normalnom državom koja će pronaći mir sama sa sobom i sa svojim susjedima.
Nikolić je tijekom posljednjih godina nastojao ostaviti dojam da je blizak s narodom. On često priča o svojim unucima i unukama, govori kako peče rakiju u selu rođenja u središnjoj Srbiji te kako bere gljive. Kao predsjednik neće biti tako lako prihvaćen od susjeda.
Na kraju krajeva, prije dva desetljeća kao četnički vojvoda sudjelovao je u ratu protiv Hrvatske. Njegova je tadašnja stranka (Srpska radikalna stranka) bila često radikalnija od samog Miloševića. Ne samo prema susjedima.
Krajem 1990-ih Nikolić je bio izabran zamjenikom premijera, dakle u vremenu kada je režim ograničio slobodu medija te stavio pod kontrolu sveučilišta, koja su bila središte protuvladine opozicije.
Zbog svojeg nekadašnjeg posla kao šef groblja u Kragujevcu, Nikolić je od srbijanskih medija opisan kao “grobar demokracije”.
Nikolić se dvaput bio kandidirao – 2004. i 2008. – protiv Tadića u borbi da stekne položaj predsjednika Srbije. I oba je puta izgubio.
Za većinu je Srba on bio neprihvatljiv dok je govorio o “velikoj Srbiji” i hvalio ratne zločince, nazivajući ih herojima. Jedino nakon što je 2008. drugi put izgubio na predsjedničkim izborima, Nikolić je došao u sukob s vlastitom radikalnom strankom, zbog toga što je podržao zbližavanje s EU-om.
Za posljedicu, on je izbačen iz Srpske radikalne stranke, te je nakon toga osnovao Srpsku naprednu stranku. Nakon svoje metamorfoze Nikolić je čak bio primljen u Briselu.
Kada ga novinari podsjete na njegovu prošlost i krvavo klepetanje o “velikoj Srbiji”, on reagira nervozno. Kako bi izbjegao usredotočenost na to poglavlje, on više govori o teškom gospodarskom stanju u Srbiji, u kojoj prosječna plaća iznosi blizu 350 eura, a nezaposlenost je narasla na 24 posto.
Stavovi izraženiu ovom tekstu su autorovi i nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera