Koji je naredni ruski potez u Siriji?
Piše: James Denselow
Dobri načini predviđanja narednih koraka Moskve u ratu u Siriji su slušanje govora ruskih političkih i vojnih lidera, a zatim pripremanje za potpuno suprotno dešavanje. Dok drugi akteri ovih krvavih dešavanja imaju pretežnje ka kratkoročnim taktikama, Rusi su dugo imali strategiju oko umiješanosti u Siriji. Moskovska strategija je napravljena kroz historijski odnos s režimom Bashara al-Assada i njene prioritete za budućnost na Bliskom istoku, koji se brzo mijenja. Štaviše, to je neosporno i neubrojivo.
Putin je svjestan kako je, nakon pet godina krvoprolića u Siriji, šta se dešava i šta se ne dešava na terenu, u najmanjem njegovom djeliću, nepoznato svima osim revnosnim posmatračima. U ovim kovitlacima magle rata, Rusi su odlučili unijeti svoj narativ, shvativši kako kontroliranjem i držanjem stalnih pravaca mogu pisati prvi nacrt historije i utjecati na poteze drugih. Prošlog septembra sirijski režim je bio poljuljan i sve više se govorilo o “sigurnoj zoni” na sjeveru, koju bi podržavala Turska. U ovu jednačinu se uključila ruska zračna kampanja, koja je značajno promijenila ravnotežu moći.
Ruska vojna mašinerija je tada puštena, a snage sirijske opozicije u povlačenju su tvrdile kako su mogli razlikovati ruske od sirijskih vojnih aviona, jer su shvatili da ruski avioni uglavnom napadaju noću i da su njihovi napadi i precizni i intenzivni. Upozorenja posmatrača da ruske bombe ubijaju stotine civila lako su negirane, čak je i Moskva tvrdila kako “nijedan” civil nije poginuo. Kako su brzo došli, Rusi su naizgled tako i otišli. U martu su proglasili pobjedu i najavili povlačenje, kao i objavili novinska saopćenja o medaljama koje čekaju njihove snage nazad u domovini.
Palmira i 15 minuta kulture
Važnost koju su Rusi stavili na kontrolu narativa i ukupnim odnosima s javnošću vidjelo se kroz njihove obilaske zračnih baza, no ono šta se desilo u Palmiri moglo bi podići stvari na novi nivo. Svjesni činjenice da bi oslobađanje poznate historijske lokacije iz ruku oružane grupe Islamska država Irak i Levant privuklo daleko veću medijsku pažnju na načine koji nisu na raspolaganju u drugim segmentima sukoba, Rusi su nadmašili sebe. Novinari koji su pravili priče o nastupu orkestra pozorišta Marinsky u ruševinama Palmire, gdje je ISIL ranije vršio egzekucije zatvorenika, govorili su o višesatnom putovanju iz Rusije, satima žestoke zaštite u Palmiri, a sve za nastup koji je trajao 15 minuta. Resursi i napori koji su uloženi u ovaj nastup pokazuju koliko je Moskva daleko spremna ići kako bi ispričala priču o svojoj podršci poljuljanoj sirijskoj Vladi u njenoj borbi protiv terorizma.
Ipak, sa zastojem diplomatskih američkih napora da drže Rusiju za riječ, ovo bi se moglo uskoro promijeniti. Nakon koncerta u Palmiri, o kojem se mnogo pričalo, u javnost su došli snimci koji navodno pokazuju ruske jedinice koje vode postrojenje nedaleko od poznatih ruševina. Pentagon je potvrdio kako prati ovo postrojenje te negirao priču kako su se Rusi povukli, tvrdeći kako su brojke njenih jedinica otprilike iste onima prije objavljenog povlačenja.
Glasnogovornik Ministarstva odbrane Rusije kazao je kako ono što je prijavljeno iz Palmire nije zračna baza, što bi bilo “ekonomski neodrživo”, no ovaj odvagani stav je potkopan kada je ruski ministar odbrane Igor Konačenkov kazao AP-u kako ovo nije uopće baza. Postoji razumna osjetljivost statusa ruskih baza u Siriji, s historijskom pažnjom na jedinu rusku pomorsku bazu u Mediteranu u Tarusu, koja je stavljena pod lupu napadima ISIL-a na ovaj grad i na Jableh, u kojima je poginulo više od 120 osoba.
Konstantna nepredvidljivost
Rusija je do danas bila u poziciji diktirati stanje, jer nijedna druga svjetska sila nije spremna staviti toliki ulog na stol kao Moskva, ili igrati na njen blef. No, jednostavno rečeno, kazati kako se pobijedilo u sirijskom ratu je drugačije od ostvarenja te pobjede te jedino što je do sada bila konstanta je njegova nepredvidljivost.
U međuvremenu su Amerikanci pokazali kako su sposobni praviti vlastita iznenađenja nenajavljenim 11-satnim putovanjem na sjever Sirije koji kontroliraju Kurdi, a to je nedavno uradio general Joseph Votel, komandant američke Centralne komande, što je dovelo do špekulacija kako, s propadanjem mirovnih ugovora, Washington traži načine da poveća svoje druge oblike poluge.
Ono što je veći izazov za Rusiju od toga da li gradi novu vojnu bazu ili ne je da li će pristati podržavati nešto opipljivo na što je već pristala. S rokom do 1. juna za UN dostavu iz zraka humanitarne pomoći područjima pod opsadom, nečeg što je sigurno protiv interesa režima, Moskva može biti prinuđena otkriti kako njena retorika skriva potpuno drugi komplet akcija u bliskoj budućnosti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera