Kako SAD špijunira građane

Piše: Murtaza Hussain

Na najnečuveniji način se krše prava onih koji nemaju pravo glasa, koji nemaju ni platformu ni resurse pomoću kojih bi mogli artikulisati svoje pritužbe široj javnosti.

Međutim, prošle sedmice je Ministarstvo pravde Sjedinjenih Država pred očima javnosti prekršilo prava utjecajne privatne organizacije, kada je otkriveno da je umiješano u kampanju špijuniranja usmjerenu protiv Associated Pressa (AP), jedne od najvećih novinskih agencija u državi.

U akciji koja je opisana kao „prodor velikih razmjera i bez presedana“, AP je otkrio da je Obamino Ministarstvo pravde bilo uključeno u akciju nadziranja dopisnika i urednika ove agencije. Ova akcija uključivala je prikriveno pribavljanje ispisa telefonskih poziva koje je obavljalo osoblje Associated Pressa, uključujući telefonske listinge njihovih fiksnih telefona i privatnih mobitela.

U javnom pismu upućenom državnom tužitelju Ericu Holderu, predsjednik Associated Pressa Gary Pruitt je rekao da će se nadziranjem “otkriti komunikacija sa povjerljivim izvorima i informacije koje država nema pravo saznati”.

‘Riznica znanja’

Činilo se da država upravo traga za takvim, povjerljivim informacijama, s obzirom na to da se želi domoći podataka vezanih za izvještaje Associated Pressa o operacijama CIA-e u Jemenu. I, zaista, daleko izvan okvira ovog incidenta špijuniranja štampe pokazalo se da je Obamina Vlada u posljednjih nekoliko godina razvila naizgled nezasitu glad za privatnim informacijama svojih građana. Nadalje, na štetu prava Amerikanaca na privatnost pokazali su da nemaju gotovo nimalo grižnje savjesti kada su u pitanju metode pribavljanja tih informacija.

Mala je vjerovatnoća da bi bilo koji pojedinac koji koristi Twitter i Facebook da stupi u kontakt s voljenima mogao i zamisliti da bi njegove postove jednog dana mogli koristiti uposlenici kompanije koja sarađuje s Vladom da bi predvidjeli njihovo ponašanje u budućnosti. Međutim, iako zvuči nevjerovatno, takav scenario postaje sve vjerovatniji.

Poznati izvještaj Washington Posta iz 2010. godine, pod nazivom „Top Secret America“ (Američka strogo čuvana tajna), istraživački napor da se dokumentuje sigurnosni aparat koji se brzo i bez objašnjenja širi, otkrio je zapanjujuću činjenicu o razmjerima nadzora nad podacima Amerikanaca. 

U izvještaju, između ostalog, stoji: “Svaki dan sistemi za prikupljanje podataka pri Državnoj agenciji za sigurnost presreću i pohranjuju 1,7 milijardi e-mailova, telefonskih poziva i drugih vidova komunikacije.”

U svijetu u kojem su ovakvi mediji postali primarni vidovi komunikacije za milione građana, ovaj nivo neobjelodanjene dokumentacije je od nemjerljivog značaja. Vladino špijuniranje aktivnosti građana na internetu ne predstavlja samo zalaženje u njihovu eksternu komunikaciju, već na mnoge načine predstavlja i nadziranje pozamašnog dijela njihovih života.

Ovakav ogroman skup informacija nikada ranije nije bio dostupan jednoj državi, ali američka Vlada, bez da to obznani javnosti, kreira ogromnu riznicu znanja za svrhe koje nikada nisu adekvatno artikulisane.

Lukav primjer koji pokazuje kako je Amerikancima oduzeto pravo na privatnost vidljiv je u Vladinim akcijama praćenja socijalnih medija i platformi. Kada su se prvi put pojavili socijalni mediji poput Twittera, Facebooka i Gmaila i kada su milioni Amerikanaca pohrlili da uzmu učešća u nečemu što se doimalo kao nova prilika za bezopasno druženje na internetu, nije se moglo očekivati da znaju da intimne, privatne misli dijele ne samo sa prijateljima i porodicom, već i sa državom.

Ministarstvo domovinske sigurnosti je 2010. godine bez mnogo buke počelo program praćenja socijalnih medija u saradnji sa kompanijom General Dynamics, bliskim saradnikom vojske. Ovaj program, za koji se saznalo tek nakon što su organizacije za zaštitu privatnosti podnijele tužbe koje su otkrile njegovo postojanje – ima tako širok spektar nadzora da bi bilo koji korisnik interneta koji upotrijebi određene ključne riječi (neke sasvim neupečatljive kao što su „talas“, „svinjsko meso“ i „Meksiko“), bio smatran sumnjivim i postao bi temom podrobnije istrage.

Razlog ovakve klasifikacije, dakako, ostaje nejasan, kao i sam program.

Google je ranije ove godine objavio svoj polugodišnji izvještaj o transparentnosti podataka na internetu, u kojem je posebno istakao američku Vladu kao jednog od najvećih krivaca za zahtjeve Googlea za pristup privatnim podacima o korisnicima interneta. I dok bi u teoriji provoditelji zakona i druge Vladine agencije trebale tražiti naloge za pretraživanje osjetljivih privatnih informacija kao što su e-mailovi, nedavne istrage koje je provela Američka unija za građanske slobode pokazuju da su iz FBI-ja zaobilazili ova pravila i čitali e-mailove pojedinaca bez određenog pravnog ovlaštenja. 

Nadalje, kompanije poput Facebooka i Googlea mogle bi biti novčano kažnjene ukoliko odbiju ustupiti podatke o klijentima i pristati na prisluškivanje koje zatraže Vladine agencije. U svijetu u kojem ljudi sve više koriste veliki prostor za pohranjivanje u oblaku (cloud storage) koje nude kompanije poput Gmaila, ubjeđenje Vlade da se e-mail računi pojedinaca ne kvalifikuju kao „privatni“ je vrlo uznemiravajuće.

Onoliko koliko je to danas moguće, građani bi trebali ljubomorno čuvati svoje lične podatke i biti oprezni u vezi sa stvarima koje obznanjuju na naizgled bezazlenim platformama socijalnih medija.

Nagovještaj onoga što budućnost nadziranja domaćih akivnosti može sa sobom donijeti vidljiv je u novom tipu softvera koji je razvila kompanija Raytheon, blizak saradnik vojske. Mašti javnosti bolje poznat po proizvodnji krstarećih raketa i stimulatora za zračno ratovanje, Raytheon se počeo baviti i proizvodnjom alata za nadzor, kao što je novi softver koji nosi naziv Riot.

Program, kako se vidi u izvještaju dopisnika Guardiana Ryana Gallaghera, koristi aktivnosti korisnika socijalnih medija da bi pratio njihovo kretanje, pa čak i predvidio ponašanje u budućnosti. U videosnimku u kojem učestvuje Raytheonov „glavni istražitelj“ Brian Urch on pokazuje do u najsitnije detalje kako se program može iskoristiti da se prati i predvidi buduća lokacija jednog od uposlenika kompanije.

Kao što je Ginger McCall iz Centra za zaštitu informacija na internetu rekao Gallagheru u vezi sa implikacijama pomenutog programa:
“Korisnici mogu postavljati informacije za koje smatraju da će biti vidljive samo njihovim prijateljima, ali te infromacije, zapravo, gledaju državni službenici ili ih koriste programi za prikupljanje podataka poput Riota.”

Mala je vjerovatnoća da bi bilo koji pojedinac koji koristi Twitter i Facebook da stupi u kontakt s voljenima mogao i zamisliti da bi njegove postove jednog dana mogli koristiti uposlenici kompanije koja sarađuje s Vladom kako bi predvidjeli njihovo ponašanje u budućnosti. Međutim, iako zvuči nevjerovatno, takav scenario postaje sve vjerovatniji.

Metode zastrašivanja

Još jedan znak sve intenzivnije posvećenosti Vlade upotrebi „big data“ tehnologije s ciljem pomnog praćenja telefonske i komunikacije putem interneta jeste gradnja ogromnog centra za pohranjivanje podataka, vrijednog dvije milijarde dolara u Utahu, pod okriljem Agencije za nacionalnu sigurnost. Ovaj veliki kompleks, koji je izgrađen u  udaljenoj pustinji u Utahu, treba da bilježi i pohranjuje sve vrste podataka s interneta, ukljućujući „privatne e-mailove, pozive mobilne telefonije, pretraživanja uz pomoć Googlea, planove putovanja i kupovine“, s ciljem postizanja „svijesti o ukupnoj količini informacija“.

Šta će ovo u dugoročnom smislu značiti za prosječnog građanina, čija je privatnost već beznadežno kompromitovana zbog tehnološkog praćenja i ko će sve biti obuhvaćen ovim programom analize velike količine informacija, još nije sasvim jasno. Međutim, jasno je da su zbog atmosfere straha u periodu nakon napada od 11. septembra ogromna sredstva ulagana u projekte poput ovog, koji će američkoj Vladi omogućiti pristup ogromnoj količini informacija o svojim građanima, koja je bez presedana u ljudskoj historiji.

Kada se razmatraju implikacije ogromnog digitalnog panoptikona koji se razvija danas, važno je razmisliti o utjecaju na individualnu slobodu koju ima čak i grubo, staromodno nadgledanje. Uz saznanje da je njujorška policija špijunirala muslimane nastanjene u New Yorku i okolnom području, uz upotrebu metoda poput plaćenih doušnika, priluškivanja, detaljne katalogizacije muslimanskih četvrti, dokumentacije muslimanskih porodičnih firmi, infiltracija u bogomolje i brojnih drugih invazivnih taktika može se vidjeti kakav utjecaj intenzivno praćenje može imati na obične ljude. 

Tokom šest godina špijuniranja čitavih zajednica bez ikakvog drugog razloga do vjerske pripadnosti, program nije došao ni do jednog traga koji bi upućivao na teororističke aktivnosti, niti je pokrenuta ikakva istraga. Vidljiva je šteta nanesena pojedincima u psihičkom smislu, koji su znali da se u njihovoj zajednici nalaze špijuni. Narušeno je funkcionisanje zajednica i privatnih veza zbog Vladinih sumnji i paranoje, jer su ljudi postali previše uplašeni da razgovaraju ili da se druže jedni s drugima.

Kao što stoji u izvještaju Associated Pressa o programu: „Ispitanici naglašavaju da stalno prisutni nadzor umanjuje ili u potpunosti utišava njihov govor.“
„Svaka druga trgovina u ovoj ulici mogla bi biti doušnička. Počnete sumnjati u svakoga i pitate se kako je ova osoba tako brzo dobila dozvolu za prodaju alkohola?“
„Niko vam neće vjerovati vezano za stvari koje su vam ranije vjerovali… Povjerenje je iščezlo. Moj susjed, on to ne govori, očigledno niko ne govori. Ali vidim im nepovjerenje na licima.“

S obzirom na posljedice relativno nenaprednih metoda nadzora na zajednicu, postavlja se pitanje kakav će biti dugoročni utjecaj ovog naprednog, državnog programa špijuniranja društva, vrijednog nekoliko milijardi dolara. Jedan način borbe protiv buntovnog i neželjenog govora je da se obični ljudi u toj mjeri zastraše da ih bude previše strah da jedni s drugima pričaju i saosjećaju, a država, koja uzastopce prati aktivnosti svojih građana i koja se kao takva danas gradi, mogla bi u konačnici postići ovaj cilj.

Onoliko koliko je to danas moguće, građani bi trebali ljubomorno čuvati svoje lične podatke i biti oprezni u vezi sa stvarima koje obznanjuju na naizgled bezazlenim platformama socijalnih medija. Jedno je sigurno – infrastruktura postoji da zabilježi, navodno do u najsitnije detalje, sve veći broj privatnih podataka i dok građani ne počnu lobirati da Vlada zaštiti njihovu privatnost, nadzor države će se samo pojačavati.

Potencijalne posljedice za individualnu slobodu ne mogu biti precijenjene i dužnost onih koji žele zaštiti Ustavom zagarantovane lične slobode je pobrinuti se da se nadzor građana od strane države podhitno nađe pod lupom javnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera