Iranski ‘bijeg’ od Kine ka Zapadu

Piše: Richard Javad Heydarian

Kako su mnogi analitičari i predvidjeli, Iran i velike sile, takozvane Grupa 5+1 (Francuska, Velika Britanija, Njemačka, SAD, Kina i Rusija), nisu uspjele osmisliti sveobuhvatni sporazum prije isteka roka 24. novembra, zbog čega je bio neophodan drugi produžetak serije iznimno rizičnih pregovora do jula 2015. godine.

Sasvim razumljivo, u medijskim izvještajima fokus je bio na prvim bilateralnim pregovorima između Teherana i Washingtona. Ove dvije sile razmišljaju o mogućnosti odnosa tipa “ni neprijatelji, ni prijatelji” u budućnosti. Svi se slažu da je dogovor između Irana i SAD-a ključan za stabilizaciju krhkog regionalnog mira na Bliskom istoku, koji je narušen sektaškim sukobom.

Iran i SAD razmišljaju o mogućnosti odnosa tipa ‘ni neprijatelji, ni prijatelji’ u budućnosti.

Međutim, rijetko koji analitičar je pažljivo razmotrio motivacije i različite interese istočnih sila kao što je Kina za iranske nuklearne pregovore. Općenito, Kina je bila najsuzdržaniji učesnik u pregovorima Irana s grupom 5+1, a njene diplomate su bile ograničene na margine pregovora. Iako se Kina smatra državom koja gaji simpatije prema Iranu i čiji interesi leže u stabilnosti isporuke nafte na Bliskom istoku, ona je među državama koje su profitirale zbog izolacije Irana posljednjih godina, možda čak i najviše.

Jednostrane sankcije Zapada su omogućile kineskim kompanijama da ojačaju svoje uporište u iranskim strateškim ekonomskim sektorima, posebno u oblasti infrastrukture i energije. Bolji odnosi između Irana i Zapada, posebno SAD-a, međutim, mogli bi narušiti dominaciju Kine na iranskoj ekonomskoj sceni i izmijeniti stratešku scenu na Bliskom istoku.

Carstva od 1.000 godina

Kao iranskog susjeda (u Kaspijskom moru) i glavnog partnera u snabdijevanju nuklearnom tehnologijom, Rusiju također smatraju pogodnom za slabljenje geopolitičkih tenzija u vezi teheranskog nuklearnog programa. Rusija je s razlogom zabrinuta zbog izgleda da nakon ukidanja sankcija Iran postane glavni alternativni dobavljač prirodnog gasa za Evropu. S obzirom da je Iran na drugom mjestu u svijetu po zalihama prirodnog gasa, uglavnom neiskorištenog, savršen je kandidat za slabljenje ruskog energetskog pritiska na Evropu.

Pa ipak, još jedna velika vojna intervencija blizu Kavkaza, ruske slabe tačke, posljednje je što bi Moskva mogla poželjeti. Pružajući podršku državama poput Irana i Sirije, Rusija je pokušala zaustaviti potpunu dominaciju Zapada na Bliskom istoku i NATO opkoljavanje.

Rusija je s razlogom zabrinuta zbog izgleda da Iran postane glavni alternativni dobavljač prirodnog gasa za Evropu.

Moskva je posljednjih mjeseci bila uključena u kreativne napore istraživanja različitih mehanizama da se odagnaju brige Irana u vezi pristupa obogaćenom uraniju, koji je ključan za savladavanje problema u pregovorima.

Iran i Kinu, u međuvremenu, uglavnom posmatraju kao prirodne saveznike. Obje države su nasljednice ponosnih i moćnih carstava, koja su dominirala zapadnim (od Ahemenidskog do Safavidskog carstva) i istočnim (od Qin do Ming Carstva) rubom azijskog kontinenta više od 1.000 godina. Njihov moderni, revizionistički proračun vanjske politike oblikovan je njihovim zajedničkim iskustvom stoljeća poniženja od zapadnih sila, od sredine 19. do sredine 20. stoljeća.

‘Brak’ iz koristi

Kina je decenijama bila glavni izvor tehnologije – kako civilne tako i vojne – za Iran (i u periodu prije i poslije Revolucije), koji je zauzvrat bio ključni izvor ugljikovodika kao resursa. Ova uzajamno korisna dinamika poduprla je “brak” iz koristi. Ranije ove godine Kina i Iran su, prvi put u historiji, izveli zajedničke pomorske vježbe u iranskim vodama, osiguravši Pekingu važno strateško prisustvo u jednoj od najvažnijih pomorskih linija komunikacije. Američka pomorska dominacija na jednoj takvoj liniji komunikacije kao što je moreuz Hormuz predstavljala je stalni izvor zabrinutosti za Kinu, koja se uveliko oslanja na uvoz ugljikovodika sa Bliskog istoka i iz Afrike.

Od 2011. godine, međutim, iranska ekonomija, koja je historijski bila dovoljna za svoje potrebe, počela se u sve većoj mjeri oslanjati na Kinu – glavnog trgovačkog i investicionog partnera. Ulozi kineskih kompanija u vlasništvu države povećani su u ogromnom iranskom energetskom sektoru.

Ranije ove godine Kina i Iran su, po prvi put u historiji, izveli zajedničke pomorske vježbe u iranskim vodama.

Zapadne sankcije koje su uvedene Iranu otjerale su vodeće evropske kompanije, koje su odigrale važnu ulogu u iranskoj industrijalizaciji i razvoju njegovog energetskog sektora. Finansijske sankcije iranskom bankarskom sektoru, posebno centralnoj banci, također su prisilile Teheran da se upusti u nepovoljnu trgovinu s Kinom, koja je preplavila ovu bliskoistočnu državu uvoznom robom.

Kineska ekonomska dominacija dovela je do nacionalističkih sukoba među mnogim Irancima. Tokom Iranske revolucije iz 1979. godine slogan je ipak bio “Na Sharghi, Na Gharbi, Faghad Jomhori-e-Eslami” (Ni istok, ni zapad, samo Islamska Republika). Domaći proizvođači, kao i obični iranski kupci, zažalili su zbog uvoza jeftinih kineskih proizvoda, koji ne zadovoljavaju standarde.

Reduciranje geopolitičke tenzije

Ogorčeno zbog prevelikog kašnjenja i tendencije Kine da ne poštuje svoja obećanja o velikim investicijama, Ministarstvo za naftu je također raskinulo ugovor o otkupu u vrijednosti od 2,5 milijardi dolara s kineskom nacionalnom petrolejskom korporacijom u značajnom naftnom polju u južnom Azadeganu.

Zbog ovih razloga, iranski nuklearni pregovori su od ključnog značaja za Teheran. Pod administracijom predsjednika Hassana Rouhanija, pragmatična Vlada je podsticala na normalizaciju odnosa sa Zapadom upravo zato što Teheran ne želi biti u sjeni bilo koje veće sile. Finalni nuklearni sporazum bi mogao dramatično promijeniti odnose između Irana i Kine, omogućivši Iranu prijeko potrebni pristup naprednijim zapadnim tehnologijama i reducirajući geopolitičke tenzije između Teherana i Washingtona.

Vlada je podsticala na normalizaciju odnosa sa Zapadom jer Teheran ne želi biti u sjeni bilo koje veće sile.

Suština iranskih nuklearnih pregovora je osigurati nezavisnost Irana diverzifikacijom njegovih vanjskopolitičkih odnosa i okončati dugogodišnju ekonomsku opsadu. Ostaje da se vidi kako će Kina održati svoje privilegirano partnerstvo s Iranom kada se postigne nuklearni sporazum.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera