Izbjeglice u raljama evropskog ekstremizma

Piše: Dalibor Milas

Islamska država (skraćenice: ISIS, ISIL, IS, ID itd.) jedna je od najužasnijih ideoloških zločinačkih organizacija novog doba, koja ima jasne ciljeve i koja temeljito gradi svoju vojnu i političku strukturu da bi mogla na koncu ostvariti svoju svrhu. Ono što je u početku bila virtualna konstrukcija, ugrozilo je svjetski mir na više razina i pretvorilo se u noćnu moru više milijuna protjeranih izbjeglica. Zahvaljujući vojnoj ofenzivi Islamske države, u Europi se ponavlja povijesna epizoda Džingis-kanova mongolskog prodora iz 13. stoljeća koji je prouzrokovao veliku seobu naroda.

Trenutna izbjeglička kriza rijetko koga ostavlja ravnodušnim. “Kriza” je vjerojatno najčešće izgovorena riječ proteklih mjeseci. Ovaj na prvi pogled negativni izraz ne označava samo materijalni nego nužno i egzistencijalni lom. Kriza je zapravo prijelazni trenutak rasta, kojeg često po defaultu obilježavaju privremeni strah i dezorijentacija.

Strah, za kojeg se na prvi pogled čini da nas štiti i čuva, zapravo nas veže uz one neznatne regresivne sigurnosti, uz koje se osjećamo udobno i sigurno. Dezorijentacija, pak, označava gubitak dosadašnje orijentacije i trenutnu nesposobnost snalaženja u vremenu i prostoru. Važno je uvijek imati na umu da je svaka kriza privremeni trenutak u kojem kako individua tako i kolektiv analiziraju svoje trenutno stanje te na taj način određuju svoj životni smjer. Tako jedni u trenutnoj izbjegličkoj krizi vide priliku, a drugi opasnost.

U strahu od opasnosti, ovi drugi stvaraju nekontroliranu paniku, plašeći i sebe i druge ekonomskom krizom („Tko će sve to platiti?“), smrtonosnim bolestima (ebola) i eventualnim terorizmom (moderni „trojanski konj“ u režiji ISIL-a). Iako izbjeglice bježe upravo zbog ideološko-režimskih konflikata na Bliskom istoku, kojih se boje i „plašljivi“ Europljani, nitko ne može isključiti mogućnost da su se teroristi sakrili u ovoj bujici ljudi.

No, pitanje je koliko je uopće praktično riskirati prelazak preko Mediterana i Balkana da bi se domoglo obećane Europske unije u kojoj bi se izvršio teroristički harakiri, ako već postoje lakše i već iskušane opcije. No, da opet citiram staru narodnu izreku: „Ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da zvijeri ostave svoje tragove.“

Nije meni žao nas, nego mi je žao izbjeglica koje su, pokušavajući pobjeći od ideološki zatrovane sredine sklone ekstremnom obliku nasilja, dospjele u jedan dio svijeta u kojem su se pojavili (i dalje) ne toliko nasilni, ali opet prisutni oblici ekstremizma.

Kad je riječ o samom ekstremizmu, nije jednostavno odrediti što jedan društveno-politički stav čini ekstremnim. Ako ćemo krenuti od osnovnog značenja riječi ekstrem (lat. krajnost, vrhunac, pretjeranost), onda bi ekstremizam označavao pojavu ekstremnog (krajnjeg, pretjeranog) ponašanja u bilo kojem smislu.

Prema definiciji, ekstremizam je izraz kojim se označavaju djela ili ideologije koje izlaze iz okvira koji se, bilo iz pragmatičnih, bilo iz moralnih razloga, smatraju društveno prihvatljivim. U društveno-političkoj sferi ekstremnim se ideologijama obično tretiraju one koje pripadaju radikalnoj ljevici ili desnici i religijskom (neo)fundamentalizmu. Iako se sljedbenici ovakvih ideologija ili pokreta u pravilu nikad sami neće zvati ekstremistima, njihov društveno-politički angažman automatski izaziva aktivni otpor.

Ekstremizam je, neovisno o politici, karakterna osobina. Za ekstremiste postoji samo jedna istina, jedan put i jedno mišljenje koje se uvažava. Redovito su poslušni samo jednom vođi. Sa svakim tko pokaže i najmanju naznaku neslaganja, spremni su obračunati se vrlo agresivno koristeći sve moguće legalne i ilegalne načine. U ekstremističkom backgroundu uvijek postoji određeni oblik osobne frustracije, osjećaj manje vrijednosti, koji je prisiljen hraniti se negativnim emocijama, totalitarizmom i diskriminacijom. Ekstremist doživljava jedinu afirmaciju u čoporu istomišljenika.

Tri vrste ekstremizma

Današnji promatrač lako može sa strane uvidjeti tri vrste europskog ekstremizma, koje bi mogle ostaviti neželjene posljedice.

a) Budući da su većina izbjeglica muslimani, pojedini predvodnici europskih političkih opcija, kao što su npr. Marine Le Pen (Francuska), Geert Wilders (Nizozemska), Viktor Orban (Mađarska), Matteo Salvini (Italija), Miloš Zeman (Češka) i Ruža Tomašić (Hrvatska) i mnogi drugi populistički koriste izbjeglice i strah od uništavanja europske „kršćanske“ kulture da bi osnažili svoje konzervativne političke opcije.

Njihovi simpatizeri u pravilu nisu negativni i zli, nego jednostavno reagiraju iz straha od onog nepoznatog drugog i drugačijeg. Mišljenja sam da bi jedan obični susret s bilo kojom izbjeglicom promijenio njihovu retoriku i neutemeljeni način razmišljanja.

b) Hippie ekstremisti koji žele svijet bez ikakvih granica i suvišne papirologije. Svaki oblik birokracije smatraju suvišnim i žele dati sve svima, a zapravo ni sami nisu svjesni odakle dolazi ono „sve“. Oni su dokaz da ekstremizam nema samo desni, nego i lijevi predznak, iako ovaj ekstremizam, ruku na srce, ne predstavlja veliku opasnost.

Lijevi ekstremizam je, pod krinkom kulturne različitosti ili multikulturalizma, uporan u stvaranju jednog paralelnog društva. Kad je Angela Merkel izjavila da je ideja multikulturalizma propala, konačno je priznala da je njemački model pasivnog puštanja pridošlicama da unutar jednog koherentnog i multikulturalnog društva stvaraju svoja paralelna društva zapravo problematičan i štetan za jedinstven društveno-gospodarski razvoj jedne države.

c) Treći oblik ekstremizma nije trenutno u žiži pozornosti. Ovdje je riječ o autohtonim Europljanima koji su prešli na radikalni islam. Riječ o neofundamentalistima kojima nitko ne može reći da im nije mjesto u Europi jer su, kao što već rekoh, Europljani u svakom pogledu.

Ovdje je riječ o islamskim ekstremistima, koji pokušavaju iskoristiti gužvu da bi dezorijentirane i nemoćne izbjeglice privukli na svoju stranu. Salafistička scena u Njemačkoj i Austriji oduševljena je prilivom izbjeglica s Bliskog istoka. Ne zato što su to, kako se ekstremisti iz prve skupine boje, njihovi „suborci“, nego zato što su izbjeglice, bez novca i bez ikakve perspektive, idealna meta za salafističke ciljeve.

Tako su trenutno, osim Caritasa i Crvenog križa, salafisti glavni za prikupljanje pomoći (Ansaar Int.), uz koju obavezno dolaze i salafističke brošure i literatura te pokušaji uvlačenja u njihov „underground“ što se do sada pokazalo kao plodno tlo za regrutaciju ISIL-ovih boraca europske produkcije.

Cansu Ozdemir, mlada političarka iz njemačke stranke „Die Linke“ (op. a., „Ljevica“) i članica hamburškog gradskog poglavarstva smatra da njemački salafisti uporno pokušaju u svoju mrežu „upecati“ mlade i izgubljene izbjeglice da bi ih pridobili za svoje ciljeve. Kazim Abaci iz njemačkog SPD-a (Socijaldemokratska partija Njemačke) također smatra da „pojedine ekstremističke skupine pokušavaju zloupotrijebiti izbjeglice kako bi ostvariti svoje ciljeve“.

Opasnost iz Evrope

Unatoč ekstremizmima, u Europi, ipak, postoje političari i društveni aktivisti koji su na tragu pravih europskih vrijednosti i koji pokazuju da je Europa veća i šira od trenutno predstavljenog. No, opet je potreban oprez. Postoje veliki propusti u politici Europske unije. Ako se ne osmisle konkretne mjere, kojima bi se korigirali prvotni propusti, u Europi će se stvoriti jedan vakuum moći, odnosno jedan prazan prostor, kojim bi onda lako mogli zavladati ekstremisti i napraviti nepopravljivu štetu. Mišljenja sam da najveća opasnost europskom jedinstvu, demokraciji, pluralizmu i slobodi dolazi upravo iz same Europe.

Izbjeglička kriza je vrijeme egzistencijalno-etičkog razlučivanja i preispitivanja: Tko smo i što smo? Ako se zaista pozivamo na europske i kršćanske vrijednosti, onda bismo trebali pokazati otvorenost i empatiju. Ovo je naš ispit. Ako ga ne položimo, trebamo biti svjesni da će svaki pritisak/ograničavanje/zid/sistem stvoriti još veću reakciju, otpor i potrebu za odupiranjem.

Svaka revolucija je pobuna opljačkanih, očajnih i gladnih ljudi. Svaki trenutni -izam će stvoriti jednako loš, ako ne i lošiji -izam. Tko ima uši, neka ih otvori, pa će onda možda i čuti što očaj poručuje onom tko je sit i koji gladnom ne vjeruje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera