Glazbena čuda mimo estradne scene
Piše: Filip Mursel Begović
Do prije desetak godina etno glazbeni koncerti na ex-Yu prostoru teško da su mogli proći bez podrugljivih komentara dijela javnosti. Javni govor o simpatijama i glazbenim sklonostima prema glazbenom etnosu južnoslavenskih naroda bio je u domeni sramežljivog i opreznog, jer su režimski mediji tu naklonost mogli označiti kao nešto nepodobno ili antidržavno, nazadno, ‘balkansko’. Danas se nalazimo u temeljito izmijenjenoj situaciji, u propitivanju bogate folklorne tradicije koja dolazi s područja bivše Jugoslavije. S otvaranjem ex-Yu država europskim integracijama i nadilaženjem govora mržnje ili barem zabrane njegove upotrebe u medijima, razni oblici multikulturalnih sadržaja na velika vrata ulaze na naše prostore.
Ustvrdit ćemo da se prvo mire gospodarstvenici i trgovci (kriminalci i mafijaši nikada i nisu bili posvađani), potom kulturnjaci, a zatim i političari. Blagodat u izmjenjivanju kulturnih sadržaja najljepši je način komunikacije dvaju ili više naroda. Kao što je poznato, glazbenici su najviši oblik suosjećanja među različitim etničkim skupinama, pa ni ne treba čuditi da su upravo oni ‘probijali led’ na relaciji Hrvatska-Srbija-BiH, zatim su slijedili književnici sa raznim međudržavnim manifestacijama i naposljetku filmaši sa regionalnim produkcijama.
Ljubav ili pomodarstvo?
Glazbene grupe, poput primjerice bosanskog sastava ‘Mostar Sevdah Reunion’, svoj regionalni uspjeh ponajviše mogu zahvaliti osuvremenjivanju bogate tradicije narodne glazbe. No, može se primijetiti da se od izdavanja prvog albuma tog poznatog sastava, na našim prostorima razvila čitava jedna subkulturalna scena slušača i pjevača, poklonika sevdalinki, makedonske, klapske, međimurske i romske folklorne glazbe. Taj fenomen nesputane znatiželje pripisujemo političkoj i kulturnoj otvorenosti i mnoštvu mlađih koje slobodno možemo nazvati nadolazećim suvremenim nomadima. Njih određuje emotivni svjetonazor kojega ponajprije zanima sve što je egzotično i drukčije.
Balkanske glazbene tradicije su nešto najljepše što postoji u Europi, upravo zbog miješanja i prožimanja srodnih emotivnih sustava (dakle, kroz glazbu) od Slovenije preko Hrvatske i BiH pa do Makedonije i Bugarske. Toliko suptilnih glazbenih nježnosti, tuge, profinjene i nevične erotike, a zatim brzih i ekstatičnih ritmova na jednom mjestu teško je prepoznati igdje drugdje.
S druge strane, što danas znači biti glazbeno multikulturalan? Znači biti ‘in’, biti u tijeku. Zato i ne treba čuditi da se na etno koncertima može primijetiti mnogo ‘glaziranih’ i modom ‘pocakljenih’ koje označavamo kao estradni ali i politički establišment. Pritom zna biti smiješno kada neki ‘ukočeni’ političar razgali srce i nemušto počne pljeskati na koncertu, ne bi li pokazao da je narodski čovjek sklon veselju. Ta lako uočljiva tekuća društveno-politička krema ‘lovi’ prve redove u publici, ne poradi bolje slušnosti već da bi njih i njihov potrošni glamour snimile sveprisutne kamere. Također, predstavnici tzv. glazbene etno scene sve više surađuju sa estradnim pjevačima ne bi li dobili na popularnosti ili pospješili prodaju svojih nosača zvuka. Teško je odoljeti zaradi, ali i vlastitoj slici u medijima. Posljedica je smanjivanje glazbene kvalitete (odnosno izvornosti) ili narodski rečeno: prodaja komercijalnom.
Nažalost, jedno vrijeme činilo se da se nalazimo u ozračju iskrene snošljivosti i nepatvorene glazbene multikulturalnosti, dok tom spontanom zbližavanju južnoslavenskih muzičkih etnosa podršku nisu počeli davati estradni pjevači i oni koji biračima svakodnevno prodaju svoju sliku u javnim medijima.
Prizemne strasti
Oni umjetnici koji su izbjegli kaotična ratna zbivanja tijekom devedesetih godina mogli su neoštećeni ratom predstavljati folk glazbu s južnoslavenskih prostora. Najzvučnije ime u tom smislu je Goran Bregović, koji je Zapadu glazbeno predstavio prostornu složenost bivše Jugoslavije. Kao iznimno daroviti aranžer folklorne tradicije i marketinški genij, brižljivo je izvršio kozmetiku svojih muzičkih proizvoda i potom ih u raznim varijantama na istu temu podnošljivo ponudio nekritički konzumentskom Zapadu. U tom poduhvatu mu je svesrdno pomogla suradnja sa redateljom Emirom Kusturicom za čije filmove je svojevremeno skladao glazbu. Bregović se nedavno našao usred javne prepirke u vezi sa opravdanosti dodjele nagrade ‘Isa-beg Ishaković’ koja mu je uručena u Sarajevu, po njegovoj interpretaciji ‘malo neobičnoj selendri’. Što god tko o Bregoviću rekao na temu njegovih nacionalnih identiteta (očito su u pluralima), on je glazbenik koji je skladao mnoštvo kvalitetnih pjesama, zatim aranžmana, produkcija… No, u kontekstu teme srodnosti izvornih balkanskih glazbenih tradicija on će biti zanimljiv kao primjer samo jedne od manjih usputnih stanica na putu prema izvornom ‘folk’ izričaju.
U Dubrovniku postoji klapa ‘Otok’ koja na klapski način obrađuje sevdalinke, a članovi su, također, raznih nacionalnosti. U Sarajevu postoji hor ‘Pontamina’ kojega vodi fra Ivo Marković i koji se, također, diči multietničnim sastavom, ali i repertoarom koji je iz raznih vjerskih tradicija. Dakle, mimo estradne scene događaju se prava mala glazbena čuda.
Ono što smo slušali u Bregovićevoj fazi intenzivnog korištenja izvorne glazbene tradicije (na tragu od klapske pa do romske i bugarske narodne glazbe), onoj koju je obrađivao sa najpoznatijim svjetskim glazbenicima, a imala je notnu boju multikulturalnosti ili uspješne miksacije raznih glazbenih sustava, danas se pretvorilo u nekulturu. To jest, glazba koju trenutno komponira Bregović jesu zvukovi prizemnih strasti. Naprimjer, onog trenutka kada je iz svoje muzike izbacio magičnost i poetiku romske glazbe, koja je u natruhama vidljiva u obradi pjesme ‘Erdelezi’, ostali su samo kalašnjikovi, artiljerije, trube, pive, rakije, prostitutke, znoj… zvukovno prispodobivi sa nekim neartikuliranim bajalicama: opa cupa, bum bum, tras tras, gile cile, zuzi Severinu muzi, ringe raja čika baja, sandala mandala, gara gara curi para, dođi malo čiči da te čiča kalajiše od koljena pa naviše, gas, gas, alo, alo sexy ritam itd.
Uostalom, Bregović u zadnje vrijeme uporno promovira neku miksaciju dance glazbe sa urnebesnim zvukovima truba i bubnjeva, nazivajući samoga sebe ‘Balkaneros’ i ‘Balkan Maniac’. Na taj način je balkanske glazbene tradicije, na čijem je tragu bio u prošlosti, jer uistinu ‘ima uho’, pretvorio u zapuštenu birtiju i to svijetu, u nekoj neobičnoj stvaralačkoj koincidenciji sa Nemanjom Kusturicom u domeni filma, pogrešno predstavio kao neki zvukovni Balkan beat. Na taj način nesvjesno pridonosi slici Balkana kao nekog mitopoetskog mjesta u kojemu žive ostrašćena plemena pijanih divljaka. Posvema je jasno negodovanje mnogih iskrenih poštovatelja etno glazbe koji u Bregoviću prepoznaju prodavača glazbene magle.
Upravo zato su zborovi i horovi ponajbolji čuvari tradicije, kao što su to bili i u bivšoj Jugoslaviji. Tada se to i nije nazivalo etno zvuk već narodno glazbeno blago.
Kada bi se i složili da smo mi Balkanci skloni strasti, nasilju i međusobnim klanjima – u glazbi to nije tako. Balkanske glazbene tradicije su nešto najljepše što postoji u Europi, upravo zbog miješanja i prožimanja srodnih emotivnih sustava (dakle, kroz glazbu) od Slovenije preko Hrvatske i BiH pa do Makedonije i Bugarske. Toliko suptilnih glazbenih nježnosti, tuge, profinjene i nevične erotike, a zatim brzih i ekstatičnih ritmova na jednom mjestu teško je prepoznati igdje drugdje. Sve je to Bregović zanemario i ne samo on, jer je najlakše, ujedno najprofitabilnije, dignuti čašu i publiku na noge sa hopa-cupa glazbenim varijantama.
Glazbena ‘čuda’
Došlo je do zamora od do u beskraj verziranog muzičkog umijeća, koje, također, računa na adoraciju nemuštog slušača. Potonji je shvatio da nema bijega od naplavina autentične tradicije, kao što i inače u životu nema bijega. No, slušatelj će ipak, zavaran i smućen, ponekad prihvatiti zamjenske surogate. Osjećaj tradicije kao bogatstva uvijek nas vraća nekom sevdahu, klapi, oru, popevki ili popijevki, ali i zaljubljenosti. Možda su upravo zato ponajbolji čuvari glazbenih tradicija mnogi zborovi i horovi širom regije koji promiču razne oblike međuglazbene suradnje. Dobar primjer za to su u Hrvatskoj ženski zborovi ‘Ezerke’ (makedonski) i ‘Bulbuli’ (bošnjački) koje ujedno krasi i pridjevak multietnički.
Međutim, uvijek postoje izuzeci. Jedan od njih bi mogao biti beogradski ansambl za ranu muziku ‘Renesans’. Glazbeno odškolovani Beograđani, glazbeni specijalizanti za srednji vijek i renesansu, uspješno su dočarali šestnaeststoljetnu muziku starog Hvara i Splita. Iako, što se tiče glazbe koja je nastajala uz Jadransku obalu, klape ostaju nenadmašni uzor, poput klape Šibenik koja je u suradnji sa Arsenom Dedićem otpjevala nešto najljepše što smo od klapske glazbe čuli.
Članice nisu samo Bošnjakinje i Makedonke, nego uspješno zajednički pjevaju i nastupaju mnoge nacionalnosti. U Dubrovniku postoji klapa ‘Otok’ koja na klapski način obrađuje sevdalinke, a članovi su, također, raznih nacionalnosti. U Sarajevu postoji hor ‘Pontamina’ kojega vodi fra Ivo Marković i koji se, također, diči multietničnim sastavom, ali i repertoarom koji je iz raznih vjerskih tradicija. Dakle, mimo estradne scene događaju se prava mala glazbena čuda. Što je nešto, dakle, estradnije, to u svojoj suštini gubi na iskrenom zagovoru glazbene (emotivne) multikulturalnosti.
Upravo zato su zborovi i horovi ponajbolji čuvari tradicije, kao što su to bili i u bivšoj Jugoslaviji. Tada se to i nije nazivalo etno zvuk već narodno glazbeno blago. Da ne postoje tonski zapisi raznih festivala narodne glazbe mi danas ne bismo znali kako zvuči autentični folk glas. Dobar primjer za to je i Teta Liza, Međimurka iz Nedelišća po imenu Elizabeta Toplak, čiji glas je snimljen na jednom od Festivala međimurske popijevke, da bi kasnije došao do izražaja kroz suradnju sa sastavom ‘Cinkuši’ i ansamblom ‘Lado’. Njen glas se ne može imitirati, njegovu ljepotu se ne može oponašati nikakvim producentskim zahvatom ili aranžmanom, jer je autentičan, neponovljiv, jer miriše poput kakve gibanice izvađene iz kućne peći. U tom smislu interpretacije Lidije Bajuk su blijedi odjek glasa Tete Lize. Isto kao što Bregović nikada nije uspio, osim imitirati, glazbeno proniknuti u suštinu romske glazbe, naprosto zato što nije rastao uz vatru pod nekim rumunjskim ili beogradskim podvožnjakom. Treba imati iskustvo ognjišta da bi o njemu pjevao.
Pritom, za kraj, treba napomenuti da sevdah, klapa, popijevka, makedonska glazba… ne mogu biti, kako to mnogi vole reći: bosanski, hrvatski, srpski, makedonski… blues. Balkanske glazbene tradicije su starije od bluesa.
Međutim, uvijek postoje izuzeci. Jedan od njih bi mogao biti beogradski ansambl za ranu muziku ‘Renesans’. Glazbeno odškolovani Beograđani, glazbeni specijalizanti za srednji vijek i renesansu, uspješno su dočarali šestnaeststoljetnu muziku starog Hvara i Splita. Iako, što se tiče glazbe koja je nastajala uz Jadransku obalu, klape ostaju nenadmašni uzor, poput klape Šibenik koja je u suradnji sa Arsenom Dedićem otpjevala nešto najljepše što smo od klapske glazbe čuli.
Američki sevdah
Nijedan umjetnički oblik, bez obzira koliko se u prošlost vraćali, ne može biti u korijenu poništen – osim što može na istim temeljima biti obogaćen, sve dok kroz njega progovara neiskvareno i istinoljubivo muzikalno biće.
Također, većina neupućenih (a takvih je, nažalost, najviše) pod imenicom izvornih balkanskih glazbenih tradicija zamijenit će turbo folk. Ono mnoštvo neobičnih egzotičnih prikaza s lancima i šljokicama po svojim tijelima ni približno ne svjedoče posebnost i kompleksnost tih sustava. Na zamišljenom putu prema izvornosti izvještačena skupina tih ‘fast food’ glazbenih izvođača nije ni usputna stanica, već je prije zapuštena balkanska ćenifa. Narodna glazba ovih prostora je uvijek bila i ostala ponajprije osjećaj suptilnog propitkivanja ljudske unutrašnjosti, osjećaj nježnosti, davanja, ljubavi ili čežnje za ljubavlju.
Pritom, za kraj, treba napomenuti da sevdah, klapa, popijevka, makedonska glazba… ne mogu biti, kako to mnogi vole reći: bosanski, hrvatski, srpski, makedonski… blues. Balkanske glazbene tradicije su starije od bluesa. Koliko ih poštujemo govori činjenica da američki blues nikada nismo nazvali američki sevdah ili američka klapa, a trebali smo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera