Digitalna prava su ljudska prava

Piše: Joshua Kopstein

U govoru na prošlogodišnjoj konferenciji Re:Publica u Berlinu, dizajner softvera i zagovornik zaštite privatnih prava Aral Balkan postavio je provokativno pitanje: Ako je ropstvo posao prodaje i kupovine fizičkih ljudskih tijela, kako se može nazvati posao kupovine i prodaje svega drugog od osobe koja to pravi, onoga što nije dio tijela te osobe?

Balkan je govorio o onome što profesorica s Harvarda Shoshana Zuboff naziva „posmatračkim kapitalizmom“, odnosno o poslovnoj logici koju su uspostavile kompanije koje rade na internetu poput Googlea i Facebooka, a koja je od naših ličnih podataka napravila prirodni resurs 21. stoljeća. Korisnici su prihvatili ovaj trend: Nova anketa Pewa otkrila je kako se 91 posto odraslih Amerikanaca slaže da su korisnici izgubili kontrolu nad načinom kako kompanije sakupljaju i koriste njihove informacije.

Postoji i dublja, mnogo uznemirujuća dimenzija pitanja koje je postavio Balkan, a najbolje je ilustrira segment britanske naučno-fantastične serije „Black Mirror“.

Ona počinje tako što se jedna žena priprema za podvrgavanje misterioznom doktorskom zahvatu. Nekoliko trenutaka kasnije, ona se budi u praznoj bijeloj sobi. Jedan muškarac, koji s njom komunicira pomoću malog uređaja nalik jajetu koji stoji na stolu, govori joj da je operacija bila uspješna. No, kao i svakoj epizodi te serije, zastrašujuća istina brzo dolazi u fokus.

Posljedice kopiranja

Ispostavlja se da je svrha operacije bila stvaranje savršene digitalne kopije te žene, s kojom dijeli sva sjećanja, emocije i crte ličnosti. Ženu koju gledamo u bijeloj sobi zapravo je njena slika, utvara. Ona je stvorena, objašnjava muškarac, da bude digitalna pomoćnica „stvarnoj“ ženi u njenom „high-tech“ domu – da joj pravi hranu, njen raspored i predosjeća svaku njenu želju. Kada žena iskaže neslaganje, muškarac (neka vrsta futurističkog kućnog majstora) koristi jajoliki uređaj da muči simuliranu ženu i primorava je da iskusi mjesece besanog zatvaranja u samoći u samo nekoliko trenutaka.

Međutim, ono što je najzastrašujuće u cijeloj priči je to da simuliranje ljudi nosi posljedice za ljude koji su osnova kopiranja. Kasnije u navedenoj epizodi, policija je iznudila priznanje druge osobe tako što ga je kopirala i emocionalno manipulirala njegovom kopijom u virtualnom okruženju za koje replika vjeruje da je stvarno. Ovo sve implicira da bilo ko u budućnosti može biti kopiran, analiziran i ispitivan bez svoga pristanka.

Ovaj naročiti primjer simuliranog života je, priznajemo, dalekosežna distopijska bajka. No, ona zastrašujuće predviđa doba Velikih podataka. Pomoću masovne prismotre i prikupljanja podataka, pošteno je reći da svakodnevno bilo ko, ko koristi internet ili je vlasnik pametnog telefona, stvara kopije svog digitalnog identiteta. Agencije za reklame prate naš svaki klik mišem i prate našu fizičku lokaciju kada pretražujemo internet, a kompanije za prikupljanje i prodavanje podataka to sve sakupljaju, zajedno s drugim ličnim informacijama (nacionalnost, seksualna sklonost, podaci o kreditima, porodična historija) u surogatne utvare – digitalne sjenke koje su nama nevidljive, a dostupne marketarima i drugim nepoznatim tijelima.

Razvoj uređaja povezanih s internetom, poznat kao Internet stvari, obećava uklapanje još više našeg fizičkog života u ove podatkovne profile. FitBits na našim rukama, Google Nest termostati na našim zidovima i pametni Samsungovi TV-aparati u našim dnevnim sobama stvaraju vlastite podatkovne sjenke koje nas snimaju i pišu novele koje još detaljnije nego ikada prije stvaraju naše kopije. To se slaže s definicijom koju je dala Zuboff o posmatračkom kapitalizmu koji pogoni „neočekivane i često nejasne mehanizme prikupljanja, pretvaranja u robu i kontrole, koji efikasno progone osobe iz njihovog vlastitog ponašanja“.

Kritična tačka je ova: Za razliku od naše tjelesne ličnosti, koja ima famozna „ljudska prava“, naše digitalne kopije mogu beskonačno puta biti kupljene, prodate, iskorištene i testirane. A količina naših podataka bude što veća, efikasniji će biti oni koji njome kontroliraju u razumijevanju i manipulacijom nama.

Tajni eksperimenti Facebooka

Razmotrite popularni metež o Facebookovoj studiji emocionalne zaraze u kojoj kompanija tajno eksperimentira korisnicima tako što mijenja količinu pozitivnog i negativnog sadržaja koji se vide u njihovim trakama s vijestima. Kompanija koja pravi videoigre Riot Games je napravila slične eksperimente na svojim igračima kroz veoma popularnu igru na internetu League of Legends, prateći razgovore i dodajući poruke u pokušaju da se umanji loše ponašanje, u želji da ovu igru punu takmičenja napravi dostupnom širim masama.

Naravno, upravljanje ponašanjem korisnika u smjeru zarade je uvijek bio cilj reklamnih agencija i kompanija. Ono što se promijenilo je eksplozivna dostupnost ličnih podataka kroz sve veći broj raznih izvora, što je povećalo moći manipulacije.

Težimo da na podatke gledamo kao na apstrakciju, a ne na dio sebe. Međutim, u informacijskom društvu gdje se naša prava ne proširuju na pametne telefone u našim džepovima, uzimanje i korištenje ovih digitalnih mrvica duboko utječu na to kako nas drugi vide i kako o nama presuđuju.

Šta se dešava kada marketinški algoritmi obrade sjene vaših podataka i nauče kako da vas emocionalno kontroliraju kada ste najranjiviji? Ili kada se vaš internetski profil koristi za određivanje da li ste dobri za bankovni kredit? Možete li se sa sigurnošću reći da vaša simulirana ličnost nikada neće negativno utjecati na vaš bankovni rejting, stopu vašeg osiguranja ili vašu mogućnost zaposlenja? Šta sprečava policiju i obavještajne agencije da istražuju podatke o vama kada ti podaci nikada, tehnički gledano, vama nisu ni pripadali?

S uređajima koji prikupljaju podatke u našim domovima i na našim tijelima više nije previše reći da smo postali kiborzi. Problem je da se naša prava, kao ljudskih bića i pojedinaca, odnose samo na naše meso i krv, a dozvoljavaju korporacijama i vladama da koloniziraju naše prošireno, digitalno čovječanstvo. Ako se nadamo da ćemo sačuvati naša prava i autonomnost, moramo priznati da ono što nazivamo „digitalnim pravima“ naša su ljudska prava. Jer, ti podaci su dio nas, shvatali to ili ne.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera