Skidanje vela dezinformacija

Piše: Muhammad Abdul Bari

Kada su u pitanju muslimani i teme koje se tiču njih, mi u Velikoj Britaniji postupamo drugačije. Ne zabranjujemo nošenje zara koji nose neke muslimanke, kao što je slučaj u Francuskoj i Belgiji i ne zabranjujemo munare na džamijama, kao što je slučaj u Švicarskoj.

Međutim, katkada imamo gadnu naviku da pretjeramo kada se bavimo pitanjima koja se tiču muslimana. Neki mediji i jedan dio političke elite ponekad iniciraju diskusije koje se pretjerano fokusiraju na muslimane i njihov stil života; često proizvedu maniju u državi i onda raspravljaju o tome bez kraja i konca, dok ne iskrsne nešto novo. Jedno od takvih pitanja je i nošenje zara.

Neki mediji i jedan dio političke elite ponekad iniciraju diskusije koje se pretjerano fokusiraju na muslimane i njihov stil života.

Prvu debatu o ovom pitanju psljednjih godina pokrenuo je ko drugi do iskusni laburistički političar Jack Straw, “koji je u dobrim odnosima s muslimanima”, kada je u oktobru 2006. godine u svojim lokalnim novinama Lancashire Evening Telegraph napisao da bi više volio kada muslimanke ne bi nosile zarove na sastancima koje on održava s biračima u Blackburnu. Njegovi komentari su privukli veliki publicitet širom države 2010. godine; Straw se javno izvinio zbog svojih komentara iz 2006. godine.

Nedavno je pitanja nošenja zara ponovo došlo u centar pažnje naših domaćih medija. Sve je počelo nedavno, kada su u koledžu Birmingham Metropolitan odlučili zabraniti nošenje zara u kampusu. Studenti su optužili upravu koledža da vrši rasnu i vjersku diskriminaciju; organizacija NUS Black Students’ Campaign prikupila je 9.000 potpisa preko interneta u znak protesta protiv ove odluke i uprava koledža je na kraju odustala od svoje odluke. S obzirom na ovaj i na drugi slučaj rasprave na sudu, u koji je uključena muslimanka koja nosi zar, debata se u svijetu medija proširila munjevitom brzinom.

Javna debata

Ministar pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Jeremy Browne smatrao je da je neophodno pokrenuti debatu o zarovima na državnom nivou. Vjerovatno je dobio više nego je tražio, ali ne u Parlamentu. Zamjenik premijera Nick Clegg čvrsto se usprotivio zabrani nošenja zarova na javnim mjestima, rekavši da takva zabrana “nije u duhu britanstva”. Uključila se i Theresa May, ministrica unutrašnjih poslova, izjavivši da država nije ta koja treba određivati kako se žene trebaju oblačiti – rekla je “da bi nošenje zara trebalo biti izbor žene”. Posljednji od čelnika koji se uključio u debatu je ministar zdravstva Jeremy Hunt, koji je rekao da “pacijenti koji se liječe u državnim ustanovama imaju pravo zahtijevati da doktorica ili medicinska sestra koja ih liječi ne nosi zar”. Međutim, on je, također, istaknuo da je ovo “profesionalno, a ne političko” pitanje.

Kreativni i senzacionalistički naslovi u tabloidima, kojima pariraju jednako kreativne i žive diskusije u novinama, hranili su javnost. U emisiji Vrijeme je za pitanja, koja se na BBC-ju emitira u udarnom terminu je, također, 19. septembra upriličena sasvim zanimljiva diskusija o ovoj temi.

Pitanja se bez sumnje nameću – ko su te žene koje su nošenjem komada tkanine na licu izazvale takvu grozničavu maratonsku debatu u državi? Koliko ih ima u Velikoj Britaniji i zašto nose zar? Da li bi ovo pitanje trebalo imati toliki značaj i u ovoj mjeri na sebe skrenuti pažnju javnosti? Činjenica s kojom se malo ko ne bi složio jeste da zar na licu nosi samo mali broj muslimanki u Velikoj Britaniji, a žašto to rade niko ne zna.

Pitanja se bez sumnje nameću – ko su te žene koje su nošenjem komada tkanine na licu izazvale takvu grozničavu maratonsku debatu u državi?

Ono što smo do sada imali priliku čuti od nekih žena koje prekrivaju lice je da to čine iz vjerskih razloga. No, većina muslimanki koje prakticiraju vjeru ne nosi zar. Ovime pitanje poprima vjerski karakter, čija se interpretacija može povezati s kulturom. Vjera i kultura nisu jednostavna područja života. Da li neke od ovih žena nose zar zato što ih na to prisiljavaju “mizoginisti muškarci u kulturi u kojoj su dominantni”? To može biti tačno za nekoliko slučajeva, ali kako bismo to mogli znati bez da s njima razgovaramo? Međutim, ipak su pojedinci u medijima i našem političkom svijetu odlučni da dokažu kako su muslimani zaostali i nekulturni. To je čista politizacija ovog pitanja i nema pozitivan učinak na debatu.

Naposljetku, mene ipak ohrabruje činjenica da debata o ovom pitanju postepeno poprima više nijansi, postaje poučna i u nju se bez emocija uključuju kako muslimani tako i nemuslimani. Iako su muslimani poznati po tome da u zadnje vrijeme imaju različita mišljenja o svemu, izgleda da o pitanju nošenja zara imaju nešto konzistentniji i inteligentniji stav.

Prilagođavanje drugima

To je istaknuto u izjavi krovne muslimanske organizacije, Britanskog vijeća muslimana. “Svjesni smo da postoje različiti teološki pristupi nošenju zara. Neki smatraju da je ovo ključni dio njihovog vjerovanja, a drugi, pak, ne… No, islamski zakon dozvoljava određene izuzetke, u duhu razumnog postupanja. Ta debata će se nastaviti, ali moraju u njoj učestvovati i predvoditi je muslimanke, koje slobodno odlučuju šta da nose ili ne nose, zar ili maramu.”

Ja ovoj debati ne želim dodati ništa novo; niko u mojoj užoj ili široj porodici ne nosi zar. Smatram da je to izbor koji žena pravi u skladu s njenim shvatanjem vjere, skromnosti i dostojanstva. U društvu koje se zasniva na pravu izbora ljudi se moraju prilagođavati jedni drugima. U sferi javnog potrebno je dobro razumijevanje među ljudima za bolje odnose u društvu – između poslodavaca i uposlenika, učenika i nastavnika, davatelja usluga i njihovih korisnika. U ovom slučaju se slažem s našim visokim političkim zvaničnicima da je ovo pitanje u sferi profesionalnog, da treba biti ostavljeno ženama na izbor, te da nije u duhu britanstva da se razmišlja o zabrani nošenja zara u javnosti.

U sferi javnog potrebno je dobro razumijevanje među ljudima za bolje odnose u društvu – između poslodavaca i uposlenika, učenika i nastavnika, davatelja usluga i njihovih korisnika.

Način oblačenja je naš vanjski simbol i u javnom životu moramo voditi računa o kolektivnoj sigurnosti; moramo voditi računa o vlastitoj, kao i o sigurnosti drugih. Za religioznu osobu unutrašnja spiritualnost je jednako važna, ako ne i važnija, od njene vanjske manifestacije.

Nakon što je o ovoj temi rečeno dovoljno, jesmo li u poziciji da izbjegnemo pretjerivanja i da se izdignemo iznad pitanja zara, tako što ćemo usmrtiti mitska bića satkana od dezinformacija o muslimanima u našoj sredini?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera