Lekcije iz drugih odmetnutih republika

Piše: Remi Piet

Dok ponovo eskaliraju tenzije u istočnim dijelovima Ukrajine, a priče o novom hladnom ratu odjekuju u diplomatskim krugovima, zanimljivo je opet razmotriti sukobe između Rusije i susjednih zemalja u modernoj historiji. Trenutna događanja u regijama Donjeck, Harkov i Luganjsk nisu izolirana i podjela koja postoji u Ukrajini može – u određenoj mjeri – biti proučavana u svjetlu nedavnih sukoba između Moskve i država članica grupe G7, uključujući i problem u vezi s Gruzijom iz 2008. godine.

Moramo biti veoma oprezni kada povlačimo bilo kakve historijske paralele, s obzirom na to da je svaki sukob posljedica jedinstvenog seta okolnosti. Upotreba ranijih analiza često je rezultat stranačkih političkih motiva, čiji je cilj dodatno naglasiti neobjektivne perspektive. Primjera radi, nedavno se ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u ovom kontekstu referirao na Kosovo i Mayotte, a ovakve paralele nisu dovoljno relevantne.

Trenutna događanja u regijama Donjeck, Harkov i Luganjsk nisu izolirana i podjela koja postoji u Ukrajini može biti proučavana u svjetlu nedavnih sukoba između Moskve i država članica grupe G7.

Ovakva poređenja idu u prilog ruskim pretenzijama na istočnu Ukrajinu i Krim, ali svaka podrobnija analiza jasno pokazuje zašto se te dvije situacije ne mogu porediti. U slučaju Mayotta, otoka koji je odvojen od Komorskog arhipelaga da bi se pridružio Francuskoj usred dekolonizacije, nije bilo riječ o separatizmu od konstituiranog suverenog tijela, već prije o demokratskom izboru između statusa quo i nezavisnosti, koji favorizira trenutni institucionalni okvir.

Kada je riječ o Kosovu, referendum je uslijedio nakon maltretiranja od Srbije, što uključuje i stradanja civila koja nisu daleko od etničkog genocida, dok među proruski orijentiranim civilnim stanovništvom na Krimu nije bilo žrtava. Štaviše, ono što je karakteristično za Ukrajinu, i pri tom vrlo sporno, jeste zapanjujuća brzina procesa odvajanja na koju podstiče Moskva, sprečavajući, naprimjer, međunarodne posmatrače OSCE-a da uđu na teritoriju i procijene validnost glasanja na Krimu do posljednjeg dana. Ovo se uveliko razlikuje od situacije na Kosovu, gdje je referendum održan 2008. godine propraćen dugim, iako bezuspješnim posredovanjem Ujedinjenih naroda.

Princip samoopredjeljenja

Populaciji Krima i istočnih predjela Ukrajine ne bi trebalo biti uskraćeno pravo da odluče hoće li ostati u sastavu Rusije ili će se pridružiti Ukrajini, kako nalaže princip samoopredjeljenja. Međutim, izbori imaju značaj samo ako su organizirani u mirnom kontekstu, ne pod pritiskom hitnosti i ratne propagande. Zanimljivo je istaknuti da je Rusija 14. aprila odbila prijedlog privremenog ukrajinskog predsjednika da se organizira referendum u istočnoj Ukrajini, jer je tvrdila da uslovi pod kojima bi se referendum održao ne bi bili dobro izbalansirani, nešto slično onome što se desilo na Krimu prošlog mjeseca, gdje su pitanja koja su postavljena stanovnicima Krima bila otvoreno neobjektivna.

Nedavni događaji su nas naučili da onaj ko nadgleda organizaciju izbora u državi vrlo vjerovatno kontrolira i njihovu sudbinu. Isto tako se važno prisjetiti i da je Moskva redovno uskraćivala to isto pravo nekim od svojih republika, kao što je Čečenija, nasilno odgovorivši na njene pozive na nezavisnost sa dva rata. Moderna historija nudi nam još nekoliko dodatnih primjera separatizma u spornom geopolitičkom prostoru između Rusije i snaga NATO-a. Od raspada Sovjetskog saveza 1991. godine dvije države u istočnoj Evropi i na Kavkazu iskusile su slična previranja s kojima je Ukrajina suočena danas – Moldavija i Gruzija. U Gruziji su dvije republike jednostrano proglasile nezavisnost od Gruzije – Abhazija i Južna Osetija, dok je Pridnjestrovlje sada u kontinentalnom teritoriju između Moldavije i Ukrajine.

Od raspada Sovjetskog saveza 1991. godine dvije države u istočnoj Evropi i na Kavkazu iskusile su slična previranja s kojima je Ukrajina suočena danas – Moldavija i Gruzija.

I ovdje je potrebno istaknuti nekoliko razlika. U Gruziji i Moldaviji pokrajine su se otcijepile od novonastalih, slabih država nesposobnih da uspostave kontrolu u okviru svojih granica, dok je Vlada Ukrajine donedavno uživala cjeloviti autoritet nad Krimom i istočnim dijelovima te zemlje. Stvar je, dakle, u izostanku jasne uspostave suverenih institucija, što se ne može primijeniti na slučaj Ukrajine. Umjesto tog, ono što se nama pred očima trenutno dešava je nasilno otcjepljenje od suverene države, s očiglednim egzogenim utjecajem i podrškom, jasnim kršenjem suvereniteta pod moskovskom orkestarskom palicom.

Pa, ipak, uprkos tim historijskim razlikama, proučavanje trenutne situacije u Abhaziji i Južnoj Osetiji 20 godina nakon njihove jednostrane objave nezavisnosti donosi nam zanimljive uvide u moguće scenarije za budućnost Krima i istočne Ukrajine. Prošle sedmice je Vijeće Evrope, organizacija za ljudska prava koja uključuje Rusiju i brojne evropske države, zvanično izrazilo zabrinutost jer Rusija ne ispunjava ranije odluke vezane za “okupaciju gruzijskih teritorija Abhazije i Južne Osetije od strane ruskih snaga i rusko odbijanje da dopusti ulazak posmatračima iz Evropske unije i zaustavi etničko čišćenje”.

Ekonomska podrška

Obje teritorije još čekaju na podršku koju im je spremno obećala Moskva. Olimpijske igre u Sočiju, koje su održane svega nekoliko kilometara od Abhazije, predstavljaju jasnu ilustraciju da separatistička teritorija nije dobila nikakav pozitivan ishod od investicija koje im je obećao susjed. Zarad osiguravanja globalnog sportskog događaja, ruski predsjednik Vladimir Putin bez oklijevanja je zatvorio granicu s Abhazijom, ugrozivši ekonomski razvoj te male teritorije.

Na sličan način bivša gruzijska pokrajina Južna Osetija ilustrira očaj stanovništva razočaranog zbog nedovoljnog lokalnog razvoja, visoke inflacije i nezaposlenosti. Kako kaže Aleksej V. Malašenko iz moskovskog Carnegie centra, samo je 30 posto obećane ruske pomoći zaista dospjelo do odredišta, a sigurnosna situacija u Južnoj Osetiji daleko je od zadovoljavajuće. Tamo je, umjesto toga, došlo do porasta korupcije i neravnopravnosti. Ushićenje i nada od prije 20 godina brzo su zamijenjene frustracijama i razočarenjem.

Liberalno ekonomski model koji promovira EU ima svoje mane, uključujući i povećanje razlike u prihodima, i ponekad kontraproduktivne mjere štednje.

Iskreno, izgledi za ukrajinsku ekonomiju su u svakom pogledu loši. Kijev nedavno nije imao izbora do da pristane na povećanje cijene domaćeg plina za 50 posto da bi osigurao kredit od Međunarodnog monetarnog fonda. Stanovništvo Ukrajine će se morati mnogo žrtvovati u okviru prisilnog restrukturiranja koje zahtijevaju globalne institucije. Liberalno ekonomski model koji promovira EU ima svoje mane, uključujući i povećanje razlike u prihodima, i ponekad kontraproduktivne mjere štednje. S druge strane, time se osigurava kvalitativan razvoj domaćih institucija i režima, koji ima ključni značaj za dugoročni razvoj, kao što se vidi u slučaju razvoja država istočne Evrope koje su se nedavno pridružile EU.

Najbolji interes stanovništva na Krimu i na istoku Ukrajine neće biti posljedica djelovanja njenih susjeda u periodu od narednih nekoliko sedmica i mjeseci, već će biti rezultat dugoročne posvećenosti lokalnom i institucionalnom razvoju. Povlačenje historijskih paralela nam je do sada pokazalo da su ruska obećanja kratkog vijeka. Izolacija stanovništva u Abhaziji i Južnoj Osetiji samo se produbila i njihova ushićenost i nade brzo su izblijedjeli. Mayotte je, pak, 2009. godine većinski glasao za jaču integraciju s Francuskom zbog ekonomskog napretka, a nedavni razvoj bivših sovjetskih republika koje su sada članice EU-a nastavlja pobuđivati interes drugih zemalja, u najnovijem slučaju Moldavije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera