Republika je mrtva, živjela Republika!

Piše: Remi Piet

Krajem marta Francuzi su, u drugom krugu lokalnih izbora, potvrdili nepovjerenje dotadašnjoj vladi i razočaranost tradicionalnim strankama. Iako bi površno tumačenje rezultata naginjalo ka rezimiranju izbora kao kružnog zaokreta prema desnici ili naglašavalo uspon ekstremne desnice, odnosno stranke Nacionalni front, važno je potcrtati bitne strukturalne napretke u francuskom političkom sistemu.

Jean-Francois Cope, predsjednik Unije za narodni pokret, tradicionalno opozicione stranke koja je Nicolasa Sarkozyja odvela do pobjede 2007. godine, uporno tvrdi da su ovi izbori bili čisti referendum za njegovu stranku i njegovu ličnu strategiju. Neki rezultati podupiru njegove tvrdnje, s obzirom na to da je poraz predsjednika Francoisa Hollandea historijskih proporcija. UMP je u 142 grada, sa više od 10.000 stanovnika, pobijedio vladajuću Socijalističku partiju – uključujući Toulouse, Saint-Etienne, Amiens, Reims, Caen i Angers – rezultat koji je premašio sve procjene. Međutim, ova pobjeda treba biti detaljno obrazložena iz različitih uglova.

Dok je Hollandeova popularnost opala na do sada neviđenih 20 posto, i glavna opoziciona stranka pretrpjela je priličan broj političkih skandala.

Prvo, prošli lokalni izbori predstavljali su sličan zaokret na lijevu stranu i rezultat nedavnih izbora uglavnom rebalansira “ružičasti val” iz 2008. godine, kada je Socijalistička partija zabilježila historijske pobjede. Grad kao što je Toulouse, naprimjer, birao je gradonačelnike desničare od 1970. do 2008. godine, kada se desio preokret. Isto se dešavalo i u Reimsu (1983) i Amiensu (1989), dok je Caen imao samo jednog gradonačelnika ljevičara u proteklih stotinu godina.

Drugo, UMP ni ovaj put nije uspio pobijediti u Parizu. Bivša utvrda Jacquesa Chiraca prvu će gradonačelnicu imati u socijalističkoj kandidatkinji Anne Hidalgo, dok su UMP i Sarkozy bili aktivno uključeni u kampanju. Ovaj poraz predstavlja neuspjeh desničarske stranke da profitira od Hollandeove nesposobnosti da efikasno upravlja državom. Dok je Hollandeova popularnost opala na do sada neviđenih 20 posto, i glavna opoziciona stranka pretrpjela je priličan broj političkih skandala, umanjivši svoj status održive alternative u očima francuskog glasačkog tijela.

‘Umiranje’ republikanskog modela

Treće, većina pobjeda UMP-a na lokalnom nivou rezultirala je iz povezivanja s Nacionalnim frontom, nacionalističkom strankom koju je 1972. godine osnovao političar Jean-Marie le Pen, negacionista i ksenofob, a kojom sada predsjedava njegova kćerka Marine le Pen, koja predstavlja manje kontroverzno vodstvo nad doslovno nepromijenjenom političkom platformom. Lokalne izbore je, također, obilježila nevjerovatna uzdržanost birača. Prvi put se na lokalnim izborima desilo da je 36 posto stanovništva odlučilo ne glasati; uključujući i dvije trećine mladih u Francuskoj (samo je 39 posto stanovnika dobi između 18 i 24 godine odlučilo glasati).

Ovo je, zapravo, glavna lekcija proistekla iz ovih izbora koji su potvrdili “polagano umiranje” republikanskog modela u Francuskoj. Iako tradicionalno pod vodstvom Francoisa Mitteranda ili Chiraca, i ljevičarska i desničarska stranka složile su se da udruže snage u Republikanskom frontu (kao odgovor na Le Penov Nacionalni front), posljednje glasanje potvrdilo je promjenu strategije UMP-a, koju je već inicirao Sarkozy tokom posljednjih godina svog predsjedničkog mandata. Odsustvo poziva na republikansko jedinstvo podržao je gotovo svaki republikanski lider desnice – u nadi da će ostvariti individualne uspjehe, svako u svojoj izbornoj jedinici. Ono što je osiguralo kratkoročnu pobjedu za desnicu je, također, dodatno učvrstilo posmrtni kovčeg francuskih republikanskih vrijednosti sekularizma, diverziteta i integracije.

Prvi put se na lokalnim izborima desilo da je 36 posto stanovništva odlučilo ne glasati, uključujući i dvije trećine mladih.

