Antifašizam je u BiH nevladina stvar

Bosna i Hercegovina još nije stvorila mehanizme za implementaciju presude koju su Dervo Sejdić (Rom) i Jakob Finci (Jevrej) dobili protiv nje jer kao pripadnici nacionalnih manjina ne mogu biti birani u Predsjedništvo BiH niti u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Nije BiH takva samo prema Romima i Jevrejima, već prema svima koji nisu konstitutivni, ali je simbolično da su proces pokrenuli i presudu dobili pripadnici dvije etnije koje je fašizam i rezolutno i deklarativno htio istrijebiti s lica zemlje.

Velika je to diskreditacija za BiH, toliko velika da licemjernim čini svaki iskaz predstavnika vlasti u kojem se pozivaju na antifašističku tradiciju bilo zemlje u cjelosti ili ovog i onog njenog naroda. I nije to jedina sjena fašizma koji se nadvija nad ovom zemljom. Nju podebljavaju gotovo u potpunosti uništena memorijalna kultura povezana s antifašizmom u onom dijelu BiH s hrvatskom većinom uz isticanje fašista u prvi plan. U dijelu BiH sa srpskom većinom ta kultura je također gotovo u potpunosti uništena nauštrb izjednačavanja partizana sa četnicima. Kod Bošnjaka je dobrano načeta prostim brisanjem, uz pojedine pokušaje rehabilitacije, profašista.

Muzej AVNOJ-a u Jajcu danas je mjesto s desetkovanim brojem eksponata u odnosu na predratni period i gotovo da nema niti jednog originalnog. O spomen-muzeju ZAVNOBIH-a i Domu ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu da ne govorimo. Muzej Bitke na Neretvi u Jablanici je u stvari prodavnica suvenira na dan obilježavanja same godišnjice bitke. Muzej revolucije u Sarajevu danas je Historijski muzej BiH čime je fokus s istorije antifašizma razvodnjen na cjelokupnu istoriju… Briga o spomenicima antifašističkog naslijeđa prepuštena je nevladinom sektoru, jako je selektivna i zavisi od stranih donatora.

BiH nema usvojen zakon o zabrani fašističkih organizacija i obilježja.

Tu je i segregacija u obrazovanju u svim mjestima u kojima jedna etnija nema izrazito dominantnu većinu. Tamo gdje je ima nerijetki su primjeri asimilacije manjinaca u većinu kroz obrazovni sistem.

Busanje u antifašistička prsa

Odnos prema posljednjem ratu i zločinima počinjenim u ime vlastite etnije je posebna priča. Svaki politički pozitivan korak na tom putu uslovljen je pritiskom međunarodne zajednice, nikako potrebom političara za humanizacijom društva. Srpski političari u BiH još preko usta ne mogu da prevale riječ genocid. Najteža kvalifikacija tog čina je “strašan zločin”, a to priznanje bilo bi poslije rata najkonstruktivniji korak ka pomirenju. Zbog toga je republičkosrpsko busanje u antifašistička prsa najlicemjernije od svih takvih istupa u BiH. A ono je upravo u RS-u najveće – 9. maj je tamo neradni dan.

U vezi s odnosom prema posljednjem ratu može se tumačiti i slab povratak izbjeglih i protjeranih. Toliko slab da slobodno možemo govoriti o tri etnički čista dijela BiH. Itd.

Odnos prema antifašizmu nije bolji ni na prostoru cijele bivše nam države s izuzetkom Slovenije koja je, u ovom kontekstu, priča za sebe.

Vrlo je moguće, kad bi se sad pojavila neka nova fašistička sila koja bi zaprijetila svijetu, da bi BiH i susjedne joj zemlje bile dio nekog saveza koji bi se protiv te sile borio. To, međutim, još uvijek nije antifašizam. On nije samo oružani, već i vrijednosni sustav i znači ne samo borbu protiv fašizma kao gotovog ideološko-političkog proizvoda, već i protiv svega onoga što do njega može dovesti. Toga ovdje nema.

Jugoslaviju i ne spominju

Nestaju tragovi, kao što je već navedeno, da je toga ovdje ikad i bilo. Danas niko i ne spominje da istorija antifašizma gotovo pa svoje početke ima u tadašnjoj Jugoslaviji. Antifašizam se javio kao reakcija na fašizam u Italiji, gdje je fašizam i nastao. Uporedo s Italijom on se javlja i u Albaniji koju je Italija okupirala, ali i u Jugoslaviji u kojoj je Italija u to vrijeme bila u fokusu vanjskopolitičkog interesa. Jednim dijelom to je bilo uslovljeno i sporovima koje je tadašnja Jugoslavija vodila s Italijom.

Međutim, najvećim dijelom bojazan od fašizma i njegovo ispravno shvatanje kao pokreta koji je potpomognut stranim kapitalom i vojno podržan, te pokreta koji omogućava društvenom talogu da ispliva na površinu širili su pripadnici i simpatizeri Socijalističke radničke partije Jugoslavije koja je formirana 1919. godine i bila preteča Komunističke partije koja je bila glavni organizator i politički lider oružanog otpora fašizmu.

I prije samog rata na prostoru Jugoslavije, ljudi s ovih prostora su se oružano borili protiv fašizma o čemu svjedoči spisak od 1.775 jugoslovenskih dobrovoljaca u Španskom građanskom ratu, od čega ih je poginulo 595, i to svi do jednog s lijevog ideološkog spektra, s izuzetkom nekoliko desetina pripadnika Hrvatske seljačke stranke. Antifašisti s područja Jugoslavije od početka su zauzimali borbeni stav prema fašizmu shvativši, za razliku od pacifistički nastrojenih antifašista, da se fašizam ne može pacifikovati.

Taj se dio istorije prešućuje u današnjim kvaziantifašističkim istupima ovdašnjih političara. Onaj dio kojem se eventualno oda počast i koji se spomene, ali površno, tiče se samog partizanskog pokreta. Pritom ga se ograničava ili na državu ili na etniju. I to je podmukli vid revizije. Ne toliko destruktivan kao, na primjer, izjednačavanje partizana sa četnicima, ali mijenja suštinu antifašizma.

Parada političkog licemjerja

Partizanski pokret, nošen antifašizmom kao idejom, bio je antidržavan. On je bio i protiv Kraljevine, i protiv NDH. Drugi svjetski rat nije bio samo rat protiv okupatora već i građanski u velikom broju zemalja u kojima su se antifašisti borili i protiv profašista iz svojih država. U Jugoslaviji je u to vrijeme ideji države bila pretpostavljena ideja internacionalizma. Taj rat, također, nije bio samo rat za pobjedu nad fašizmom već i za bolje društvo. Antifašisti, bez obzira na njihov ideološki predznak, borili su se za progres baziran na idealima prosvjetiteljstva, kakvi su, recimo, razum i nauka. Zatim tu su još obrazovanje i vlast naroda i ukidanje nejednakosti na osnovu nečijeg porijekla.

Zašto se to danas ne spominje kada se govori o antifašizmu? Nije to tek puko brisanje prošlosti da se za neke činjenice ne bi znalo, već da bi se uništili društveni mehanizmi koji povezuje iskustva sadašnjih s prošlim generacijama. Uništavanje tih mehanizama, poveznica sadašnjosti s prošlošću, otvara put izgradnji novih društava u kojima je jednakost, kao temeljna odrednica antifašizma, na opasnom udaru. Prije svega radi se o etničkom monopolu nad teritorijima, gdje drugi nemaju prava kao većina. S druge strane, radi se i na uspostavljanju nejednakosti po porijeklu unutar pojedinih etnija.

Antifašizam je zbog toga svakog 9. maja ovdje parada licemjerja kad je o politici riječ. Njegove iskrene manifestacije moguće je vidjeti samo na nivou inicijativa građana i pojedinih nevladinih organizacija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera