Mirovni proces u Siriji: Pregovori, pregovori, ubistva, ubistva

Piše: James Denselow

Smrt Zahrana Allousha, koji je poginuo 25. decembra, podsjeća nas da je sirijski režim spreman rizikovati pregovore u Beču kako bi unaprijedio svoje direktnije interese.

Mirovni plan i ustavne prekretnice za bolju Siriju su ambiciozni, ali ujedno i krhki: plan je uspješno utvrdio koji su to dijelovi sirijske opozicije početkom decembra u Rijadu i pokrenuo direktne pregovore u novoj godini, učinivši 2016. godinom u kojoj se sukob kreće u boljem smjeru, što je rijedak, optimističan slijed događaja.

Međutim, zbog ubistva Allousha, već je obustavljena evakuacija elemenata opozicije iz opkoljenog izbjegličkog kampa u Yarmouku i to je navelo vođe opozicije da dovedu u pitanje stvarne namjere režima kada je u pitanju „mirovni“ proces.

Ipak, ne bismo trebali zaboraviti da do mirovnih pregovora u Beču nije ni došlo zato što je to bila želja režima. U prvobitnim pregovorima koji su odredili slijed događaja nisu učestvovali sudionici iz Sirije već pokrovitelji i saveznici sa svih strana.

Za razliku od ranijih pregovora iz Ženeve, činilo da se da su u Beču globalne sile bile dovoljno ozbiljne kada je u pitanju izgradnja mirovnog procesa koji glavne sukobljene strane neće moći ugroziti.

Držeći Allousha na nišanu, moguće je da je sirijski režim pokušavao vratiti svoj status sudionika u sjenci mirovnih pregovora u Beču zbog kojih se osjeća marginalizovano.

Velike opasnosti

Ovo je period ispunjen velikom opasnošću i prilikama za čitav niz sudionika koji sačinjavaju sirijsku opoziciju. Suočeni su s dvije opcije, označavaju ih kao „ekstremiste“ i onda isključuju iz mirovnog procesa u ranoj fazi ili ih označavaju kao „umjerene“ legitimne igrače i onda ubijaju.

Kako je direktor Human Rights Watcha objavio na svom Twitter profilu, Alloushovo ubistvo „je dio Assadove strategije da pokuša reducirati izbor na njega ili ISIL.“

Značaj ovog trenutka jednak je potrebi za vodstvom među opozicijom da se osiguraju ne samo odgovarajući sporazumi u sklopu mirovnih pregovora u Beču, već i da se dogovori legitimna implementacija bilo kakvog sporazuma.

Vođe su važne, nigdje više nego na mirovnim konferencijama. Bez ovih ličnosti, od mirovnog procesa bi nam mogla ostati samo ljuštura – politička teorija bez sudionika koji će je sprovesti u djelo.

Imajući na umu ovaj značaj, taktika „obezglavljivanja“ ili ubijanja neprijateljskog vodstva nije nova niti originalna.

U decembru prošle godine opozicione grupe u Istočnoj Guti su optužile režim da vodi kampanju ciljanih ubistava protiv njihovih vođa. U toku sukoba veliki broj vođa opozicije stradao je u eksplozijama bombi podmetnutih u automobile, a nikada nije razjašnjeno ko je odgovoran za napade.

Assadov režim je povezan sa ubistvom bivšeg libanskog premijera Rafika Haririja i drugih „antisirijskih“ političara u državi. Assadov režim može biti nominalno voljan da „razgovara“ sa opozicijom, ali ne trebamo se zavaravati misleći da ih ne bi radije gledao mrtve.

Još je opasniji za krhki, ambiciozni, ali prijeko potrebni proces, scenario ako se otkrije da su Rusi uključeni u ubistvo ili direktno (da su izvršili zračni napad) ili indirektno (da su njihovi obavještajni podaci doveli do Alloushovog ubistva).

Nacionalna koalicija sirijskih revolucionarnih i opozicionih snaga već je optužila Ruse da su izvršili ova ubistva. Jedna je stvar kada Sirijci – koji su predmet mirovnih pregovora u Beču – pokušaju isticati nezavisnost od ovog procesa, a sasvim je druga stvar ako su Rusi – učesnici u kreiranju mirovnih pregovora u Beču –  likvidirali značajne vođe opozicije nekoliko sedmica prije početka planiranih pregovora.

Odgovornost na Zapadu

Rusi mogu tvrditi da su, dok ne bude postojao konsenzus o tome ko predstavlja „legitimnu“ opoziciju, sve grupe koje su protiv Assada i dalje potencijalne mete.

Velika je odgovornost na ostalim ključnim igračima na pregovorima u Beču, posebno SAD-u i Evropskoj uniji, da razjasne šta se dogodilo Alloushu, da dobiju garancije od Rusije o njihovim namjerama i garancije prema učesnicima koji će činiti ključni dio procesa u čijem su osmišljavanju učestvovali.
U međuvremenu, što se režim bude osjećao marginalizovanije, to su veće šanse da će njegovi potezi postati očajniji, i niko ne može biti iznenađen što režim istovremeno zadovoljava svoje diplomatske obaveze koje od njih očekuju njihovi ruski saveznici i daje sve od sebe da likvidira vođe opozicije na terenu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera