Kriza u Zaljevu: Rat počinje medijima

Arapi kažu da “rat počinje riječima”, a danas bi se to moglo reći: “Rat počinje medijima”. Stoga ne iznenađuje da je trenutna zaljevska kriza, u svim njenim razmjerima i ozbiljnosti, započela hakerskim napadom na Katarsku novinsku agenciju koja se obraća javnosti u ime Katara, države na koju su se obrušile neke od njenih bratskih zemalja iz susjedstva.

Krajem prošlog mjeseca Katarani su se našli na udaru žestoke medijske kampanje koju su vodili mediji u Zaljevu zbog navodnih izjava katarskog emira, šeika Tamima bin Hamada Al-Thanija, za koje se kasnije ispostavilo da su u cjelosti fabricirane. Ovakva dešavanja su posljedica elektronskog napada na Katarsku novinsku agenciju koji se desio iza ponoći.

Katar je za ovaj internetski napad optužio susjedne države, koje učestvuju u trenutnoj blokadi. Od tog momenta, zaljevski mediji se počinju baviti pitanjem Katara i katarske politike, dok su medijski napadi dosegli razinu na kojoj se gube bilo kakve vrijednosti, standardi i profesionalne norme.

Način na koji veliki broj medija u arapskom svijetu tretira krizu u Zaljevu jasno pokazuje da se radi o medijskom djelovanju na temelju stereotipa, neprofesionalnosti, te da se isključivo gledaju aspiracije zvaničnih struktura vlasti. Činjenica je da uopće ne možemo govoriti da imamo medije, arapske ili zaljevske, prije nego se arapski um oslobodi od utjecaja diktatura i represivnih sistema. Odsustvo medijske slobode je pošast i razlog zašto se cjelokupni arapski medijski svijet guši u močvari.

Žestoka kampanja protiv Katara

Početak medijske kampanje protiv Katara nastavak je starog konflikta o stavovima i nezavisnoj vanjskoj politici koju vodi ova država, s tim da se Doha pridržavala zajedničkih stavova država Zaljeva kada se radi o bitnim pitanjima za regiju, kao što je to slučaj sa Sirijom, Jemenom, odnosom prema Iranu i ratu protiv terorizma.

Međutim, nakon arapsko-islamsko-američkog samita u Rijadu proteklog mjeseca, Rijad i Abu Dhabi odjednom počinju s mobilizacijom protiv Katara žestokom medijskom kampanjom i to samo dva dana nakon završetka samita.

Medijska kampanja protiv Katara je bila žestoka i potpuno strana povijesti odnosa među državama Zaljeva, pa čak i u znatno složenijim vremenima i težim krizama. Kampanja se nije zaustavila na fabriciranju vijesti i izmišljotinama protiv Katara, već je došlo i do upućivanja ličnih uvreda, što je dosad nezapamćen razvoj dešavanja u Zaljevu.  

Činjenica je da su arapski i zaljevski mediji usko povezani s retrogradnim sistemima vlasti u tim državama, koji u tome pronalaze priliku da se manifestiraju u svoj svojoj punini. Stoga ne možemo očekivati da mediji budu objektivni i slobodni sve dok djeluju pod ovakvim pritiscima.

Jaka veza između politike i medija dolazi iz činjenice da je komuniciranje – što je sveobuhvatniji termin od termina ‘mediji’ – osnovna ljudska aktivnost. Većina onoga što učinimo u svakodnevnom životu jesu različiti izrazi onoga što podrazumijevamo pod komuniciranjem, a medijska djelatnost je komunikacija koja ima sve elemente komunikacije u općem smislu.

Vezu između medija, političkih i demokratskih aktivnosti karakterizira međusobno dopunjavanje i utjecaj, kao i stalna interakcija, čime se formira trougao sa potpuno jednakom vrijednosti i težinom svih komponenti. Mediji su sastavni dio demokratskog procesa ili autoritativnih režima. Pa tako mediji mogu predstavljati osnovni garant vitalnosti i kontinuiteta demokratskog procesa u društvu ili glavnu polugu za jačanje diktature i političke opresije.

Instrument politike

Mediji su instrument politike; oni prenose politiku vladajućih struktura narodu i doprinose kristalizaciji stavova i usmjerenja naroda kako bi kreatori politika mogli imati koristi od toga. Mediji su jak instrument kojem pažnju posvećuju politički sistemi u svakom društvu, pa je tako politika, ako koristimo ovaj izraz u “pozitivnom smislu”, neodvojiva od komunikacije.

Zbog specifičnosti medija, vlade nastoje kontrolirati glavne medijske kanale kako bi im davale formu i određivale diskurs shodno ciljevima i usmjerenjima koje one imaju. Ovo je uobičajena igra koju poznaju sve vladajuće strukture u sistemu vlasti.

Metode ubijanja racionalnosti su temelji na kojem počiva politička tranzicija, pridobivanje javnosti i usađivanje novih uvjerenja, kaže jedan od psihologa, jer čovjeka pretvaraju u biće bez volje i moći kako bi se u cjelosti potčinio novim učenjima.

Kombinacijom kulturoloških i emocionalnih pritisaka te fizičkog pritiska ovladava se čovjekom-žrtvom kako bi se pretvorio u pojedinca sa novim mentalnim stanjem u kojem priznaje svoje pogrešno usmjerenje i spreman je iznova se kultivirati.

Kada se mediji fokusiraju na specifičan događaj, tada svoju publiku usmjeravaju na posmatranje ovog događaja kao izuzetno važnog. Prema tome, mediji obavještavaju javnost o političkim dešavanjima i utječu na njihovu percepciju zbog relativnog značaja kojeg sami daju tim događajima.

Medijski diskurs, baš kao što može biti od pomoći u ujedinjavanju percepcija, razvijanju javnog stava po nekom pitanju, uklanjanju napetosti i rješavanju sukoba, istovremeno može donijeti potpuno suprotne efekte kada je pod pritiskom diktatura i nepravednih sistema vlasti.

U ovoj eri, vlade i političari nisu koristili medije samo za jačanje vladavine unutar jedne države, već i kao oružje za usmjeravanje, oblikovanje ili čak izazivanje kriza u regionalnim ili međunarodnim okvirima. Upravo zbog toga možemo vidjeti da se mnogi narodi i države suočavaju s izazovima unutar svojih država. Medijska bitka se danas vodi za pridobivanje umova i srca u arapskom svijetu kroz navalu zapadnih medijskih kuća.

Ovakav direktni pristup medijskim kućama predstavlja praktični uvod u tretiranje problema na Bliskom istoku, čime se može utjecati na ishode sukoba navođenjem narativa i nezaustavljivom bujicom informacija ili dezinformacija, a ne samo upotrebom raketa i slanjem vještih diplomata u regiju.

Satelitski kanali su posljednja dostignuća savremene civilizacije i predstavljaju stvarnu opasnost za arapsku nacionalnu sigurnost. Oni su oružje sa dvije oštrice, gdje se otrovna oštrica kod većine arapskih satelitskih kanala vezuje za pogrešne političke agende, što se jasno pokazalo u posljednjoj krizi u Zaljevu.

Od Prvog i Drugog zaljevskog rata cijeli region pati od posljedica kontinuiranih političkih turbulencija. Paralelno s tim, u regionu se osnivaju brojni satelitski kanali, jer su upravo oni jedno od najznačajnijih i najutjecajnijih sredstava masovne komunikacije.

Također, američki medijski napori usmjereni prema arapskoj javnosti dobijaju značajan poticaj koji postaje očigledan i u skladu sa eskalacijom američkog vojnog angažmana u regionu.

Fabricirani izvještaji

Ovakvi američki potezi uslijedili su nakon zaključaka komisije američkog Kongresa da je administracija bivšeg predsjednika Georgea W. Busha zakazala u popravljanju imidža SAD-a u svijetu, iako je u tu svrhu potrošila milijardu dolara u 2003. godini.

Američka administracija je nakon toga odlučila da radi na popravljanju imidža svoje države u regionu, te otvara satelitski kanal Al-Hurra 2004. godine. Ovo se smatra najvećim medijskim projektom koji finansira američka vlada nakon što je 1942. godine pokrenut radio Voice of America. Al-Hurra ne emitira reklamne sadržaje, tako da se u potpunosti finansira iz budžeta američke vlade.

Al-Hurra na ovaj način započinje svoje otvoreno djelovanje i provođenje američkih vanjskih politika u regionu. U slučaju da se želite upoznati sa mentalitetom američke politike ili saznati američki stav o Iranu, Sjevernoj Koreji, Saudijskoj Arabiji ili Siriji, dovoljno je da samo jedan dan pratite programe, informativne emisije i komentare američkih i lojalnih arapskih stručnjaka koje emitira ovaj kanal.  

Kasnije je i Njemačka ušla u ovu utrku, pa je u februaru 2005. godine pokrenut Deutsche Welle Arabia iz Kuvajta. U decembru 2005. Rusija je pokrenula televizijski kanal Rusiya Al-Yaum (Rusija danas) na arapskom jeziku, što predstavlja projekat koji ima za cilj prenijeti stavove zvaničnih ruskih vlasti arapskoj javnosti. Početkom aprila 2007. godine pokrenut je i televizijski kanal France 24 na arapskom jeziku kako bi ostvarila komunikaciju sa Arapima na njihovom jeziku.

Politička misao u Kataru bila je pionir na ovom polju jer su razmišljanja urodila plodom 1996. godine kada je osnovan kanal Al Jazeera, što je bila svojevrsna medijska revolucija i otvaranje vrata slobodnoj diskusiji o pitanjima koja su dugo bila tabu u arapskom učahurenom političkom prostoru. Kao reakcija na pojavu Al Jazeere pokrenuti su kanali Al Arabiya i Al Ekhbariya, dva saudijska kanala, te Sky News Arabia kojeg su pokrenuli Emirati.

Dok su svi posvjedočili visokom stepenu profesionalnosti i objektivnosti Al Jazeere, kanali koji su nastajali nakon nje nisu se oslobodili krize arapskog medijskog prostora, prije svega pristrasnosti i neobjektivnog izvještavanja o dešavanjima gdje se emitiraju “uljepšane'” vijesti koje su uređene i prilagođene zahtjevima finansijera.

U aktuelnoj krizi u Zaljevu, arapska publika, a posebno ona u Zaljevu, bila je pod velikim pritiskom fabriciranih medijskih izvještaja i političkih analiza koje su plasirane na način i u tonu koji odgovara prohtjevima vladajućih struktura.

U skladu s tim, većina medija u Zaljevu, gledano općenito, opstruira politički razvoj, jer se to jednostavno ne može ostvariti bez slobodnog protoka ideja, poštivanja prava na mišljenje, što većina arapskih medija u Zaljevu nije uspjela ostvariti u stvarnosti. U aktuelnoj krizi, prva stvar koje su se ovi mediji odrekli su objektivan i profesionalan pristup, svojim odnosom i različitim interpretacijama i stavovima o krizi.  

Mediji u Zaljevu, u dubokoj krizi dominacije političkih agendi vladajućih struktura, nadmašili su izraelske medije u pohvalama prekida diplomatskih odnosa s Katarom, poteza koji su napravile Saudijska Arabija, Emirati, Bahrein – i neke druge države – te obustavljanja kopnenog, morskog i vazdušnog saobraćaja s ovom državom.   

Slično izraelskom medijskom likovanju da je ovaj događaj pozitivna stvar za sigurnost Izraela od terorizma, radikalizma i miješanja u unutrašnje odnose drugih arapskih država, arapski mediji zaglavljeni u blatu ponavljali su iste laži.

Izraelski stav, bez sumnje, počiva na politici podrške podjelama unutar zemalja arapskog Zaljeva. Stoga je izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio da se dogodila značajna promjena u načinu na koji se države regiona odnose prema Izraelu. Ove države sada postaju saveznici, a ne neprijatelji u borbi protiv onoga što je nazvao “radikalnim islamom”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera