Desničarski nacionalizam i žrtvovanje izbjeglica
Piše: Andrea Mammone
Kako je kazao britanski premijer David Cameron, „najezda izbjeglica“ remeti ljude na odmorima nakon strašnog putovanja preko Mediterana i pokušaja da se prođe kroz Eurotunel – posljednju prepreku između njih i novih života kojima se nadaju u Velikoj Britaniji.
Dodao je kako njihove rute trebaju biti poremećene „istovremeno sa pokušajima da se stabiliziraju države iz kojih dolaze“.
Ovaj stav podržala je ministrica unutrašnjih poslova Velike Britanije, Theresa May, koja je spomenula neophodnost vraćanja izbjeglica na zapad Afrike i korištenje sile na terenu u Calaisu kako bi se zaustavili trgovci ljudima.
Ovo je još jednom istaknuto u pismu koje je objavila zajedno sa francuskim kolegom, ministrom unutrašnjih poslova Bernardom Cazeneuveom u The Sunday Telegraphu.
U pismu su oni naveli kako je ovo globalni i europski fenomen, teret koji u biti trebaju podijeliti sve članice Europske unije, a izbjeglice trebaju razumjeti kako europske države nisu zlatna mjesta.
Ovo, naravno, zaobilazi činjenicu da je život na Zapadu daleko sigurniji nego u drugim dijelovima svijeta.
Kako novinar Daniel Trilling navodi: „Ovi ljudi vode živote kakve većina stanovnika Velike Britanije ne može ni zamisliti“.
Teret odgovornosti
A kada već dođe do politika repatrijacije, države sa velikim prilivom imigranata, kao što je Italija, pokazale su da su neuspješne (te imaju velike troškove) u slanju izbjeglica nazad.
Mnogi od onih koji danas stižu preko Mediterana i Jugoistočne Europe su, zapravo, iz Afganistana, Iraka i Sirije – država koje su negativno pogođene zapadnim politikama.
S vremena na vrijeme, ovi ljudi nemaju ličnih dokumenata i čak preferiraju da „nemaju identiteta“ uopće – pa, gdje ih onda vratiti?
Nema znakova da će situacija biti išta drugačija na francusko-britanskoj granici.
Svi ovi govori o sprečavanju švercera ljudi i njihovom radu sa izbjeglicama, te o pomaganju država odakle dolaze kako bi se podržali stanovnici nisu ništa drugo već politička propaganda.
Ono što je neosporno je činjenica da zapadnjačka umiješanost u ovim državama češće djeluje kao destabilizirajući faktor nego kao pomoć.
Mnogi od onih koji danas stižu preko Mediterana i Jugoistočne Europe su, zapravo, iz Afganistana, Iraka i Sirije – država koje su negativno pogođene zapadnim politikama.
Nije suvišno dodati da mnogi bježe iz nekoliko afričkih država gdje su prisutne duge posljedice europskog kolonijalizma.
No, ove izjave visokopozicioniranih političara pokazuju kako nacionalizam i važnost nacionalnih država značajno rastu u EU i dobijaju konsenzus u javnim debatama.
A ove debate fundamentalno dominantno imaju desničarske teme.
Izolacionizam je legitimna politika da neke britanske konzervativce i za sve druge anti-EU pokrete u drugim državama.
Za njih, bogatstvo njihovih država mora biti rezervirano za njihove vlastite stanovnike.
Na primjer, ministar vanjskih poslova Philip Hammond označio je ova raseljena ljudska bića kao „pljačkaški“ narod koji bi potencijalno mogao poljuljati europski životni standard.
Ova politika isključenja, pored toga, odgovara na neke nedavne i dugoročne brige mnogih državljana o, na primjer, dobrobiti države, domaćinstvima, lokalnom identitetu i nacionalnim tradicijama.
Svi smo veoma svjesni kako (de)kolonijalizam i globalizacija daju doprinos u mijenjanju zapadnjačkih zajednica kao i u prevladavanju ravnoteže između nacionalnih i globalnih sila (istovremeno izazivajući stalno slabljenje i rušenje nacionalnih država) sa utjecajem na neke segmente europskih društava, posebno bjelačke radničke klase.
Ekonomska kriza dalje je ojačala navedene strahove stanovništva, kao i dalji rast nezaposlenosti u nekim dijelovima, te povremeno pojavljivanje potpunog nedostatka solidarnosti među ljudima i državama, što se vidi u Grčkoj.
Euroskeptična propaganda
Cameron i ostali jednostavno igraju svoje uloge u ovoj igri tako što koriste stavove popularne među stanovnicima i daju prostora nacionalistima koji su najaktivniji u svojim strankama.
Prirodno, u britanskom kontekstu, jačanje britanske Partije za nezavisnost (UKIP) i euroskeptičke propagande u nekim medijima ojačava viziju nacionalnog života i međunarodne politike sa centrom u Velikoj Britaniji.
Desničarske stranke godinama imaju utjecaj na glavne politike kada je riječ o imigraciji i raspravama o državljanstvu i imovini.
Ovaj trend se može vidjeti širom Europe. Čak i u Italiji, tamo su prisutne političke tenzije kada se govori o ekstremističkim političarima.
Generalni sekretar Italijanske episkopske konferencije, biskup Nunzio Galantino, upozorava protiv „nekolicine jeftinih trgovaca koji su spremni kazati nevjerovatno lude stvari samo da dobiju glasove“.
Ni Francuska, još jedan značajan igrač EU-a, se ne nalazi u boljoj poziciji.
Bernard Cazeneuve, francuski ministar unutrašnjih poslova, vraća izbjeglice nazad do Ventimiglije, bolje rečeno u Italiju, uz jasnu poruku da za njih nema mjesta u Francuskoj.
Na francuskoj strani ova priča dokazuje kako lijevi centar i socijalisti, širom Europe, često ne mogu ponuditi stavove koji su alternativa desničarskim.
Čak i ekonomski su prisutne ogromne razlike između europskog desnog centra i većine koja njeguje tradicionalnu ljevicu koja prihvata neoliberalnu strogost.
U Londonu, kao i u drugim prijestolnicama EU-a, takve politike protiv izbjeglica žele umiriti rastuće glasačko tijelo Marine Le Pen i njenog ultradesnog Nacionalnog fronta – koji će se takmičiti i na regionalnim izborima u području Calaisa kako bi iskoristio situaciju.
Ove desničarske stranke godinama imaju utjecaj na glavne politike kada je riječ o imigraciji i raspravama o državljanstvu i imovini.
Međutim, praćenje njih i političke strategije koju zagovaraju u historiji se pokazalo kao pogrešno. Čak i strateško korištenje krajnje desnice izazvalo je široki spektar negativnih ishoda.
Na primjer, tokom 1980-ih su lideri francuskih socijalista željeli potkopati Golizam. Dali su Nacionalnom frontu pristup televizijskom sistemu, a samim tim i veliku publiku.
Ovo je pristalicama Fronta dalo priliku da otvoreno i intenzivno šire svoju propagandu i omogućilo im da pripreme izborna dostignuća.
Vjera u prijetnju imigracije nije nastala iz ničega, niti ju je ekskluzivno promovirala ekstremna desnica.
Historijski trend
U prošlosti su neke vlade počele razmatrati imigraciju sa ekonomskog stajališta, te su je vidjeli kao potencijalno destabilizirajuću za društvo.
Konzervativci u nekim europskim državama, uključujući Francusku sa kraja 1960-ih i tokom 1970-ih, kao i Veliku Britaniju, dok su se nosile sa veoma raširenim strahom od nekontrolirane migracije iz Commonwealtha, otišle su čak i dalje i u biti ozvaničile antiimigraciju u političkom radu.
Mediji su dodatno ubacili dvosmislenosti i osjetljive slogane koji su, povremeno, brinuli javnost, a povremeno su, kako su mnogi tumačili, korišteni kako bi izbjeglicama oduzeli ljudske osobine.
Pa, čak i ako niko ne želi ove ljude skupljene oko britanske granice, ovo nisu teme za romane.
Ipak, ovo se čini naročito zabrinjavajućim u aktuelnoj fazi europskih integracija i međunarodnih politika.
Članstvo u EU je u nekim krugovima upitno, neke europske ekonomske politike su manje popularne nego ikad prije, a siromaštvo je u porastu, a Bliski istok je u metežu.
Rješenje ove kompleksne situacije je višeznačno.
Treba sadržavati jednaku redistribuciju migranata i izbjeglica širom članica Europske unije, povećati investicije u njihovu integraciju u društvo, veliko povećanje EU subvencija državama koje spašavaju migrante, te svrsishodno izbjegavanje retorike koja podržava podjele i hrani ekstremizam.
No, dok Europa ne nauči da se ponaša kao jedan čimbenik i prihvati istinsku solidarnost među svojim nacijama, ranije navedeno se neće desiti – dok će razarajuće i separatističke nacionalističke tendencije doživjeti jačanje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera