Assadova budućnost kao ultimatum

Piše: James Denselow

Širenje ISIL-ove kampanje izvan Bliskog istoka i vojni odgovor na tu prijetnju dominiraju pokrivanjem vijesti iz Sirije u proteklim mjesecima, no iza toga se krije najbolja šansa za diplomatsko rješenje otkako je počeo rat u Siriji.

Bečki dogovor – kojemu nedostaje pompe i ceremonije mirovnih susreta u Ženevi – postavio je ambiciozan paket ciljeva za okončanje konflikta i kreiranja novog puta za napredak države koja je poharana.

Razgovori opozicije i vlasti trebali bi početi sa prvim danima 2016. godine. Nova kredibilna, inkluzivna i ne-sektaška vlada trebala bi nastati šest mjeseci kasnije, kao i raspored i proces za stvaranje novog ustava. Slobodni izbori uz pomoć UN-a planirani su nakon 18 mjeseci u kojima bi svi Sirijci, uključujući i izbjeglice van države, mogli glasati.

Otrovno pitanje

Sa samo 150 dana do teoretskog prekida vatre, početkom ove sedmice izlomljena sirijska opozicija susreće se u Rijadu kako bi se pokušali ujediniti stavovi uoči mogućih mirovnih razgovora.

Uprkos složenosti i velikog broja problema koji su na rasporedu razgovora, jedno veliko pitanje će dominirati, kao što dominira tokom cijele priče o Siriji – koja je budućnost predsjednika Bashara al-Assada?

Među učesnicima bečkih razgovora nije bilo Sirijaca i odnos prema ovome otrovnom pitanju, da li će Assad ostati ili otići, generalno se može opisati navodom da će se desiti „tranzicija“ nekog oblika.

Sirija je daleko više od jednog čovjeka i za proces istinskog izlaska države iz tame na ovo pitanje mora se odgovoriti, a ne stalno skretati sa teme.

Dok je Assad na bečki proces odgovarao retorikom koja se mogla pretpostaviti, da se do rješenja ne može doći dok „terorizam ne bude poražen“, istina se nalazi u slaboj poziciji.

Dok je on pobijedio na jedinim ratnim „izborima“ 2014. godine sa 88,7 posto glasova, standardni refren o njegovoj budućnosti u kojem govori da prepušta sirijskom narodu da donese odluku, postaje izlizan. Zaista, ono što je Beč pokazao je to da svjetske sile rat u Siriji vide kao previše važan da se prepusti samo Sirijcima.

Upamtite to uz ljudske žrtve i prepolovljenja ekonomije tokom rata. Izvještaj o Siriji otkrio je ovog mjeseca da je sirijski telekom operator udvostručio cijenu mjesečne pretplate pošto je Vlada u očajnoj potrebi za novim prihodima.

Izvještaj ECFR-a

Cijena ostanka Assada na vlasti do danas donijela je veliki priljev suvereniteta drugim faktorima – naročito Rusiji, Iranu i Hezbollahu. Ovo postavlja Assada u poziciju objekta više nego subjekta političkih procesa, stoga treba biti i pametan i efikasan kako bi pravljenje napretka tranzicije bio „otporan na Assada“.

A rat, koji je pogodio toliko ljudi, ne može ovisiti o jednom čovjeku.

Nedavni izvještaj Europskog vijeća za vanjskopolitičke odnose (ECFR) istakao je činjenicu da Assadovo napuštanje vlasti u Siriji može imati mnogo različitih oblika. Klasični scenarij bijega diktatora iz države ili potjera za njim i njegovo pritvaranje ili ubijanje mogu biti opcije sa kojima se ljudi odmah povezuju, no izvještaj navodi kako provođenje decentralizacije moći i na vertikalnom i na horizontalnom polju tokom Bečkog procesa može biti pametan način borbe sa pitanjem dileme o Assadu.

U praksi to znači da se moć prenosi sa predsjedništva na sirijski parlament i sudstvo, a daleko više regionalne moći i autonomije sadržavat će ustavni dogovori koji se nadziru.

To znači da Assadov odlazak neće biti oštar i iznenadan kako bi svi voljeli, no bio bi od vrste kompromisa i potencijalne gradnje povjerenja između stranaka koje učestvuju u političkim razgovorima, što bi mogao biti način izlaska koji bi više ujedinio, a ne razdijelio državu.

Nema mjesta iluzijama zbog svih teškoća i prijetećih izazova pred očekivanjima od Bečkog procesa.

Toliko mržnje, nepovjerenja i ljutnje je oslobođeno u rasponu od pet godina da se ništa drugo ne može očekivati. Međutim, ukoliko se pitanje Assadove budućnosti brzo ne riješi, sa velikom pažnjom i političkim razmatranjem, proces bi na kraju mogao biti mrtvorođenče.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera