Mladić ili demon – zavisi od boje kože

Piše: Dexter Thomas

Sve rasprave o Fergusonu vrte se ukrug. Ništa ne pomaže. Možemo napraviti hashtag na Twitteru, doći do svih statističkih podataka, pričati o nizu nedavnih ubistava crnaca (i jednog 12-godišnjaka). A zauzvrat, kažu nam da šutimo. Društvene mreže su sada pune ljutih bijelaca koji traže da prestanemo pričati o rasizmu.

No, čini se da niko ne shvata poentu koju sam ja otkrio: crnci nisu ljudi. Oni nisu čak ni tri petine osobe, kao što neki od nas to vole reći. Izgleda da crnci nisu ništa više od mitoloških bića – demoni, divljaci, likovi iz stripova…

Ovaj film smo već gledali

Porota je 24. novembra odlučila da ne podigne optužnicu protiv policajca Darrena Wilsona za ubistvo Michaela Browna, nenaoružanog 18-godišnjeg afroameričkog mladića. Odluka je donesena u 13:00, ali ova informacija nije objavljena sve do 21:00.

Zašto su vlasti čekale da padne mrak da objave odluku? Zato što su znali da je po noći teže kontrolirati masu i zato što su noćne slike požara i sukoba između policajaca i demonstranata dramatičnije od istih napravljenih po danu? Jesu li životi hiljada civila i policajaca dovedeni u opasnost zbog PR kampanje, zato što im je trebalo nešto da skrenu pažnju sa stvarnog problema?

Uostalom, svi smo mi već gledali ovaj film, zar ne? Bijeli policajac ubije crnog razbojnika, crni razbojnici protestiraju, Al Sharpton kaže nekoliko riječi, ljudi zaborave, odjavna špica.

Na kraju su dobili ono što su htjeli. Zgrada je zapaljena, što je dalo medijima izgovor da objave naslove poput “Ferguson u plamenu”, ignoriraju hiljade mirnih demonstranata i fokusiraju se na pljačkaše, izvještavaju o zapaljenim policijskim automobilima, ali da ignoriraju policijske izvještaje u kojima piše da je glavni osumnjičeni bio bijelac.

Gledati razvoj situacije u Fergusonu je kao da gledate loš film nakon što vam je prijatelj rekao o čemu se radi. To je razlog zašto svi članci koji su objavljeni nakon presude ne ukazuju na ozbiljnost problema, kao što je to bio slučaj u člancima objavljenim u prvim sedmicama nakon ubistva.

Uostalom, svi smo mi već gledali ovaj film, zar ne? Bijeli policajac ubije crnog razbojnika, crni razbojnici protestiraju, Al Sharpton kaže nekoliko riječi, ljudi zaborave, odjavna špica.

Tako da uopće nije čudno što ljudi koji nisu iz Amerike misle da svakodnevni život u SAD-u nalikuje životu iz nasilnih holivudskih filmova, jer to je često istina. Ali, to ne znači da su druge zemlje prisvojile našu lošu naviku neobuzdanog demoniziranja crnaca na vijestima.

Praćenje izvještavanja stranih medija o slučaju Michaela Browna je posebno poučno. U Japanu voditelji vijesti ga zovu “Brown-san”, koristeći sufiks “-san” koji se koristi da se iskaže poštovanje prema osobi o kojoj se govori. U Meksiku su koristili riječ “joven”, u Brazilu “jovem”, na Tajvanu “xiamonian” – riječi koje znače “mladić”. Drugim riječima, oni ga tretiraju kao osobu.

Ali, u SAD-u mediji nas upozoravaju da Michael Brown nije bio “anđeo”. Govore nam da je pravio rap-pjesme. Podsjećaju nas da je bio prilično visok (gotovo iste visine kao i njegov ubica) i da je imao viška kilograma (ova informacija ga čini zastrašujućim). Fox News je pokušao stvoriti sumnju o tome je li on bio na putu da upiše fakultet. Svaku trunku čovječnosti koju je Brown, možda, imao oni su mu oduzeli, a sve u cilju da nam pokažu kakvo se strašno čudovište krilo u njemu.

Ubijanje naših demona

U svom svjedočenju policajac Darren Wilson, čovjek koji je ubio Michaela Browna, o žrtvi je rekao da je “to izgledalo kao demon”. Brown nije samo “demon”, on je i “to”.

Uredu, dozvoljavam. Wilson se, možda, pogrešno izrazio. Vjerovatno je mislio reći “on” umjesto “to”. Ali, mi govorimo o čovjeku koji se zakleo da će štititi živote svojih sugrađana. On je, također, dobio nekoliko sedmica najbolje medijske obuke. Objektivno govoreći, ovo je veoma osjetljiv slučaj. Ako njemu ili njegovim nadležnima nije palo napamet da nije uredu mrtvog mladića u javnosti oslovljavati kao “to”, “demon” ili “prijetnja”, zar to ne ukazuje da, možda, nešto nije uredu s načinom kako policija u Fergusonu komunicira s građanima?

Ali, ništa ovo nije bitno, jer Michael Brown nije bio čovjek. On je demon i, izgleda, lik iz stripa.

U daljem svjedočenju, Wilson je rekao da je Brown “izgledalo kao da se nabildao kako bi prošao kroz metke; kao da ga ljuti to što pucam u njega”.

Niko ne zna šta znači “nabildati se” u ovom slučaju. Ja sam taj izraz samo čuo u sportskoj terminologiji – atletičari jedu velike količine hrane i treniraju između sezona kako bi dobili na mišićnoj masi i postali konkurentniji na takmičenjima.

Ali, to nije nešto što čovjek uradi istog trenutka nakon što ga pogode jednim hicem, to nije nešto što čovjek uradi kada se priprema da protrči kroz kišu metaka. Ovo zaista ne zvuči kao svjedočenje, ovo zvuči kao radnja filma The Incredible Hulk.

Da budem iskren, Wilsonova priča za mene nema nikakvog smisla, ali sada nikada neću saznati istinu, zato što optužnica nije podignuta. Bojim se da se moram složiti sa svim rasistima. Možda ono što je Wilson vidio tog dana nije bio čovjek. Možda je čovjek bio tu na ulici, ali ga Wilson nije vidio. On je vidio demona i zbog toga ga ne možemo kriviti, jer izgleda da je to sve što većina nas vidi.

‘Likovi iz fantazija’

Jedna od najčešćih uvreda koja se pripisuje mladima u SAD-u je da su previše ravnodušni i da nisu sposobni pokrenuti društveni pokret. To jednostavno nije tačno. Amerikanci nisu izgubili sposobnost da se organiziraju.

U posljednjih nekoliko mjeseci pokrenuli smo dva vrlo impresivna online pokreta: “Ledeni izazov” i “GamerGate”. U prvom pokretu milioni ljudi su postavljali viralne videosnimke sebe kako se polijevaju hladnom vodom po glavi, u cilju skupljanja novca za pronalaženje lijeka za ALS.

Amerikanci radije smatraju crnce likovima iz fantazija, jer se na taj način naša očekivanja čine razumnim.

U drugom pokretu, grupa (uglavno mizoginista) ljubitelja videoigrica uspjeli su nagovoriti multinacionalne kompanije poput Intela i Adobea da povuku svoje reklame sa najpoznatijih stranica o videoigricama, sve u ime “etičkog novinarstva”. U oba pokreta su uglavnom učestvovali bijelci.

Ali, nisam siguran da trebamo očekivati veliki online pokret bijelih aktivista koji će pritisnuti kompanije da prestanu sponzorirati pristrasne informativne programe koji se baziraju na stvarnom životu, ili koji će prikupiti novac za zaustavljanje brutalnosti policije. U slučaju prikupljanja donacija, posvjedočili smo potpuno suprotnim reakcijama. U kampanji pod nazivom “Podrška Darrenu Wilsonu” skupljeno je gotovo pola miliona dolara, a neki su se donatori čak i zahvalili Wilsonu što, između ostalog, “štiti normalne Amerikance od agresivnih i primitivnih divljaka”.

Uostalom, živimo u dobu u kojem se mnogi Amerikanci veselo polijevaju ledenom vodom pred kamerom, a naljute istog trenutka ako neko spomene mogućnost da se u Brownovom slučaju, možda, loše postupilo. Drugim riječima, veliki broj građana radije bi riskirao da dobije hipotermiju, srčanu aritmiju ili da umre nego da pretrpi emocionalnu nelagodu zbog toga što su crnce smatrali ljudima.

Umjesto toga, Amerikanci radije smatraju crnce likovima iz fantazija, jer se na taj način naša očekivanja čine razumnim. Mi ih volimo kao zabavljače, ali ih mrzimo kao susjede. Mi želimo da pjevaju glasno, ali da umru tiho.

Prije 50 godina pisac James Baldwin je rekao da Amerikanci moraju priznati da je čovječnost “potlačenog crnačkog stanovništva” jednaka čovječnosti svih ostalih. Bojim se da je Baldwin precijenio naše saosjećanje i odgovornost.  

Možda je prerano, ili prekasno, da o rasnom problemu u SAD-u razmišljamo kao da su bijelci “više”, a crnci “manje” čovječni. Bojim se da ćemo morati početi od pitanja – jesu li crnci uopće ljudi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera