Procjep u ukrajinskom identitetu
Piše: Remi Piet
S obzirom na to da ukrajinska kriza od narodne pobune brzo prerasta u geopolitički sukob većih razmjera, potrebno je proučiti historiju ove države i njene odnose sa susjedima da bi se u potpunosti shvatila perspektiva svakog od učesnika.
Rusko de facto preuzimanje Krima i oštra reakcija Zapada putem NATO-a posmatrače podsjeća na mračne godine Hladnog rata, što je daleko od zajedničke obaveze poštivanja ukrajinskog suvereniteta zapečaćenog Memorandumom iz Budimpešte 1994. godine, koji su potpisali Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države.
Razloge za ove domaće i geopolitičke tenzije ne nalazimo u posljednjim decenijama, već u poprilično suprotstavljenom načinu razumijevanja regionalne historije.
Ukoliko je samo postojanje moderne Ukrajine, sa sadašnjim granicama, priznato tek nešto manje od 30 godina – uključujući i kratki period nezavisnosti od 1917. do 1922, kada je Krim još pripadao Rusiji –slavensko društvo u blizini Kijeva postojalo je još u 9. stoljeću.
Povijesna podjela
Godine 882. princ Oleg je na rubu Bizantijskog carstva osnovao državu Kijevska Rus’ da okupi slavenska plemena iz stepa koja su bježala iz centralne Azije pred napadima nomada.
Rusija je oduvijek tvrdila da je ovaj povijesni datum kolijevka njenog naslijeđa i civilizacije. Prije Moskve, postojao je Kijev: prva prijestolnica slavenske civilizacije koju Putin sada namjerava ponovno uspostaviti kroz svoj projekat euroazijske integracije.
Samo shvatanje onoga u čemu je ukrajinski identitet utemeljen je, bilo da je to slavensko porijeklo ili nacionalistički ustanak, prema tome različito u različitim dijelovima države.
Ovakva percepcija identiteta raširena je u istočnoj Ukrajini i na Krimu. Međutim, s druge strane Dnjepra, rijeke koja dijeli državu od sjevera do juga, Ukrajinci su pod većim utjecajem evropskih sila i ideologija, jer su ovim prostorom uspješno vladali prvo Litvanci, zatim Poljaci i na kraju Austro-Ugarska.
Populacija na zapadu Ukrajine ne smatra srednjovjekovni Kijevski Rus’ svojim temeljnim aktom, već je za njih to ustanak Kozaka koji su oslobodili državu od poljske dominacije u 16. stoljeću i zatim osigurali nezavisnost države od Rusije.
Samo shvatanje onoga u čemu je ukrajinski identitet utemeljen je, bilo da je to slavensko porijeklo ili nacionalistički ustanak, prema tome različito u različitim dijelovima države.
Ova povijesna podjela dodatno je proširena zbog traumatičnih iskustava iz 20. stoljeća, koji su kulminirali velikom glađu 30-ih godina 20. stoljeća i nacističkom okupacijom koja je uslijedila deceniju kasnije.
Istočni i zapadni dio Ukrajine pretrpio je različitu sudbinu pod sovjetskom i nacističkom vladavinom i oba ova događaja odigrala su ključnu ulogu u trenutnim različitim stavovima u odnosima prema Evropi i Rusiji.
Pod sovjetskom vladavinom od 1922. godine Ukrajina se borila sa prisilnom kolektivizacijom i ugnjetavanjem koje je nametnuo Staljin.
Ovakva politika je razorila ukrajinski poljoprivredni sektor i ne manje od šest miliona Ukrajinaca umrlo je od gladi, uglavnom na zapadu države. Ova trauma, kao i sjećanja na neimaštinu za vrijeme komunističkog režima, ključne su stvari za objašnjene zašto stanovništvo u zapadnim dijelovima Ukrajine osjeća odbojnost spram Rusije.
Slično tome, kada je Njemačka izvršila invaziju i uspostavila kontrolu u Ukrajini, istočni dio ove države postao je jedan od dijelova u kojem su se dešavali najstrašniji nacistički progoni. Dok su zapadni dijelovi ostali relativno nepovrijeđeni, zahvaljujući većem broju slučajeva saradnje s okupatorom, 6,7 miliona Ukrajinaca, većinom sa istoka, umrlo je u koncentracionim logorima, u pokretima otpora ili služeći u sovjetskoj vojsci. Ove tvrdnje podržava dr. Vadim Erlikman u svom djelu “Poteri narodonaseleniia v XX veke : spravochnik” iz 2004.
U tim teškim godinama leže korijeni poziva koje smo čuli posljednjih sedmica u istočnim ukrajinskim regijama na otpor protiv onoga što oni doživljavaju kao fašističko preuzimanje vlasti u Kijevu od strane nacionalističkih pokreta. Promjena režima u Kijevu, koja se dogodila nedavno, uistinu podsjeća na neke postupke pronjemački orijentiranih naoružanih grupa za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Procjep u identitetu
Ovaj procjep u identitetu koji se, također, može naći i u vjerskim praksama i vjerovanjima, gdje je katolička zapadna Ukrajina suprotstavljena većinski pravoslavnom istoku, dodatno je produbljen razmatranjima o ekonomiji. Zavisnost države od Rusije u pogledu energije dodatno je pojačana tradicionalnim trgovačkim obrascima.
U istočnoj Ukrajini, Rusija je daleko najvažniji uvoznik poljoprivrednih i industrijskih proizvoda, gdje vrijednost izvoza dostiže 41,1 milijardu eura, što je odnos zavisnosti koji Putin redovno koristi u provedbi komercijalne ucjene kada je riječ o ukrajinskom izvozu.
Zapadno od Dnjepra, međutim, uspješni uzori na koje se stanovništvo ugleda su pojedinci poput Jana Kouma, suizumitelja aplikacije WhatsApp, koji je pobjegao od neimaštine u Ukrajini tako što se odselio u Silikonsku dolinu. Snovi i oči su uprti prema Evropskoj uniji i sjevernoj Americi.
Ipak, iako ova dva dijela Ukrajine imaju sasvim različite poglede i interese, teško da će doći do dobrovoljnog premještanja. I istočni i zapadni dio Ukrajine odlučno žele nezavisnu Ukrajinu.
Čak je i u regijama Donjeck i Lugansk, koje graniče sa Rusijom i u kojima većina stanovništva govori ruskim jezikom, odbačena ideja pripajanja Moskvi.
Nedavno sklopljeni dogovor između dvojice vodećih oligarha u istočnim regijama, milijardera Igora Kolomojskog iz Dnjepropetrovska i Sergeja Taruta iz Donjecka, da zauzmu pozicije guvernera, svaki u svojoj regiji u okviru nove vlasti u Kijevu, da bi „zaštitili domovinu u opasnosti“, pojačava izglede za ujedinjenu Ukrajinu.
Kijev je bio aktivan na svim frontovima u pokušajima da spriječi ruske pretenzije, tražeći međunarodnu podršku, ali i pokušavajući pokrenuti lokalne rasprave da bi dobio podršku tatarske manjine koja je iznimno antiruski nastrojena.
Godine 1991, oba dijela države imala su većinu glasova za nezavisnost i ova želja za ukrajinskim suverenitetom i danas je živa. Ukrajinsko stanovništvo, da li sa istoka ili sa zapada, oštro odbija obnovljenu dominaciju jednog od susjeda, bilo Evrope ili Rusije. O putu kojem će se ujedinjena ukrajinska populacija prikloniti, evropskom ili euroazijskom, tek treba odlučiti i to će biti glavno pitanje o kojem će se odlučivati na izborima u maju.
De facto pripajanje
Isto se ne može reći i za Krim, stratešku južnu pokrajinu koja kontroliše pristup Crnom moru i koja ima status autonomne regije još od ponovnog pripajanja Ukrajini iz 1954. godine. Prije tog datuma, Krim je bio pod sovjetskom upravom i još zauzima važno mjesto u ruskoj politici.
Iz vojne perspektive, od ključnog je značaja za rusku mornaricu. No jednako je važna, ako ne i važnija, činjenica da većinu krimske populacije čine Rusi i da veliki dio ruskog establišmenta redovno provodi vikende i odmore u prijestolnici Sevastopolju, gdje je vrijeme blago.
Arsenij Jacenjuk, novi ukrajinski premijer, dobro razumije specifičnost i interese regije otkako je počeo političku karijeru kao ministar privrede Krima u periodu od 2001. do 2003. godine.
Kijev je, prema tome, bio aktivan na svim frontama u pokušajima da spriječi ruske pretenzije, tražeći međunarodnu podršku, ali i pokušavajući pokrenuti lokalne rasprave da bi dobio podršku tatarske manjine koja je iznimno antiruski nastrojena.
Povijest Krima je, uistinu, jedinstvena, s obzirom na to da je bio pod upravom Tatara koji su bili u savezu sa Osmanskim carstvom protiv slavenskih Rusa, do kraja 18. stoljeća.
Ovo tradicionalno šamansko pleme kasnije je prihvatilo islam. Moskva ga je godinama progonila, ali još čini 12 posto krimske populacije.
Najvjerovatniji ishod na Krimu je da ga Rusija de facto pripoji, što je sličan scenario politici Kremlja kada je riječ o separatističkim gruzijskim regijama Abhazije i Južne Osetije.
No, ovdje se rizikuje ozbiljna destabilizacija u regiji, slično kao i u Čečeniji, sa nasilnom radikalizacijom historijske muslimanske manjine koja traži nezavisnost da spriječi daljnju diskriminaciju i zlostavljanje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera