Koga je briga za obespravljene u BiH

Piše: Nedim Jahić

Posljednjih godinu dana u Bosni i Hercegovini obilježila su teška kršenja ljudskih prava u praksi, te niz obračuna unutar institucija u vezi sa propisima kojima njihovi predlagači nastoje ograničiti građanske slobode i povećati političku kontrolu društva, a koje sa prvim januarom sigurno neće biti okončane.

U sjeni pregovora o provedbi presude Sejdić i Finci, te stalne krize vlasti i parlamentarne većine, slučajevi običnih ljudi ostali su zaboravljeni u pregledima vijesti, a upravo njihovi primjeri nas upućuju u ono što donosi budućnost.

U 2013. godini se dogodila i Tomašica, nakon koje svaki pokušaj negiranja razmjera zločina u Prijedoru postaje nezamisliv. Pa ipak, od otvorenog negiranja stiglo se tek do zaglušujućeg muka, kako lokalnih vlasti tako i javnosti.

Jedini svjetli primjer u toj priči su aktivisti različitih nacionalnosti ovog grada, koji se, rizikujući sve, okupljaju i zajedno organiziraju marševe i demonstracije protiv zabrane obilježavanja mjesta zločina. Za to vrijeme, ne rizikujući ništa, bošnjački lideri, od onih lokalnih do samog vrha (poput Izetbegovića i Tihića), staju na stranu Marka Pavića, prijedorskog gradonačelnika, istog onoga koji danas na crnoj listi drži udruženja prijedorskih žrtava.

Udar na žrtve

Slučaj je htio da se u vrijeme razotkrivanja najveće otkrivene masovne grobnice iz posljednjeg rata dogodi i puštanje na slobodu osuđenih ratnih zločinaca, koji čekajući novo suđenje daju intervjue ‘o golgoti koju su prošli’.

Udar na žrtve se nije zaustavio na tome, pa su u Parlament stigli prijedlozi izmjena postojećih zakona, kojima bi se trebao stvoriti zakonski osnov za ponavljanje postupka za brojne nove osuđenike protivno postojećem okviru, pomilovanje počinilaca ratnih zločina, te ograničavanje pristupa tajnim podacima predstavnicima pravosudnih institucija.

O žrtvama progona se najčešće priča samo u smislu onoga što su preživjele, datuma koji su bitni da budu obilježeni, a vrlo malo o tome šta proživljavaju danas u mjestima gdje su se vratili. Svaki pokušaj legitimnog otpora, kao onaj koji se dogodio pred Zemljoradničkom zadrugom u Kravici ovog jula, tretira se kao ispad, incident, nemila scena.

Horizont političkog djelovanja i promišljanja tzv. “probosanskih opcija” ne doseže dalje od entitetske linije razgraničenja, čime se opet potvrđuje da potpuna podjela zemlje danas jedino nije saopćena glasačima u Federaciji, koji još žive u paralelnoj realnosti Bosne i Hercegovine, kojima su napad na čovjeka, oduzeta imovina, spaljena kuća, poništena lična karta i otpuštanje s posla zbog etničke ili vjerske pripadnosti događaji ‘tamo negdje na Drini’.

Na takvo što odavno ne reagiraju građanske struje u Sarajevu, prepuštajući tako teren žrtve i kršenja ljudskih prava predvodnicima različitih pseudonacionalnih vijeća i okupljanja, kojima je potezanje pitanja slobode pojedinca sredstvo, a ne cilj njihovog djelovanja.

Kako prema odnosu prema prošlosti, isto se događa i prema sadašnjosti. Protesti roditelja iz Konjević Polja, ali i onih iz Vrbanjaca, Dubrave i Kamenice, koji su potresli temeljne segmente monoetničke perspektive i religijskog ekskluziviteta u obrazovanju u Bosni i Hercegovini, pokazali su na više nivoa realnost konteksta u kojem živimo.

Prvo, još jednom se potvrdilo da Vlada entiteta Republika Srpska nesrpsko stanovništvo smatra građanima drugog reda, što se dalo zaključiti i u ranijim situacijama, ali se čini da je u ovom slučaju napravljen korak dalje. Naime, količina slijepe beskompromisnosti i nerazumijevanja položaja ugroženog, koju je ministar Goran Mutabdžija pokazao u ovom slučaju, upućuje na to da u postojećim odnosima moći nema mjesta za konkretne dogovore, kompromise i rješenja koja će zadovoljiti sve, pa ni onda kada su djeca u pitanju.

Šuplja obećanja

Drugo što je slučaj Konjević Polja pokazao jesu nejedinstvo i apsolutna nesposobnost međunarodne zajednice da izvrši pritisak na entitetske institucije u provedbi Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ukoliko međunarodna zajednica ne može natjerati Ministarstvo prosvjete i kulture RS-a da stane ukraj diskriminaciji bošnjačkih povratnika, onda to znači da nije kadar garantirati njihovu ravnopravnost i slobodan povratak, pa samim tim njeno dalje prisustvo ostaje samo sebi svrha, ograničavajući se na nivo izvještavanja o kršenjima ljudskih prava na koja neće reagirati.

“Naš mandat ovdje je da nadziremo i izvještavamo o problemima”, kako se to drznuo reći jedan od međunarodnih dužnosnika u Srebrenici, sa kojim sam imao priliku razgovarati o problemu diskriminacije u školstvu.

Istovremeno, OHR i OSCE su, svjesno ili nesvjesno, pristali na igru laži i šupljih obećanja, koja su, zapravo, dovela do toga da roditelji iz Konjević Polja iz sedmice u sedmicu, očekujući nešto novo i nešto ‘konačno’, strpljivo čekaju u glavnom gradu.

Prava raseljenih lica ne mogu čekati gazde da završe dogovore o granici i teritoriji, niti ih može ostvariti iko do njih samih.

Treća je pozicija bošnjačkih lidera, koji su u pregovorima sa SNSD-om i SDS-om stidljivo spominjali Konjević Polje, premda bi ovaj slučaj, da se pojavio sa druge strane, vjerovatno bio uzrok blokade koalicije do rješavanja problema.

Međutim, nesumnjivo je da će i Konjevičane, i genocid, i žrtve, i naciju, i sav raspoloživi arsenal nacionalne patetike ispucati u momentu kada krene predizborna kampanja za opće izbore, bez ikakvog osjećaja obaveze na polaganje računa za sve ono što su mogli, a nisu uradili.

Stvarnost kroz prizmu faktičkog stanja

Time se nedvosmisleno potvrđuje da horizont političkog djelovanja i promišljanja tzv. “probosanskih opcija” ne doseže dalje od entitetske linije razgraničenja, čime se opet potvrđuje da potpuna podjela zemlje danas jedino nije saopćena glasačima u Federaciji, koji još žive u paralelnoj realnosti Bosne i Hercegovine, u kojoj su napad na čovjeka, oduzeta imovina, spaljena kuća, poništena lična karta i otpuštanje s posla zbog etničke ili vjerske pripadnosti događaji ‘tamo negdje na Drini’.

Čini se kao da je to sve period privikavanja. Dok se dijaspora privikava da na odmore ide u Sarajevo, pa na more, raseljena lica vade trajne lične karte po Federaciji. Samo oni koji su zaista tamo ‘preko šume’ ne mogu da se priviknu.

Njihova prava ne mogu čekati gazde da završe dogovore o granici i teritoriji, niti ih može ostvariti iko do njih samih.

U bh. realnosti je jasno da se stvarnost gradi kroz prizmu faktičkog stanja, koje se može mijenjati jedino ozbiljnim građanskim i političkim aktivizmom na terenu, a utvrđivanje istine o zločinu i činjenice o etničkom čišćenju mogu promijeniti samo raspored pasusa u udžbenicima historije. Tome nas, ako ničemu drugom, uči iskustvo presude Međunarodnog suda pravde.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera