Slučaj Bin Laden i teorija zavjere

Piše: Murtaza Hussain

Otkriće da je dosje pakistanske Vlade koji se tiče Osame Bin Ladena procurio u medije odmah je izazvalo sočne i popularne sumnje o saučesništvu ove države  u skrivanju ozloglašenog terorističkog finansijera.

Bin Laden, za kojeg se smatralo da je nakon 11. septembra u bjekstvu negdje u divljini, nakon izvjesnog vremena je pronađen, na zaprepaštenje mnogih, u udobnom domu u mirnom pakistanskom gradu sa značajnim vezama s vojskom.

Podatak da je u ovom gradu smještena pakistanska vojna akademija, ekvivalent američkog West Pointa, samo je doprinio formiranju pretpostavki da je riječ o prozirnoj krinki i da pakistanska Vlada svjesno krije i štiti najtraženijeg teroristu u Americi.

Bilo kakav interni pakistanski dokument, ukoliko bi procurio, mogao bi biti smatran dokumentom koji pokazuje na koji način je izvedena ova vrhunska prevara.

Međutim dosje, koji jeste dospio u javnost, sugeriše da je istina sasvim suprotna. Iako autori izvještaja eksplicitno ne poriču dosluh s državom, dojam koji ostavlja njihov izvještaj je dojam birokratskog haosa i lošeg upravljanja, a ne fino usklađene, jezive zavjere. Otkrića koja su u njemu sadržana mogu odagnati sumnje bilo kakve koordinirane zavjere pakistanske Vlade da pomogne Bin Ladenu, ali ta otkrića optužuju državu na jedan drugi, znatno gori način.

Država bez kontrole

Postoje dvije suprotstavljene teze o tome kako je moguće da je Osama bin Laden godinama živio u neposrednoj blizini pakistanske vojske.

Jedna teza postavlja dosluh s Vladom kao neizbježan, dok druga pretpostavlja da je strukturalna nekompetentnost dovela do organizacijske zaboravnosti da je na pakistanskom tlu prisutan Bin Laden.

Pakistanska država je klasičan primjer loše birokratije i inercije, a širokog organizacijskog integriteta koji je potreban za izvođenje ovakve operacije u dokazima nema.

Dosluh bi zahtijevao efikasno organizovanu pakistansku državu koja dobro funkcioniše i koja je u stanju da sačuva takvu nejverovatnu tajnu, dok zaboravnost sa sobom nosi visok stepen birokratske nepodesnosti i zbunjenost prisutnu unutar državnog aparata. Čak i letimičan pogled na savremeni Pakistan pokazuje da je ovaj drugi scenario situacija koja danas postoji na većini nivoa u državi.

Kao protuodgovor moglo bi se reći da Vlada samo glumi nekompetentnost da bi obezbijedila pokriće za svoje nečuvene aktivnosti. U tom pogledu dospjeće dosjea u javnost je prosto alibi da bi se prikrila njihova uloga u sagi o Bin Ladenu.

No, posrednih dokaza protiv ove hipoteze ima previše da bi bila uvjerljiva. Pakistanska država je klasičan primjer loše birokratije i inercije, a širokog organizacijskog integriteta koji je potreban za izvođenje ovakve operacije u dokazima nema.

Pakistanska politička elita uistinu je izgubila nit – nisu u stanju da zaštite najbliže rođake, što je pokazala nedavna otmica sina bivšeg premijera Yousafa Raza Gilanija i ubistvo šefa sigurnosne službe, predsjednika Asifa Zardarija.

S obzirom na ovakvu stvarnost teško je pojmiti kako bi ovi isti pojedinci bili u stanju skovati zavjeru i prevariti cijeli svijet.

Pakistanska država jednostavno nema potpunu kontrolu nad događajima na način koji je potreban da bi jedna takva stvar bila moguća, a posebno ne za brojne godine kada se smatralo da se Osama bin Laden krije negdje u brdima.

Kao što je navedeno u izvještaju, korupcija je prisutna gotovo svugdje u pakistanskoj državi. U dosjeu stoji da Bin Laden nije lociran, jer je njegov vozač potplatio policajca koji ih je zaustavio zbog brze vožnje. Čak je zabilježeno i to da su popularne medijske ličnosti podmićivane novcem, alkoholom i ženama da bi objavljivale nepovoljne priče o određenim frakcijama unutar Vlade.

Prisjetimo se da su u tzv. „ratu protiv terorizma“ tokom protekle decenije poginule hiljade Pakistanaca, da je ugled države sasvim ukaljan, da je (očigledno) fiktivni suverenitet nestao, a da je infrastruktura svedena na simboličnu mjeru.

Sve i ako zanemarimo negodovanje zbog neznanja i nekompetentnosti, objektivno tumačenje okolnosti pakistanske države isključuje mogućnost mita da je izvođenje takvog poduhvata kao što je skrivanje Bin Ladena uopšte moguće.

Kupljena i isplaćena Vlada

U spomenutom dosjeu je, također, prepričano svjedočenje bivšeg šefa pakistanske obavještajne službe, generala pukovnika Ahmeda Shuja Pashe, u kojem kaže da mu je CIA-in obavještajac rekao: “Tako ste jeftini, možemo vas kupiti vizom, posjetom Sjedinjenim Državama, pa čak i večerom. Možemo kupiti svakoga.“

Zaista, slika koju daje dosje je slika države koja je spremna da se povinuje svakoj američkoj direktivi i društva u koje su duboko infiltrirani američki obavještajci.

Na 198. strani u izvještaju stoji da su u razgovoru sa pakistanskim pregovaračima o listi protuterorističkih zahtjeva američki pregovarači bili „iznenađeni“ time što je pakistanska strana popustila tako brzo i u potpunosti. 

Lista tački pregovora koja je trebalo da uslijedi, a koja je napravljena u očekivanju neizbježnog protivljenja, istog časa postala je suvišna, jer se pakistanska strana složila sa svim zahtjevima Amerikanaca.

Razina do koje je pakistanska Vlada bila u dosluhu sa Sjedinjenim Državama kada je riječ o politički osjetljivim pitanjima kao što su napadi bespilotnih letjelica je, također, izašla na vidjelo, naglašavajući do koje mjere pakistansko liderstvo smatra da su životi i zakonska prava građana te države nevažni pred bilo kakvim američkim zahtjevom.

Ni nevladine organizacije nisu bile pošteđene. U izvještaju je zabilježeno da je američka NVO Save the Children, koja je tobože kreirana radi vakcinacije djece protiv raznih bolesti, zapravo, operacija koju finansira i kojom upravlja američka obavještajna služba.

U izvještaju dalje stoji kako se vjeruje da je većina nevladinih organizacija koje djeluju u državi kompromitovana od strane inozemnih obavještajnih službi (posebno američkih), ali da se njihov rad ne može u potpunosti zabraniti, jer je veliki broj građana prinuđen da se na njih osloni. U suštini, javne usluge u većini država danas su ustupljene CIA-i.

Teško bi bilo pronaći depresivniji komentar o nemaru i korupciji, no važno je istaknuti da bi pakistanska Vlada koja je u ovoj mjeri kompromitovana od strane Sjedinjenih Država po samoj svojoj prirodi bila nesposobna da skuje zavjeru tolikih razmjera.

CIA je prodrla u gotovo svaki nivo pakistanskog državnog aparata (činjenica koju su priznali autori izvještaja), što svaki pokušaj sveobuhvatnije tajnovitosti čini gotovo nemogućim.

Razina do koje je čak i najstrožije čuvano pakistansko blago u znanju – detalji programa nuklearnog naoružanja – danas kompromitovano, predstavlja svjedočanstvo o nesposobnosti trenutne Vlade da sačuva državne tajne, a kamoli da kuje velike zavjere.

Privid uprave

Ukoliko se Amerikanci osjećaju ogorčeno ili iznenađeno zbog niza događaja koji su doveli do prisustva Osame bin Ladena u Pakistanu, trebali bi razmisliti o historiji koju su Pakistanci iskusili sa svojom Vladom. U nekoliko desetljeća stanovnici Pakistana bili su svjedoci većeg broja naizgled zavjereničkih epizoda nego većina država u cijeloj svojoj historiji.

Dok postoji vjerovatnoća da su neki pojedinci ili male grupe negdje unutar nekoherentne države ili vojnog aparata znali gdje se nalazi Osama bin Laden, navodi o širem zvaničnom dosluhu na višem nivou su neistiniti.

Kada se u obzir uzme ubistvo prvog premijera ove države Liquata Ali Khana, a zatim i misteriozne smrti generala Zia ul Haqa u avionskoj nesreći, te ubistvo bivše premijerke Benazir Bhutto (a prije tog i njenog brata), kao i bezbrojni drugi slučajevi ubistava visokih zvaničnika, postaje jasno da je Pakistan razoren dugom historijom čudnih, neobjašnjenih nasilnih događaja u sferi javnog. Za ove slučajeve Pakistanci nikada nisu dobili odgovore, a kamoli da je neko pozvan na odgovornost.

Da li događaje u Pakistanu diktira zavjera tipa iluminata, tajno okrećući stvari u korist Pakistana: i da li su tako snažni da su u stanju da se drsko suprotstave volji jedine svjetske vojne supersile?

Ili je Vlada jedan skup različitih nepovezanih frakcija sa malim stepenom kontrole nad širim državnim događajima, gdje je svaka frakcija skoncentrisana na vlastite interese (primarno nagomilavanje vlastitog bogatstva na štetu građana), koji samo odražava haotičnu fasadu susjedne „države“?

Prema Ockhamovoj britvi, drugi slučaj je više vjerovatan. U tom pogledu na osnovu sadržaja izvještaja koji je dospio u javnost dalo bi se zaključiti da u Pakistanu ne bi postojala koherentna želja niti sposobnost da se sakrije Osama bin Laden. Dok postoji vjerovatnoća da su neki pojedinci ili male grupe negdje unutar nekoherentne države ili vojnog aparata znali gdje se nalazi Osama bin Laden, navodi o širem zvaničnom dosluhu na višem nivou su neistiniti.

Vlada je jednostavno u jednom isuviše haotičnom stanju, previše je razjedinjena i kompromitovana od strane Sjedinjenih Država da bi uopšte imala potrebna sredstva ili kapacitet za takvu zavjeru.

Narativ zavjere jedino se potkopava ako se polazi od pretpostavke da je ovaj dosje koji je dospio u javnost samo nastavak iste spletke, no u velikoj historiji unutrašnjih borbi i loše administracije koja karakteriše pakistansku birokratiju postoji veoma malo dokaza koji bi ukazivali na takvo makijavelističko predviđanje.

Obični Pakistanci su najveće žrtve ovog  zlonamjernog i nemarnog sistema. Ova epizoda o Bin Ladenu, dala je Amerikancima samo mali uvid u bizaran i haotičan svijet u kojem stanovnici Pakistana moraju živjeti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera