Sve je teklo po Shamirovom planu

Piše: Yousef Munayyer

Danas je, uz pomoć čari interneta, moguće obaviti zanimljivu pretragu novinskih članaka o toku izraelsko-palestinskog mirovnog procesa. Najznačajnija tema koja je stalno prisutna je izgradnja nelegalnih izraelskih naselja na okupiranoj palestinskoj teritoriji. Kada su u toku bile intifade i kada nisu, kada su u toku bili mirovni pregovori i kada nisu, bez obzira. Za Izraelce je svaka godina bila dobra za gradnju dodatnih naselja.

Ono što se promijenilo je stvarna situacija ne terenu, predstavljena brojem naselja i doseljenika. Druga promjena, koje je jasno prikazana ispod, jeste stav Sjedinjenih Država po pitanju gradnje naselja. Na početku 90-ih godina prošlog stoljeća državni sekretar James Baker predvodio je administraciju Georgea Busha starijeg i pregovarao “s arapskim zemljama o formuliziranju nove rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kojom bi se kritiziralo uspostavljanje izraelskih naselja na okupiranim arapskim teritorijama kao kršenje međunarodnog zakona”.

Kada su u toku bile intifade i kada nisu, kada su u toku bili mirovni pregovori i kada nisu, za Izraelce je svaka godina bila dobra za gradnju dodatnih naselja.

U poređenju sa stavom sadašnjeg državnog sekretara Johna Kerryja, Baker je zauzeo gotovo neprepoznatljivo čvrst stav u ophođenju s izraelskim premijerom Yitzhakom Shamirom. U to vrijeme Baker je smatrao da se “sva gradnja u novim i postojećim naseljima na okupiranim teritorijama mora obustaviti prije nego Sjedinjene Države razmotre da osiguraju 400 miliona dolara prijeko potrebnog kredita za udomljavanje novih sovjetskih imigranata”. To je bio posljednji put da je američki državni sekretar, zapravo, postavio uslov Izraelu da promijeni način ponašanja koje je imalo kolonijalni karakter, ukoliko želi pomoć Amerike.

Apel za ‘time out’

Preskočimo nekoliko godina do administracije Billa Clintona. U ovoj epizodi američku sekretarku igra Madeline Albright, a izraelskog premijera igra Benjamin Netanyahu. Sljedeći isječak je iz septembra 1997. godine: “Gospodin Netanyahu iznenadio je gospođu Albright ove sedmice, najavivši da će izgraditi još 300 domova u naselju Efrat na Zapadnoj obali, uprkos njenom nedavnom apelu za ‘time out’ u izgradnji takvih naselja. ‘Pozivam premijera da poštuje time out’, ljutito je izjavila gospođa Albright u četvrtak… Kada su ga pitali da li će razmotriti zahtjev gospođe Albright da se gradnja zaustavi, gospodin Netanyahu je rekao: ‘Ne vidim da iko predlaže da se zaustavi gradnja u arapskim zajednicama, koje se, također, prirodno povećavaju.'” Prestanci gradnje? Američka metoda za nametanje vlastitog stava od uslovljavanja pomoći spala je na taktike koje se obično upotrebljavaju u podučavanju šestogodišnjaka.

Taktika vremenom nije postala bolja, iako se broj izraelskih naselja nastavio povećavati. Kada je na scenu stupila administracija Georgea W. Busha, stav Netanyahua je prihvaćen i postao je dio američke politike. U augustu 2004. godine napisano je sljedeće: “Bushova administracija, koja pruža podršku premijeru Arielu Sharonu u vrijeme političkih previranja, izmijenila je svoju politiku i poslala znake odobravanja rasta barem nekih od izraelskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, kažu američki i izraelski zvaničnici. U najnovijem izmijenjenom obliku američke politike administracija sada podržava izgradnju novih stanova u već izgrađenim područjima u nekim naseljima, sve dok širenje ne obuhvata nerazvijene dijelove Zapadne obale, kako kažu zvaničnici.”

Američka metoda za nametanje vlastitog stava od uslovljavanja pomoći spala je na taktike koje se obično upotrebljavaju u podučavanju šestogodišnjaka.

Bijela kuća u doba mandata Baracka Obame završila je metamorfozu američkog stava od prije dvije decenije, zauzevši suprotan stav od onog koji je Baker zauzeo u UN-u. U februaru 2011. godine napisano je sljedeće: “Obamina administracija u petak je stavila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, koja je osudila gradnju izraelskih naselja na okupiranoj teritoriji kao ilegalnu, odlučivši da se neće zamjeriti Izraelu i riskirajući bijes Arapa.”

Nova referentna tačka

Sa svakom novom godinom, sa svakim novim naseljem i doseljenikom stav Sjedinjenih Država je postajao blaži i na koncu se u potpunosti promijenio i stao na izraelsku stranu. Stvarna situacija koja se razvijala na terenu, a koju je nametnuo Izrael, postala je nova referentna tačka za američku politiku. Ukratko, Izrael je iskoristio protekle dvije decenije da zauzme što bolju poziciju, da što bolje utvrdi svoj položaj na Zapadnoj obali i da natjera Sjedinjene Države da se prilagode.

Iako su i Baker i Shamir odstupili sa scene u ranim devedesetim, nakon što se izmijenila struktura obiju vlada, jasno je da su Shamir i njegova ideologija opstali, a da je Bakerova filozofija napuštena. Stvari su se, zapravo, razvijale upravo onako kako je Shamir htio. Times je 1992. godine napisao sljedeće: “Premijer Yitzhak Shamir je u intervjuu objavljenom danas citiran da je rekao kako je želio odugovlačiti mirovne pregovore s Palestincima cijelu deceniju, a u isto vrijeme povećavati broj jevrejskih doseljenika u teritorijama koje su okupirali Izraelci. Shamir je rekao da bi, da se zadržao na vlasti, dakle da nije bio poražen ove sedmice na izborima u Izraelu, ‘vodio pregovore o autonomiji deset godina, a za to vrijeme bismo dosegli cifru od pola miliona ljudi’ na Zapadnoj obali.”

Nakon što se izmijenila struktura obiju vlada, jasno je da su Shamir i njegova ideologija opstali, a da je Bakerova filozofija napuštena.

Na toj teritoriji, koju premijer naziva biblijskim imenima Judeja i Samarija, sada ima blizu 110.000 doseljenika. Danas izvan zelene linije živi blizu 600.000 izraelskih doseljenika. Shamirov san se djelomično ostvario zahvaljujući američkoj politici popuštanja, koja je samo produžila noćnu moru Palestine. Postavlja se pitanje šta će biti potrebno da se Washington probudi, možda milion doseljenika na Zapadnoj obali? Ako se naseljavanje nastavi ovim tempom, odgovor na to pitanje ćemo saznati uskoro.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera