‘Da’ ili ‘ne’, Grci svakako gube
Piše: Menelaos Tzafalias
Kada su se glasačka mjesta na grčkom referendumu zatvorila u 19 sati po atinskom vremenu u večer 5. jula, poglavlje koje je počelo ubistvom nalik na ono iz špijunskog filma prvog šefa privatizacije ujedinjene Njemačke, jest završeno.
Nije potrebno gledati na ove različite razvoje situacije kroz prizmu zavjere već kroz prizmu konkretnih posljedica koje su svojevrsna prekretnica. Detlev Karsten Rohwedder, prvi čelnik zloglasne privatizacijske agencije “Treuhand” ujedinjene Njemačke, navodno je htio veću ulogu javnog vlasništva nad državnom imovinom. Njegov nasljednik to nije želio.
Uslijedila je daljnja erozija javnog bogatstva, u formi propadajućih proizvodnih pogona u bivšoj Istočnoj Njemačkoj i sveukupno zamrzavanja ili čak regresije prihoda radničke klase ujedinjene države.
Pređimo na 2015: U Grčkoj je nebulozno “Ne/Da” pitanje pozivalo narod da odbaci ili prihvati – tim redom – jednako nebuloznu ponudu kreditora Evropske unije i Međunarodnog monetarnog fonda koja, zapanjujuće, više uopće nije bila aktuelna.
Unaprijed se vidjelo da će ekonomija, bez obzira na to kako su se – prkosni ili spremni na kompromis – Grci pokazali i bez obzira na to što grčki premijer Alexis Tsipras s najboljim namjerama gleda u političku budućnost, strmoglavo krenuti ka ambisu.
Kontrole kapitala
Kontrole kapitala, uvedene kako bi se osiguralo da panični Grci ne povuku sav novac iz banaka, uporedo sa zamrzavanjem kredita Evropske centralne banke, mogu imati taj efekt. Posebno ako dolaze na kraju petogodišnje politike štednje, koja je uvedena u zamjenu za pozajmice prethodnim grčkim vladama.
Znači, to je to?
Lawrence “Larry” Summers, bivši ministar finansija u vladi predsjednika Billa Clintona i ključni savjetnik predsjednika Baracka Obame, nedavno je u vezi s ishodom grčkog referenduma kazao da će “rizik od katastrofe koncentrirati umove i dovesti do pozitivnog iznenađenja”.
Summers je bio arhitekt postsovjetskog svijeta, tako da je pitanje šta bi mogla biti ta pozitivna iznenađenja? Dalje, s obzirom na to da je jedan od njegovih ključnih saveznika iz tog perioda trenutni njemački ministar finansija Wolfgang Schauble, šta bi moglo čekati Evropu i svijet?
Može se izvući nekoliko natuknica iz jednog od najzanimljivijih razgovora koji su se odvijali ove godine i koji je zaista bio između Summersa i Schaublea, na skupu Vijeća za međunarodne odnose u New Yorku.
Zanimljivo je da je to bila jedna od rijetkih prilika u kojoj je njemački ministar finansija javno govorio na engleskom jeziku, bez sumnje iz ljubaznosti ka elitnim članovima njegove publike.
Stanje Zapada
No, ono što je Schauble rekao je još vrednije pažnje. Slegnuvši ramenima na njegov osobit način, kazao je Summersu da Zapad ne mora propadati, čak i uz današnje uvjete u svjetskoj ekonomiji. U slučaju da neophodne reforme budu uvedene, naravno.
Usput, Schauble je bio političar koji je nadgledao ujedinjene Njemačke i koji je bio predodređen da bude vođa svoje zemlje, ali ga je politički pretekla trenutna kancelarka Angela Merkel.
Povlačeći paralelu iz Schaubleovih metoda, “reforme” znače odbacivanje evropskog socijalnog modela i razrjeđivanje demokratije u korist navodno učinkovitije centralizacije moći. Za neke analitičare, posljednji element, koji je bio očit u načinu na koji se EU odnosio prema Grčkoj, jest forma tiranije.
Relativna veličina grčke ekonomije je dovoljno mala za ECB da je hrani na kapaljku, dok zemlja daje sve moguće rezerve, novčane i ostale, te eventualno tiho kapitulira. Zombifikacija s milion uboda, umjesto direktnog sudara.
Tsiprasov očajnički potez uvođenja referenduma jest reakcija na to, pokušaj da se na silu pronađe neka vrsta rješenja.
Ali čak i da pretpostavimo da administracija predvođena grčkom Syrizom zna tačno šta želi i kako da to postigne, i dalje je jedna zemlja protiv 18 drugih u eurozoni.
S druge strane, može li ijedna zemlja, ako nije supersila, izabrati vlastiti put? I hoćemo li također vidjeti kraj zapadne tradicije liberalnog individualizma, s obzirom na konkurenciju iz Kine?
Grčka brodovlasnička elita su već glavni prijevoznici Kine, a dvije strane zajedno slave kinesko-grčku pomorsku godinu, šta god to značilo.
Oh, znači, to je to?
Kada se evropski glavni bankar, kojeg je obučavao Goldman Sachs, povuče u strahu od aktiviste koji baca konfete, moramo se sjetiti da odustajanje nikada nije rješenje. Čak i ako Tsipras dokaže da nije Che Guevara, kako njegove pristalice vjeruju da jeste, možda je odigrao svoju ulogu kao oruđe u širem buđenju.
Ljudi nagonski shvataju da nešto nije uredu, iako ne znaju šta tačno. Ali su maske pale. I to je početak.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera