Sve je u BiH bolje, čak i ako to ne vidite

Piše: Ranko Mavrak

Bosna i Hercegovina bilježi najveći gospodarski rast u regiji, nezaposlenost se smanjuje, zaduženost joj je umjerena, reforme napreduju i pravo je čudo kako ljudi koji u njoj žive nisu prepoznali napredak i boljitak, iako su oni sasvim očevidni.

Tako bi otprilike glasio sažetak niza nedavnih optimističnih izjava dužnosnika na različitim razinama vlasti namijenjenih bosanskohercegovačkoj javnosti uz to podržanih ocjenama nekih predstavnika međunarodne zajednice u ovoj zemlji.

“Rast gospodarstva je izvjestan, bosanskohercegovačka ekonomija raste brže nego bilo koja druga u regiji ali nitko ne želi proslaviti tu činjenicu”, citirali su mediji šefa delegacije Europske unije u BiH Larsa Gunnara Wigemarka.

Ukratko, sve ide nabolje, a to ne vidi samo vječito nezadovoljna – kako bi se to nekada kazalo – radnička klasa, umirovljenici, siromašni, bolesni i naravno čangrizavi mediji koji prave probleme tamo gdje ih uopće nema, a na vlast se nabacuju blatom, a tek po nekim bijednim i iz konteksta izvučenim argumentom.

Pitanje je dakle, jednostavno. Jesu li u pravu oni koji tvrde kako je bolji život već počeo, ili oni koji u to baš i ne vjeruju?

Čija realnost?

Statistika je uvijek bila zahvalna za potrebe različitih interpretacija realnosti pa je tako i danas u slučaju BiH.

Imamo stopu rasta bruto domaćeg proizvoda (BDP) od “otprilike četiri posto”, podatak je kojeg su prošlog tjedna mogli čuti novinari kada im je stvarnost tumačio predsjednik Vlade Federacije BiH Fadil Novalić.

Podatak je to koji bi se valjda trebao odnositi na stanje u entitetu no ostalo je nejasno iz kakvih je on statističkih ladica izvučen kao ilustracija tvrdnje o najvećem rastu u regiji.

Kakav je doista bio rast BDP-a u ovoj godini zapravo ćemo moći znati tek u 2017. no projekcije Svjetske banke (WB) koje se opet oslanjanju na domaće statističke ustanove govore o stopi od 2,8 posto. Tek u 2018. godini ta bi stopa mogla biti 3,7 posto što je blizu pompozno reklamiranih trenutačnih “otprilike četiri posto”.

A najveći rast u regiji također je tvrdnja koju bi tek trebao dokazati nekim činjenicama.

Jer opet je BiH u donjem dijelu tablice WB šesta država regije s kojima se uspoređuje. Ove bi godine veću stopu rasta BDP-a od BiH trebali zabilježiti Kosovo, Albanija i Crna Gora, slabije bi bile tek Srbija i Makedonija.

A da bi “dobacila” do stope rasta od pet posto koja jamči doista vidljivi napredak pa tako i više radnih mjesta i bolje plaće prema optimističnim simulacijama Svjetske banke Bosni i Hercegovini će trebati dočekati – 2025. godinu.

Pada li nezaposlenost? Ako pogledate pokazatelje Agencije za rad i zapošljavanje BiH odgovor je – ne. Podaci iz rujna govore da je na popis nezaposlenih uvršteno novih 500 imena dok je mjesec dana ranije u popis onih koji tragaju za poslom dodano nešto više od dvije tisuće osoba.

O plaćama i mirovinama ne treba trošiti riječi. Istina je kako se nitko nije hvalio da su one povećane, a odavno je poznato kako prosjek od nešto više od 800 konvertibilnih maraka ne pokazuje ništa jer zapravo najmanji broj prima tu plaću. Najveći broj zaposlenih u “realnom sektoru” prima oko polovice tog iznosa a prosjek “popravljaju” na proračune naslonjeni državni službenici.

Mobilnost i fleksibilnost radne snage gromoglasno reklamirani kao preduvjet nužan da bi inozemni investitori navalili u BiH progurani su kroz nove zakone o radu u obadva entiteta.

Stranačkom iskaznicom do državne službe

Poslodavci sada, dakle, imaju priliku primati i otpuštati pod “fleksibilnijim uvjetima” odnosno koga i kako požele no čini se da ih ta činjenica nije uvjerila kako je BiH postala investicijski raj.

Nikakvih spektakularnih investicija nismo vidjeli ali se zato država potrudila poslati poruku svima koji razmišljaju o investiranju oporezivanjem onoga što se naziva naknada za topli obrok a zapravo je “zakrpa” za mizerne plaće sve obespravljenijih radnika.

Državna je regulativa u ovom slučaju pokazala svoju snagu, a racionalnima je to valjda dokaz kako u skutima države, a ne u tamo nekim maglovitim privatnim investicijama valja tražiti trajno utočište. Nužan i uglavnom neizbježan preduvjet za to su stranačke iskaznice koje otključavaju vrata do kojekakvih telekoma i elektroprivreda.

“Mi smo svjesni da se političke stranke podijele i dogovore koje tvrtke će biti njihove poslije izbora. Koalicije se dogovaraju tako, dogovaraju se koje tvrtke će oni preuzeti. Javni sektor se smatra resursom političkih stranaka, a ne servisom običnih ljudi”, priznat će i Wigemark notornu činjenicu jasnu i svakoj teti na tržnici koja se muči za opstanak pokušavajući “na crno” prodati deset jaja.

Reforme, dakle, napreduju. Na papiru. Učinka nema pa nema, ni novaca, a onda valja posegnuti za kreditima. Pet stotina milijuna eura od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) na deset godina uz minimalnu kamatu uopće ne zvuči loše. Kad bi ih imali od čega vratiti.

Država kakva je BiH, odnosno njeni entiteti sa sadašnjom (anti)poduzetničkom klimom i vječitim političkim turbulencijama koje od ove države tjeraju sve koji ozbiljno vode računa o svom novcu, jednostavno nije u stanju nositi se s takvim izazovom, pa će svoje obveze bez razmišljanja kroz nove poreze i namete prebaciti na građanina pokornog.

Treba i uopće nekome objašnjavati kako se račun za buduću gradnju autocesta već sada ne pokušava ispostaviti prosječnom Bosancu koji u razdrndanom Golfu “dvojki” riskira svoj i život cijele obitelji jer može samo sanjati o pristojnom automobilu kojim bi se provozao suvremenom cestom? 

Što li bi takvima poručili članovi Predsjedništva BiH kada pored njih projure u karavani glanc novih limuzina?

“Tek u trećem koraku promjene će biti vidljive”, poručio je veleposlanik Wigemark, inzistirajući da se nastavi – pa što bude.

Taj “treći korak”, odnosno njegovi učinci, sudeći prema već pomenutim simulacijama, trebao bi biti vidljiv za desetak godina.

Tko dočeka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera