Biti Nijemcom i bez kapi germanske krvi

Piše: Mile Lasić

U Berlinu su početkom 2008. godine British Council u Njemačkoj i Zaklada Friedrich Ebert (Friedrich-Ebert-Stiftung) organizirali zanimljivu  podijumsku diskusiju, u okviru koje su predstavili njemačko izdanje MIPEX studije (Index Migration und Integration).

Studijom su bile obuhvaćene migrantske situacije u zemljama Europskoj uniji, te u Kanadi, Norveškoj i Švicarskoj. Pored vrednovanja položaja migranata u ispitivanim zemljama, MIPEX studija je ponudila i  “banku podataka”, tj. gomilu specifičnih podataka vezanih za migrante (otkuda dolaze), kao i o njihovim novim domovinama po izboru. Cilj je bio da se “različite integracione politike učine transparentnijim i time usporedivim”, kazali su promotori MIPEX studije u Berlinu.

Najbolje u Švedskoj

Sukladno “rankingu” u MIPEX studiji, uvjerljivo najbolja situacija za migrante je bila u Švedskoj, solidna je bila i u Portugalu, Belgiji, Nizozemskoj, Finskoj i Kanadi. Njemačka se našla tek u sredini “rankinga”, na 14 mjestu, što se moglo i očekivati, dok su na samom začelju bile Malta, Slovačka, Grčka, Austrija, Cipar i Latvija. Konačni sveukupni redoslijed ustanovljen je prema 130 utvrđenih kriterija iz šest oblasti: mogućnosti doseljavanja i spajanja obitelji; pravo (dužeg ili trajnog) boravka; mogućnosti uzimanja državljanstva novih domovina; mogućnosti sudjelovanja u političkom životu; pristup tržištu rada i radna zaštita, antirasističko i antidiskriminirajuće zakonodavstvo “zemlje domaćina”, posebice zaštita migranata od diskriminacije.

U svih 28 istraženih zemalja su i migracije i integracije na dnevnom redu: uspješna integracija ili ‘paralelna društva’ su dileme od kojih ovisi ‘mir u kući’.

Prema MIPEX studiji više od 20 milijuna migranata iz “trećih zemalja” (onih izvan EU-a) živi legalno u EU-u. U tih 20 milijuna nisu, dakako, ubrojani tražitelji azila i ilegalci, njih više milijuna. U svih 28 istraženih zemalja su i migracije i integracije na dnevnom redu: uspješna integracija ili “paralelna društva” su dileme od kojih ovisi “mir u kući”.

Radi se o tomu, u krajnjem, hoće li već formirani “paralelni svjetovi” u zapadnim društvima voditi u daljnje sukobe s katastrofalnim posljedicama ili će se migrantska situacija mijenjati na bolje. Polovica od spomenutih 20 milijuna legalnih migranata živi u pet zemalja EU-a: Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Njemačkoj, Italiji i Francuskoj. Dobro je pri tomu, pak, što se svih spomenutih pet zemalja nalazi u prvoj polovici “integracionog indexa”. Loše je, pak, što sve zemlje EU-a poduzimaju samo polovicu onoga što bi mogle činiti za integraciju njihovih doseljenika, ocjenjuje se u studiji MIPEX-a.

Njemačke političke elite se i dalje muče s priznanjem da je Njemačka postala “useljeničkom zemljom”.

Nas ovdje posebice zanima zašto je Njemačka relativno loše “odsjekla” u studiji MIPEX-a. Slijedi jedno od mogućih objašnjenja. U Njemačkoj danas živi više od 82 milijuna ljudi, među kojima je više od 15 milijuna s tzv. migracionom pozadinom. Pa ipak, njemačke političke elite se i dalje muče s priznanjem da je Njemačka postala “useljeničkom zemljom”.

Poslije kataklizme zvane Drugi svjetski rat SR Njemačka je trebala radnu snagu, a došli su ljudi, duhovito je svojedobno prokomentirao Max Frisch. U studiji MIPEX-a se zbog toga upozorilo na to da bi ova zemlja  morala više činiti za bržu i uspješniju  integraciju doseljenika, posebice putem lakšeg “dobivanja državljanstva”. Kritizirano je i to što useljenici u Njemačku tek nakon osam godina mogu koristiti pravo na državljanstvo. Do 2000. godine se moralo boraviti čak 15 godina u ovoj zemlji kako bi se “postalo Nijemcom”, ako u venama nemate germanske krvi. Srećom, ubuduće će “krv” biti još manje važna, jer i Nijemci postaju “političkim narodom”. Und es ist gut so…

Ova mogućnost postoji od 2000. godine, pa se, ipak, mnogima učinila najvažnijim dijelom dogovora o trećoj po redu ‘velikoj koaliciji’ poslije Drugog svjetskog rata.

Njemačka uvodi dvojna državljanstva, javile su svjetske agencije u četvrtak, 05. 11. 2013. godine, pa će konačno djeca njemačkih useljenika imati pravo i na njemačko i na državljanstvo zemlje svojih roditelja. Zapravo, ova mogućnost postoji od 2000. godine, pa se, ipak, mnogima učinila najvažnijim dijelom dogovora o trećoj po redu “velikoj koaliciji” poslije Drugog svjetskog rata. Radi se, zapravo, o dogovoru o ukidanju tzv. opcione obveze (njem. Optionspflicht), po kojoj su djeca stranaca rođena u Njemačkoj postajala od 2000. godine Nijemci rođenjem, ali uz obvezu da se odluče između 18. i 23. godine života koje će državljanstvo zadržati – njemačko ili državljanstvo svojih roditelja.

Očigledna diskriminacija

Dogovoreno je, zapravo, među budućim “velikim koalicionarima” da se dokida postojeća opciona obveza, a sve drugo da ostane isto. I do sada je, međutim, važilo pravilo da svi njemački građani podrijetlom iz zemalja EU-a imaju pravo na dvojno državljanstvo, ali to nije važilo i za tzv. treće zemlje. Tako je blizu 50 posto migranata koji su primali njemačko državljanstvo zadržavalo i svoje staro državljanstvo, ali je time diskriminacija onih koji na to nisu imali pravo bivala još očiglednija.

Godišnje skoro 100.000 ljudi postaje “političkim Nijemcima”, odnosno njemačkim državljanima, tako što su upisani kao njemački državljani-građani (eingebürgert). Polovica njih takvima postaje činom rođenja, dok je druga polovica prisiljena putem komplicirane procedure ispisa iz postojećeg i upisa u novo državljanstvo sticati njemačko državljanstvo.

Postoje, k tomu, zemlje kao Iran i Maroko, koje ne znaju za institut ispisa iz državljanstva, pa se budućim državljanima Njemačke podrijetlom iz ovakih zemlja priznaje i institut “odricanja od državljanstva”. 

S nekim drugim zemljama, primjerice sa SAD-om, Njemačka ima potpisane specijalne protokole. Nije, zapravo, nikakvo veliko iznenađenje što je Socijaldemokratska partija Njemačke postavila u vrlo rezolutnoj formi kao jedan od preduvjeta da se u Vladin koalicijski sporazum unese obveza temeljne reforme pitanja njemačkog državljanstva.

Veće je iznenađenje, zapravo, što je Unija (CDU/ CSU) prihvatila da se u prioritete ‘velike koalicije’ u periodu 2013-2017. uvrsti obveza ukidanja ‘Optionspflicht’.

Bez ovoga preduvjeta nema ništa od “velike koalicije”, kazali su SPD-ovski prvaci, jer su procijenili da su sada u prilici “zaliječiti rane” u odnosima s doseljenicima, posebice s moćnom tromilijunskom turskom zajednicom u Njemačkoj. “Turska pobjeda”, pišu već euforično turski mediji, mada tek treba sačekati da SPD-ova baza plebiscitom prihvati “koalicijski sporazum”.

Veće je iznenađenje, zapravo, što je Unija (CDU/ CSU) prihvatila da se u prioritete “velike koalicije” u periodu 2013-2017. uvrsti obveza ukidanja “Optionspflicht”, ali i to se može razumjeti kao kompromis, jer je Unija i doslovice spriječila uvođenje “dvojnog državljanstva” kao pravila.

Obje strane su, dakle, načinile ustupke, pri čemu kancelarka Angela Merkel mora slomiti otpore u redovima “desnog političkog centra” i zbog opisanoga kompromisa. Pa ipak, iako nedostatan, postignutim se kompromisom pomjera za zeru klatno u Njemačkoj od etničkog kriterija u vlastitom samorazumijevanju, ka razumijevanju sebe kao političkog naroda i zajednice višestrukih identiteta, to jest “političke zajednice”.

Ona, pak, nije više kao u prošlosti utemeljena samo na krvnom srodstvu, nego i na ljudskim pravima i funkcionalnoj pravnoj državi. Poštivanje njezinih pravila pretvara, zapravo, etničke u političke zajednice, rod u obitelj privrženika istih vrijednosti, a patriotizam (iza kojeg se nerijetko skriva goli naconalizam) u “ustavni patriotizam” (J. Habermas).

Buduća njemačka “velika koalicija” bi trebala, dakle, pristupiti izmjenama postojećeg zakonodavstva glede “dvojnog državljanstva”, sukladno postignutom kompromisu u “koalicionom ugovoru”, ali neće omogućiti svim svojim građanima koji dolaze iz “trećih zemalja” dvojno ili tzv. duplo državljanstvo (die doppelte Staatsangehorigkeit).

Zatrovana klima

To ovaj put nije bilo moguće dogovoriti. Zbog svega kazanog se, dakle, ovaj  SPD-ov “ultimatum” i postignuti kompromis mora sagledavati u kontekstu ranijih sporenja “velikih koalicionara”, pa i postignutog kompromisa iz 2000. godine o “opcionom modelu” u drugom domu njemačkog Saveznog parlamenta (Bundesrat), nakon što je CDU-ov “pokrajinski knez”, populista Roland Koch, 1999. godine skupljanjem potpisa protiv “duplog pasoša” (Doppelpass) ne samo osvojio vlast u Hessenu, nego i zatrovao klimu protivu stranaca.

Ukoliko dođe do promjena na kojima je inzistirala ‘Socijaldemokracija’, a koje je s mukom prihvatila Unija, bio bi to prije skroman napredak, nego ‘kršenje tabua’.

U takvom ozračju bilo je moguće postići samo uvođenje “opcijske obveze”, koja se sada ukida.  Unatoč svemu, SPD može biti zadovoljan, jer je uspio u koalicijski pregovor unijeti ono što je zapisao u tzv. predizbornom Vladinom programu za periodu 2013-2017: “Posebice hoćemo da njemačka djeca jesu i njemački državljani i da takvima ostanu. Djevojčice i dječaci rođeni ovdje trebaju primiti i zadržati njemačko državljanstvo. Opcijsku obvezu, koja mlade ljude prisiljava da se odlučuju za državljanstvo na početku punoljetsva, mi ćemo ukinuti i u cjelosti prihvatiti duplo državljanstvo građana i građanki.”

Ukoliko dođe do promjena na kojima je inzistirala “Socijaldemokracija”, a koje je s mukom prihvatila Unija (CDU/ CSU), bio bi to prije skroman napredak, nego “kršenje tabua”, kako pretjerano propagandistički tvrdi Sigmar Gabriel, SPD-ov prvak. Pa ipak, i ovoliko malo je daljnji iskorak u svijet “političke zajednice”, kojemu je u osnovi koncept “političkog naroda”.

Oprez je naložen, međutim, jer u redovima konzervativaca sve ključa od nezadovoljstva ili se traže alternative SPD-ovom prijedlogu. Savezni ministar unutarnjih poslova Hans-Peter Friedrich (CSU), primjerice, izrijekom i dalje odbija uvođenje “dvojnog državljanstva” u pravno-politički život Njemačke. “Ako mi dademo dvojno državljanstvo milijunima ljudi, koji takvo što potom imaju pravo nasljeđivati, imat ćemo trajnu tursku manjinu u Njemačkoj”, izjavio je zabrinuti Friedrich za Münchner Merkur.

To bi, po njegovom mišljenju, “značilo dugoročnu promjenu identiteta njemačkog društva”. U pitanju je, dakako, neupitna odbojnost bavarskih i drugih ultrakonzervativaca prema Turskoj kao punopravnoj članici EU-a i Nijemcima s turskom imigrantskom pozadinom, kao jednakopravnim građanima i državljanima Njemačke i EU-a.

Zbog toga Friedrich nudi alternativu u formi produženja roka za “opcijski izbor”. Umjesto do navršene 23. godine bilo bi moguće sve do 30. godine života, pa čak i kasnije, korigirati izbor. Sve su opcije otvorene, veli Friedrich, “ali se građanin mora u jednom momentu odlučiti želi li biti njemački državljanin ili želi zadržati državljanstvo neke druge zemlje”. I iz “sestrinske” CDU se čuju slični protesti. Tako opunomoćenica za pitanja integracija Maria Böhmer (CDU) zagovara “mirujuće državljanstvo”, koje predviđa da djeca iz useljeničkih obitelji ne gube automatski državljanstvo njihovih roditelja ako postaju Nijemci.

John (CDU) upozorava u razgovoru za  Deutschlandradio Kultur da onaj tko ima dva pasoša ima i duple obveze u dvije zemlje.

No, državljanstvo koje imaju po svojim roditeljima miruje i aktivira se ako se presele u zemlju podrijetla. Ovaj se prijedlog, doduše, promatra vrlo kritično i u redovima Unije, jer se njime posve birokratski stvari dodatno kompliciraju.

Ozbiljnije je, pak, upozorenje bivše opunomoćenice za strance u Berlinu Barbare John (CDU), koja upozorava u razgovoru za Deutschlandradio Kultur da onaj tko ima dva pasoša ima i duple obveze u dvije zemlje, pa opcija s “mirujućim državljanstvom” ne dolazi u obzir, posebice ne u odnosima s Turskom.

Otpor u Uniji

Treba, dakle, sačekati kako će glasovati SPD-ova stranačka baza o “koalicijskom sporazumu”, pa potom i kojom će brzinom i uspjehom Angela Merkel skršiti otpore u redovima Unije. Međutim, već se smije reći, ova velika zemlja se i u ovoj oblasti pokrenula u ispravnom smjeru.

Dakako, kako bi Njemačka uopće došla u situaciju da uvodi institut dvojnog državljanstva, morala su se u ovoj zemlji i u Europi dogoditi silna kulturološka i politička čudesa, uključujući i njemačko “privredno čudo” i “čudo” ponovnoga, mirnog ujedinjenja Njemačke, kao i “europsko čudo” dubinskih transnacionalnih interakcija i integracija unutar projekta mira zvanog EU.

Ozdraviti kao društvo i zajednica podrazumijeva, pak, logiku višestrukih identiteta i kulturu međusobnog uvažavanja, ambijent pravne države i jednakopravnosti pred ustavima i zakonima.

Ova “čudesa“ svjedoče, indirektno, da je moguće od “bolesnog društva” napraviti “zdravo društvo”, da se poslužim sintagmama Ericha Fromma. Izliječeni od “Nijemstva” i Nijemci se konačno počinju ponašati kao “politički narod”, pa su i u ovom pogledu ogledna laboratorija za one koji su još opijeni svojim hrvatstvom, srpstvom, bošnjaštvom/ bosanstvom, et cetera.

Ozdraviti kao društvo i zajednica podrazumijeva, pak, logiku višestrukih identiteta i kulturu međusobnog uvažavanja, ambijent pravne države i jednakopravnosti pred ustavima i zakonima, u jednu riječ – “ustavni patriotizam” – uči nas i ova njemačka priča o dokidanju “opcionog modela” za djecu stranaca rođenu u Njemačkoj.

Mogućno je, dakle, biti Nijemac i bez kapi germanske krvi, uključivo i Europljaninom i građaninom svijeta i dobro je da je tako. Es ist gut so…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera