Drame koje Sjevernokorejci više neće gledati
Piše: Andrei Lankov
Veliki broj porodica u Sjevernoj Koreji u proteklom mjesecu suočio se s potrebom za promjenom načina provođenja slobodnog vremena. Zaista je u protekloj deceniji veliki broj njih slobodno vrijeme provodio gledajući prokrijumčarene, strane, posebno južnokorejske filmove. Tehnički, taj hobi je uvijek i bio ilegalan, ali se policija nije pretjerano time bavila.
To se, izgleda, promijenilo prošle godine. U januaru 2012. Kim Jong-un, nasljedni vladar Sjeverne Koreje, naredio je osnivanje tzv. “timova 114”, sastavljenih od političke policije i službenika vladajuće Korejske radničke stranke. Dodijeljen im je važan zadatak, da se pobrinu da stanovništvo više ne gleda južnokorejske melodrame i trilere, ili holivudske blokbastere. Drugim riječima, njihov zadatak je bio da stanu ukraj cvjetanju ilegalnog tržišta prokrijumčarenih DVD-ova.
Tim grupama je trebalo nekih godinu dana da intenziviraju potragu, ali od početka godine, potrošači su počeli osjećati sve veći pritisak. “Timovi 114” uhapsili su značajan broj ljudi koji su snimali i prodavali DVD-ove sa južnokorejskim TV-emisijama. Prema nekim glasinama, trgovci koji su imali najmanje sreće čak su se suočili sa streljačkim vodom, ali takve priče su gotovo sigurno pretjerivanja.
Južnokorejski filmovi i TV-emisije pokazuju ljudima u Sjevernoj Koreji raskoš svakodnevnog života njihove braće u Južnoj Koreji, a to je upravo ono što sjevernokorejska vlada želi sakriti od svog stanovništva.
Ipak, raspoloženje u državi se promijenilo i ljudi sada nerado kupuju ili mijenjaju ilegalne DVD-ove, pa, kako mnogi Sjevernokorejci kažu: “Gubimo kontakt sa najnovijim hitovima južnokorejske televizije i filma.”
Vlada nije paranoična
Mogli biste se zapitati zašto se vlada u Sjevernoj Koreji plaši bezopasnih i apolitičnih južnokorejskih televizijskih emisija. Suprotno uvriježenom mišljenju, tamošnja vlada nije paranoična. Južnokorejski filmovi i televizijske emisije pokazuju ljudima u Sjevernoj Koreji raskoš svakodnevnog života njihove braće na jugu, a to je upravo ono što vlada želi sakriti od svog stanovništva. Decenijama im je govoreno da je Južna Koreja siromašna američka kolonija u kojoj ljudi žive u oskudici i oblače dronjke – te da ni u ostatku svijeta situacija nije puno bolja. Takva propaganda je promijenjena prije deset godina, izgleda jer su stanovnici Sjeverne Koreje shvatili da to nije istina zahvaljujući južnokorejskim i drugim stranima TV-serijama i filmovima.
Pa ipak, sjevernokorejske vlasti ne žele da njihovi stanovnici postanu u potpunosti svjesni južnokorejskog prosperiteta, jer ako saznaju, mogli bi početi postavljati pitanja o tome zašto se Sjeverna Koreja – koja je nekada bila ekonomski najnaprednija industrijska država u kontinentalnoj istočnoj Aziji – našla u tako žalosnoj situaciji. Mogli bi čak početi razmišljati o tome ko je odgovoran za takav razvoj događaja. Bespotrebno je reći da bi takva neprikladna pitanja mogla imati opasne posljedice po njihovu sadašnju elitu.
Izgleda da mladi sjevernokorejski vođa želi popraviti mehanizme nadziranja i kontrole koje je njegov pokojni otac djelomično zanemario.
Informacije o Južnoj Koreji posebno su opasne zato što se tamo govori isti jezik i ona se zvanično smatra dijelom iste nacije.
Tržište nije jedino mjesto na kojem režim uvodi restrikcije. U protekle tri godine, vlada Sjeverne Koreje je uspješno gotovo zatvorila granicu s Kinom, koja je do tada bila otvorena praktično više od decenije.
Kruže priče i o kažnjavanju ljudi koji su proglašeni krivima za različite političke devijacije, također. Drugim riječima, izgleda da mladi sjevernokorejski vođa želi popraviti mehanizme nadziranja i kontrole koje je njegov pokojni otac djelomično zanemario.
Takvi trendovi izgledaju kontradiktorni s pokušajima da se polako reformiše ekonomija, da se učini fleksibilnijom, tržišnom i da postane potaknuta profitom. U poljoprivredi, naprimjer, Sjeverna Koreja je bez puno buke prešla sa “kolektivnih farmi” u vlasništvu države na stavljanje većeg naglaska na proizvodnju u domaćinstvima (potez sličan onome koji je napravila Kina nakon Maove smrti sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća). U industriji je menadžerima dano više slobode u odlučivanju. Nova vlada prešutno priznaje postojanje velike privatne ekonomije koja se širi.
Međutim, zapravo ne postoji kontradikcija između spore liberalizacije ekonomije i političkih pritisaka. Izgleda da se Sjeverna Koreja počinje polako kretati put ekonomskih reformi kojim su ranije išli Kina i Vijetnam. Ipak, ne treba zaboraviti da oni nisu bili suočeni s prijetnjom druge države približne veličine u kojoj se govorio isti jezik i koja je ugrožavala njihov opstanak kada su počeli s liberalizacijom.
Povećanje nadzora
U tržišnoj ekonomiji uspjeh se određuje efikasnošću, a ne sposobnošću da se pamte dugi govori velikih i voljenih vođa. Prema tome, da bi se suprotstavila iskušenju koje predstavlja Jug, da bi se pobrinula da Sjevernokorejci ne naprave isto što su stanovnici istočne Njemačke 1989, vlada nema izbora nego povećati nadzor.
Sviđalo im se to ili ne, ako sadašnja elita želi preživjeti reforme, mora stomake ljudi napuniti hranom, a srca strahom. Za razliku od Kine, reformisana Sjeverna Koreja vjerovatno će biti veoma represivna država, i frenetična aktivnost “timova 114” mogla bi predstavljati uvod u ono što će uslijediti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera