‘Crna lista’ – kazna samo za bh. građane

Piše: Ivana Marić

Premda se praksa zasnovana na prijetnjama i uvjetovanjima u Bosni i Hercegovini dosad pokazala izuzetno neuspješnom, predstavnici međunarodne zajednice i dalje pokušavaju upravo na taj način ostvariti svoje ciljeve. Sumnjam da se u Bosni i Hercegovini više iko obazire na prijetnje da će država završiti na “crnim” ili “sivim” listama ili da će biti isključena iz članstva u nekim važnim udruženjima i slično.

Te prijetnje i kritike su obično upućene svim političkim akterima, a nerijetko i građanima, kao da niko nema hrabrosti jasno i javno identificirati političare i stranke koje su odgovorne za neprovođenje konkretnih reformi. Dok god se bude primjenjivala politika nepoznatih krivaca i “padanja” zakona u parlamentu bez navođenja onih koji su glasali protiv i traženja obrazloženja za njihovo odbijanje, građanima se šalje poruka da su svi isti. Ionako već dovoljno razočarani, građani se povlače u još dublju političku letargiju. To potvrđuje ispravnost njihove odluke o apstinenciji, što je osnovni uvjet za održavanje postojećeg stanja stagnacije. I onda smo svi, kao, zatečeni protestima.

U posjeti Sarajevu nedavno je boravila visoka delegacija Vijeća Evrope, na čelu s direktorom Direkcije Vijeća Evrope za informaciono društvo i akciju protiv kriminala Janom Kleijssenom, te predstavnicima Komiteta eksperata Vijeća Evrope za sprečavanje pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti (MONEYVAL).

Upozorenje Kleijssena

Oni su s visokim bh. zvaničnicima razgovarali o neophodnosti skorog usvajanja zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti, koji je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine nedavno jednoglasno utvrdilo i uputilo u parlamentarnu proceduru, kao i izmjena Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine u ovom segmentu.

“Osnovni cilj posjete je da nagovorimo vlasti u Bosni i Hercegovini, posebno Parlamentarnu skupštinu, da ova dva zakona trebaju biti usvojena”, poručio je Kleijssen.

Činjenica da dosad skoro nijedna takva prijetnja nije bila realizirana ostavlja prostor sumnji da će ovaj put biti drugačije.

On je upozorio na to da, ukoliko ova zakonska rješenja ne budu usvojena, Bosni i Hercegovini prijeti opasnost da se suoči s ozbiljnim posljedicama u Vijeću Evrope. To bi moglo značiti mnogo teže poslovanje za bh. kompanije, a pogodilo bi i građane. Naime, saopćenje će biti poslano i globalnom tijelu FATF (Financial Action Task Force), koje ima tzv. crnu listu.

Ovo je samo još jedna u nizu prijetnji upućenih Bosni i Hercegovini s namjerom da se političkim strankama da do znanja da se neprovođenje neophodnih reformi i ignoriranje međunarodnih pravila neće tolerirati. Međutim, činjenica da dosad skoro nijedna takva prijetnja nije bila realizirana ostavlja prostor sumnji da će ovaj put biti drugačije.

Prijedlog zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti i izmjene Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine su nedavno “pali” u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Šta se krije iza ove formulacije? Zašto se niko ne udostoji da građanima objasni kako i zašto zakoni “padaju” u Parlamentarnoj skupštini? Oni ne “padaju” sami od sebe ili zato što je u Parlamentarnoj skupštini sklisko. Zakoni “padaju” zato što je određeni broj poslanika i delegata glasao protiv njihovog usvajanja. Ti poslanici i delegati imaju svoje ime i prezime i članovi su određene stranke. Kako je došlo do toga da smo mi prihvatili “pad” zakona kao dostatno objašnjenje?

Zar ne bi bilo efikasnije kada bismo za svaku propalu reformu i “posrnuli” zakon tačno znali ko ih podržava, a ko ne. Na taj način bi prvenstveno građani, ali i međunarodna zajednica, znali od koga da traže obrazloženje, na koga da vrše pritisak i kome da prijete sankcijama ukoliko to obrazloženje ne bude opravdano i prihvatljivo.

I pozicija i opozicija

Iza mnogih propalih reformi nalaze se razlozi koji imaju jako malo veze s tom konkretnom reformom. Da li je to slučaj i s reformom usmjerenom na sprečavanje pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti? Kleijssen je naveo kako poslanici iz bh. entiteta Republika Srpska postavljaju pitanja koja nisu vezana za suštinu zakona, nego za proceduralna pitanja u vezi s odnosima RS-a sa državom Bosnom i Hercegovinom. Većina medija je, izvještavajući o posjeti delegacije Vijeća Evrope, slučajno ili namjerno propustila prenijeti i ovu zanimljivu i jako bitnu informaciju.

Slična situacija, skrivanje stvarnih razloga neuspjeha i opstruiranja, dešava se i sa mnogim drugim reformama i zakonima. Najbolji primjer za to je presuda “Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine”. Zbog mase elemenata koji se pokušavaju prokrijumčariti zajedno s provedbom ove presude, vjerovatno jako mali broj ljudi uopće zna o čemu se tu, zaista, radi. Fokusiranost međunarodne zajednice i enormni pritisci koje vrše na političke stranke da provedu ovu presudu dovela je do toga da se mnogi građani sigurno nadaju da će Bosna i Hercegovina nakon toga preplaviti val prosperiteta i da će to riješiti većinu, ako ne i sve, njihove probleme.

Za svaku pohvalu je odluka Evropske unije da, nakon mnogobrojnih propalih pregovora o provedbi presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić i Finci”, promijeni svoj pristup prema Bosni i Hercegovini i to na način da će se ubuduće fokusirati na ekonomske reforme i razvoj. Nakon višegodišnjih bezuspješnih pokušaja shvatili su da se u Bosni i Hercegovini sankcioniranjem ne može postići ništa efikasno, pogotovo jer te sankcije najčešće pogađaju prvenstveno građane.

U Bosni i Hercegovini skoro sve veće stranke su u vlasti, ali i u opoziciji, u zavisnosti od potrebe i aktuelnih dešavanja.

Evropska unija je shvatila da je korisnije da, umjesto insistiranja na jednom segmentu koji blokira cijeli paket, pomoć pruži u segmentima u kojima Bosna i Hercegovina može ići naprijed, tamo gdje nema blokada i gdje će pomoć biti direktno usmjerena građanima, naime u ekonomskim i socijalnim područjima.

U većini demokratskih država se zna koje stranke čine vlast, a koje opoziciju. Građanima takvih država je jasno ko je odgovoran za dobru ili lošu vladavinu, što im znatno olakšava izbornu odluku. Međutim, u Bosni i Hercegovini skoro sve veće stranke su u vlasti, ali i u opoziciji, u zavisnosti od potrebe i aktuelnih dešavanja. Pored toga, kod nas je prisutna i malopoznata pojava “opozicionih vladajućih stranaka”, tj. stranaka koje su dio vladajuće strukture, ali se predstavljaju kao opozicija.

U takvom metežu ne čudi to da su građanima svi političari isti. Lošim političarima upravo to ide naruku, jer se ne moraju ni truditi, a za one manje loše političare (da ne kažem “dobre”, jer to nije popularno) je to izrazito demotivirajuće, jer, bez obzira na to koliko se trudili, bit će bačeni u koš “svi su oni isti”.

Činjenica je da je politički sistem u Bosni i Hercegovini složen i kompliciran, ali je isto tako činjenica da ga pojedine političke stranke namjerno dodatno kompliciraju iz nekih svojih razloga. Moramo li, zbog hirova stranaka i nedostatka liderstva, biti robovi ega stranačkih lidera, koji koriste komplicirani ustroj države da bi blokirali bilo kakve promjene? Kada će se princip “što gore to bolje” preobraziti u borbu za funkcionalnu državu? Moglo bi se u postojećem pravnom okviru puno više postići kada bismo pronašli efikasan način da stranke natjeramo da preuzmu odgovornost za svoja djela i da shvate da imaju obavezu prema građanima koji su ih izabrali, ali ne samo pred izbore ili pod dejstvom protesta.

Svjesni svoje moći

Građani su s pravom protestirali i izašli na ulice – zbog političara koji su se udaljili od njih i raskomotili se u nekom svom svijetu, a na račun građana. Efekti demonstracija su podjednako iznenadili kako građane, tako i političare. Građani, ohrabreni iznenadnom pažnjom koju su dobili, bez prestanka izbacuju nove i jako šarolike zahtjeve, dok se blago isprepadani političari takmiče ko će više smanjiti plate i ukinuti što više beneficija kako bi se dodvorili razočaranom i ogorčenom narodu. Protesti su ispunili svoj cilj, političari su se vratili u realnost i shvatili da su oni tu zbog i radi građana, a narod je postao svjestan svoje moći.

Što više građani Bosne i Hercegovine budu koristili svoju moć da političare i političke stranke usmjere u pravom pravcu, bit će manje potrebe za vršenjem pritisaka izvana.

Ukoliko bismo uspjeli napraviti jasnu distinkciju između vlasti i opozicije, u svakom trenutku bismo znali adresu na koju trebamo uputiti prigovore za loše poteze, kao i koga trebamo pritisnuti da bi se neophodne reforme provele. Što više građani Bosne i Hercegovine budu koristili svoju moć da političare i političke stranke usmjere u pravom pravcu, bit će manje potrebe za vršenjem pritisaka izvana. To bi mogao biti početak prihvatanja Bosne i Hercegovine kao istinski ravnopravnog partnera i kraj prijetnjama stavljanja na različite “crne liste”, koje, u krajnjem slučaju, najviše pogađaju upravo građane Bosne i Hercegovine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera