Datum – početak ili kraj

Piše: Dritan Abazović

Neizvjesnost je prošla: Crna Gora je počela pregovore o priključenju Evropskoj uniji. Iako smo strepili posljednjih dana, sve je prošlo onako kako smo očekivali: pozitivno za našu malu zemlju.

Natezanje koje je plod podizanja političke temperature pred svaku važnu odluku sa ciljem da bi one bile jasnije upućene, samo je prividno stvorilo strah u državi koja je, kako su zvaničnici ranije govorili, “šampion evropskih integracija”.

Lično nisam nikad imao dilemu da će Crna Gora početi pregovore  krajem  juna i to ne zbog toga što sam kao i svi ostali građani Crne Gore svjedočio ozbiljnim reformskim poduhvatima njene Vlade, već zato što neko mora nositi štafetu na Zapadnom Balkanu. Danas je to Crna Gora, sjutra nadam se sve ostale zemlje koje i dalje kaskaju u ovom procesu.

Politička odluka

Gdje je istina o dobijanju datuma i da li smo ga zaista zaslužili? Ne znam, valjda će to reći Europol, koji priprema izvještaj o borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala.

Evropska Komisija bolje od svih drugih zna da Crna Gora nije napravila nikakav spektakularan napredak, da je ostala prilično daleko od iskrene borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, da je ostala na nivou katastrofalnog pravosudnog sistema, ali je, ipak, na kraju uradila ono što je trebala. Donijela je političku odluku u korist Crne Gore i uputila jasan signal cijelom regionu.

U trenucima kada ekonomska kriza eskalira, kada se više nego ikada osjećaju greške koje su učinjene sa nekim drugim članicama, kada je pitanje opstanka eurozone biti ili ne biti, ipak je bilo realno očekivati da će EU prikriti svoje slabosti koliko je to moguće i izdići se iznad njih. Otvaranjem pregovora sa Crnom Gorom, ona je pokazala da ostaje velika i u teškim trenucima, da ne zatvara vrata uvijek kada su teškoće prisutne i da, isto tako, zaista želi da se “problematične” balkanske zemlje integrišu u veliku evropsku porodicu.

Više od evropske, zemlji je potrebna politika diskontinuiteta, koja će biti posvećena zahtjevima građana i životnom standardu; politika jakih, nezavisnih i depolitizovanih institucija i anuliranja nedodirljvilh pojedinaca i parapolitčkih grupa. 

A šta smo, s druge strane, radili mi u Crnoj Gori proteklih godinu dana? U iščekivanju vijesti iz Luksemburga, vlast je podizala cijenu svojih skromnih dostignuća. U poređenju sa susjedima mi zaista jesmo “šampioni”, ali pitanje je u čemu je čar takve “titule”, naročito ako smo svjesni stanja i otvorenih pitanja među našim komšijama? Praktično u ničemu.

Ponosni smo, a znamo da se nijesmo potrudili, pa čak ni politički “oznojili”. Rejting Crne Gore u međunarodnim krugovima posljednjih mjeseci je u opadanju. Strani mediji sve više izvještavaju o korupciji u zemlji, a sve je narušenija slika one idilične države koja mami svojom ljepotom i originalnošću.

Vlast, ova ista koja se ponosi dobijanjem datuma, u renomiranim časopisima je predstavljana kao servis moćnih porodica koje zapravo upravljaju zemljom. No, na našu sreću, ni to nije nešto što nije viđeno i što ne postoji nigdje drugo.

Kao građani treba da smo ponosni na otvaranje pregovora, jer iskreno u zemlji kao što je Crna Gora oni su jedina nada. Pritisak koji može dovesti do korjenitih promjena u društvu mora, nažalost, doći sa strane. Jednostavno, mi unutar zemlje i dalje nismo spremni za reforme i evropsku praksu.

One se završavaju u želji koja jača svakim danom i koja tinja u svakom građaninu, ali to se u realnom životu praktično ne manifestuje. Na kraju Vam se desi da oni koji su doveli zemlju u situaciju da strepi oko dobijanja datuma, ispadnu tipično balkanski, heroji svojih nacija, najzaslužniji za istorijska politička dostignuća.

No, bez obzira na sve, svaki građanin treba da shvati da je proces integracije u Evropsku uniju višeslojno važan za svakog pojedinaca. Reforme koje će biti tražene od nas, načini njihovog monitoringa i čekiranje svakog poglavlja pojedinačno, pokazaće koliko zaista brzo možemo da učimo, tačnije koliko volje za to imamo.

Siguran sam da će u Crnoj Gori početi jedna bolja, ljepša era u političkom životu i da će pregovori označiti neku vrstu prekretnice. Više od evropske, zemlji je potrebna politika diskontinuiteta. Politika koja će biti posvećena zahtjevima građana i životnom standardu; politika jakih, nezavisnih i depolitizovanih institucija i politika anuliranja nedodirljvilh pojedinaca i parapolitčkih grupa.

Pogoditi metu

Sve je to kompatibilno sa evropskim zahtjevima, ostaje samo da se vidi šta će na to reći oni koji sada upravljaju zemljom.

Datum koji smo čekali može označiti početak, samo ako prije toga označi kraj jedne kvazi-političke tranzicione ere u kome javni interes nije na prvom mjestu. Stoga, optimistički i pozitivno, u nadi da ćemo ne sami, već sa čitavim regionom uskoro biti u toliko željenom klubu.

Ali, prije toga, treba shvatiti da EU nije utopija i mjesto gdje teče med, milijeko i Coca-cola, već samo zajednica koja nudi mogućnost. Takvo nešto treba iskoristiti, a hoćemo li zaista pogoditi metu zavisi najviše od nas samih.

Kinezi bi rekli da i najduži put počinje prvim korakom, a mi u Crnoj Gori možemo reći da najteži put počinje poglavljima 23. i 24, koji se odnose na pravosuđe i vladavinu prava.

No, nema mjesta strahu, samo odlučno i sa puno entuzijazma iskažimo volju i uradimo konačno nešto dobro za sebe i u korist svojih građana. Da je pameti i volje za tako nešto, ne bi nam bila potrebna EU. Ali, na sreću, ona je tu i hvala joj na tome! 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. 

Izvor: Al Jazeera