Ukoliko su pobjednički pokliči Sarkozyjeve/Copeove stranke prema tome pretjerani, poraz francuskih republikanskih ideala ne može se dovoljno naglasiti. Glasačko tijelo u Francuskoj jasno je ispoljilo nepovjerenje i odbijanje da pruži podršku tradicionalnim strankama. Nakon što su odbacili Sarkozyja u vrijeme predsjedničkih izbora 2012. godine, odlučivši se za Hollandea koji se postavio kao “normalni predsjednik”, Francuska je odbila normalno. Normalnost se pretvorila u nemaštovitost i još se više približila jadnom stanju.

Nacionalni front je ubrao plodove ovog razočarenja, koje se prolomilo širom države, ali kada se pobliže pogleda, ultradesničarska stranka nije dobila impresivno veći broj dodatnih glasova, uprkos njenim upornim pokušajem da se doživljava kao vrijedna poštivanja. Umjesto toga, pobijedila je na osnovu neizlaska birača na izbore i promjene strategije UMP-a.

Ipak, ima nade

U Francuskoj još više zabrinjava apsolutno nepovjerenje prema vladajućoj političkoj klasi. Nedavna anketa pokazala je kako više od 70 posto francuskog stanovništva smatra da su francuski političari korumpirani. Stalni skandali doveli su do neizbježnog kolapsa vladajuće političke elite.

Od dokazanog prošlogodišnjeg izbjegavanja plaćanja poreza ministra finansija, koji bi se trebao boriti protiv toga, do povećanog broja istraga protiv Sarkozyja (od ilegalnog finansiranja njegovih političkih kampanja do njegovog učešća u dodjeljivanju stotina miliona eura sumnjivom biznismenu), francuska politička scena odmakla se od nekada ugledne republikanske debate. Sada liči na sapunicu o finansijskim skandalima, koji podsjećaju na najcrnje dane administracije Silvija Berlusconija u Italiji. Oštro otvoreno pismo koje je potpisao Sarkozy u listu Le Figaro, imitacija Berlusconijeve argumentacije protiv istraga koje su doživljene kao politički motivisane i praksi “koje nalikuju praksama Stasija”, potvrdilo je propadanje francuske politike.

Ovi lokalni izbori bili su korisni za generaciju političara koji se doimaju obećavajućima – bilo da pripadaju desnici ili ljevici.

Međutim, nade ipak ima. Na nedavnim izborima je, također, izabrano nekoliko mladih ljudi. Ovi lokalni izbori bili su korisni za generaciju političara koji se doimaju obećavajućima, bilo da pripadaju desnici ili ljevici. Ključne pobjede desnice desile su se zbog pojavljivanja 30-godišnjih kandidata koji će sada biti na čelu važnih gradova: Arnaud Robinet (38) u Reimsu, Laurent Marcangeli (33) u Ajacciju, Christophe Bechu (39) u Angersu ili Gerald Darmanin (31) u Tourcoingu.

Raznolikost i održivi razvoj

I njih bi vrlo vjerovatno mogla očekivati budućnost slična onoj Mattea Renzija, koji je osvojio italijanski Kongres iz svog grada Firence prije nego što je napunio 40 godina. Svi oni podržavali su bivšeg premijera Francoisa Fillona u njegovom pokušaju da pridobije UMP od konzervativca Copea, a njih dvojica su druga ili treća generacija imigranata i daju nadu za francuski društveni ugovor. Slično, u kampu ljevice, pobjeda u Parizu potvrdila je uspjeh sada bivšeg gradonačelnika Bertranda Delanoea, koji je podržavao Anne Hidalgo. Nijedno od njih nikada ranije nije obnašalo neku funkciju u vladi i ponosno su zagovarali osiguravanje uspjeha francuskog glavnog grada mimo ministarskih pozicija.

Jedno od najvećih iznenađenja na ovim izborima bila je pobjeda Erica Piollea u Grenobleu, jednom od najvećih i najdinamičnijih gradova u Francuskoj. Piolle (41) dolazi iz zelene stranke Europe Ecology les Verts, koja prvi put ima relevantnu pozornicu da pokaže svoj politički program, stranke koja je tradicionalno podržavala raznolikost i održivi razvoj države.

Pobjeda u Parizu potvrdila je uspjeh sada bivšeg gradonačelnika Bertranda Delanoea, koji je podržavao Anne Hidalgo.

Prema tome, glavni ishod ovih izbora je prijeko potrebna smjena generacija, na koju je odmah odgovoreno Hollandeovom odlukom da imenuje Manuela Vallsa za novog premijera, muškarca 13 godina mlađeg od njegovog prethodnika. Iako je većina mladih glasača bila obeshrabrena francuskom politikom i nije se pojavila na glasanju, francuski republikanski model mogao bi u ovim novim političarima naći svoj opstanak i svoj kapacitet da se odupre usponu ekstrema.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera