Kineska ekonomija: Povratak u stvarnost

Piše: Richard Javad Heydarian

Odluka Kine da devalvira svoju valutu odjeknula je međunarodnim tržištem, izazvavši zabrinutost zbog dugotrajnog valutnog rata među vodećim svjetskim ekonomijama.

Odražavajući svoje sve izraženije brige u vezi ekonomskih izgleda države, Peking je odlučio nastupiti oštro učinivši izvoznu kinesku robu dostupnijom na međunarodnim tržištima.

Nekoliko posljednjih mjeseci bili su posebno problematični za drugu najveću ekonomiju na svijetu.

Između juna i jula, kineska berza pala je za više od 30 posto (čime je izgubila 3,4 triliona dolara u finansijskim sredstvima), izvoz je pretrpio pad u julu od 8,3 posto u odnosu na prošlu godinu, i sve su izraženiji pokazatelji da Kina neće ostvariti svoj cilj za rast od sedam posto ove godine.

Iako Kina i dalje ima jednu od najdinamičnijih ekonomija na svijetu, najnoviji trendovi su, u najmanju ruku, posebno zabrinjavajući za diktatorski režim koji svoju legitimnost zasniva na omogućavanju neograničenog prosperiteta.

Kina postepeno počinje gubiti svoj ekonomski sjaj, budući da investitori i keatori politika svoju pažnju usmjeravaju na izbjegavanje i zaštitu od problema ove azijske ekonomske sile.

Još važnije, ekonomski neprijatelji Kine mogli bi značajno umanjiti njen regionalni i globalni utjecaj, koji je prvenstveno zasnovan na finansijskoj snazi Pekinga i uspješnom modelu napretka u protekle tri decenije.

Neujednačene reakcije vlade na ekonomske fluktuacije također potcrtavaju neodlučnost vladajuće Komunističke partije u vezi principa slobodnog tržišta.

Osiromaši svog susjeda

Kako su zapazili vodeći ekonomisti, jedan od faktora koji je doveo do velike recesije 2008. bila je neomerkantilistička strategija pokretačkih ekonomija, koja se upuštala u “manipulativno recikliranje” svoje zarade od izvoza u manje produktivnim ekonomijama.

Proizvodne sile kao što su Kina i Njemačka stalno su podupirale svoj balans tekućih transakcija, obeshrabrivši domaću potrošnju zarad davanja velikih kredita konzumerističkim trgovačkim partnerima.

Ova neprirodna i velika infuzija stranog kredita u države kao što je SAD dovela je do opasne potrošačke groznice među manje produktivnim ekonomijama.

Posljedica svega toga bili su veliki nivoi zaduženosti i neodrživi trgovinski deficiti koji su išli ruku pod ruku sa nesigurnim praksama pozajmljivanja i ogromnim finansijskim špekulacijama na Wall Streetu što je kulminiralo slomom američkog tržišta drugorazrednih nekretnina 2007. godine.

U želji da isprave neravnotežu u globalnoj ekonomiji, SAD, Velika Britanija, te Japan, među ostalima, pokrenuli su održivu kampanju kako bi svoje valute učinili konkurentnijim, provodeći ekspanzionističku monetarnu politiku – tzv. kvantitativno olakšanje – što je, samim time, učinilo njihove izvozne proizvode pristupačnijim.

Rebalans

U eurozoni, Njemačka je završila subvencionirajući periferne ekonomije, koje su se suočile sa dužničkom krizom nakon što su godinama posuđivale novac na neodrživ način i bilježile slab izvoz.

Zanimljivo je istaći da je u periodu nakon recesije kineskoj valuti konstantno rasla vrijednost, budući da su države na Zapadu i međunarodne finansijske institucije pozvale Kinu da izvrši revalorizaciju svoje value, liberalizira svoja glavna tržišta i pređe na model ekonomije u kojem potrošnja igra ključnu ulogu.

Tokom godina, američki trgovinski balans se popravio jer je u pogledu izvoza SAD postao konkurentniji, dok se u Kini dešavao stalni rast plata i domaćeg kredita, što je omogućilo veću konzumaciju i potrošnju na domaćem terenu.

U znak riješenosti da preobrazi kinesku ekonomiju, administracija Xi Jinpinga otišla je tako daleko da je izjavila kako će tržišne sile početi igrati “važniju ulogu” dok će se država manje miješati u ekonomska pitanja.

Kina je, u međuvremenu, povećala i svoje napore u kreiranju alternativnih međunarodnih finansijskih institucija koje daju kredite po povoljnim uslovima i fokusirane su na strateške sektore, kao što je infrastrukturni razvoj.

Nije dugo prošlo, međutim, a slabosti kineske ekonomije izašle su na vidjelo, s obzirom da regulatorne agencije nisu uspjele spriječiti krah berze koji je neproporcionalno pogodio srednju klasu, dok su cifre o porastu pojačale strah od zatezanja političkih odnosa.

Povratak u stvarnost

Odluka Kine na koju se čekalo danima kojom je odobrila devalvaciju svoje valute, odbivši joj više od tri posto vrijednosti, šokirala je regiju, i dovela do pada valuta u susjednim državama, kao što je Južna Koreja (dva posto), Australija (1,75 posto) i Japan (0,3 posto), dok je njemački automobilski gigant BMW, također pretrpio pad tržišne vrijednosti.

Sistem američkih federalnih rezervi također ponovo razmatra svoj plan o povećanju kamatne stope krajem ove godine.

Iskreno, devalvacija kineske valute uslijedila je nedugo nakon njene odluke da dozvoli da tržišne sile odrede njenu vrijednost, što je ključni korak u nastojanjima da renminbi postane prava globalna valuta poput američkog dolara, eura i jena.

Godinama su Međunarodni monetarni fond i zapadne države pozivali Kinu da dozvoli svojoj valuti da varira u skladu sa dinamikom tržišta.

Trenutak u kojem je donesena ova odluka, međutim, pokazuje da Kinu vjerovatno pokreću kratkoročni problemi u vezi podizanja svoje posrnule ekonomije, budući da se država pokušava oporaviti od usporavanja izvoza i sloma berze.

Zaista je drakonski odgovor kineske vlade na nedavni slom berze – privremena obustava izlaska na tržište za vrijednosne papire, ograničenja na tzv. kratku prodaju, i rezovi kamatnih stopa – iznio na vidjelo njeno oklijevanje da dozvoli tržišnim silama da dikrtiraju ekonomski razvoj.

Ali dok se Kina bori sa domaćim ekonomskim neprijateljima, neizbježno će morati također ponovo procijeniti svoju ogromnu međunarodnu potrošačku groznicu, čiji je djelomični cilj da izazove institucije iz Bretton Woodsa, kao što su Svjetska banka i Azijska razvojna banka, kojima dominiraju države sa Zapada i Japan.

U proteklih godinu dana, Kina je obećala više od 150 milijardi dolara različitim inicijativama, kao što su Azijska infrastrukturna investicijska banka, zatim strategija “Jedan pojas, jedan put”, i Nova razvojna banka, sa planovima o potrošnji 1,25 triliona dolara na globalnom nivou do 2025.

Iako ogromne devizne rezerve od četiri triliona dolara daju Kini određen manevarski prostor, postoje ozbiljne naznake da će morati birati isplativiju varijantu (umjesto politički motivisane) u raspoređivanju svoje finansijske snage.

Kina postepno ulazi u tzv. novu normalu ekonomskog razvoja dok se spušta sa nivoa ekonomskog blagostanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera