Porezi na neimaštinu i siromaštvo

„Prodajem Zastavu 101 confort, narančasti, 12/79, limarija generalno uređena, nova getriba, zeleni porez za 2018. godinu uplaćen u cijelosti…“

Ovakvi nadrealni oglasi uskoro bi u Hrvatskoj mogli postati stvarnost.

„Reformatorska“ vlada je, naime, preko ministra financija Zdravka Marića nedavno najavila uvođenje poreza na automobile starije od deset godina. Takozvanog zelenog poreza.

Uz obrazloženje kako bi se time nastojalo obnoviti zastarjeli vozni park, jer je prosječna starost automobila veća od dvanaest i pol godina, što je, pak, po Marićevom mišljenju „poglavito rezultat recesije“.

Nikako i nipošto nesposobnosti i pokvarenosti vlastodržaca u proteklom desetljeću.

Također je poprilično nejasnom sintagmom o pojedincima koji „su postali relevantni na domaćim i svjetskim tržištima“, valjda htio apelirati na svijest o zaštiti okoliša. A potom odjurio u limuzini koja pri svakom paljenju u ozonosferi ostavlja trag King Konga.

Još se halabuka oko poreza na nekretnine nije ni stišala, a u Ministarstvu financija su se, dakle, dosjetili kako pokrpati proračunski deficit.

Obezglavljenost, bezidejnost, bešćutnost

Iako je naposljetku Ministarstvo opovrgnulo, pomalo nespretne, (pred)informacije ministra Marića, u javnosti će iznošenje ove ideje ostati zapamćeno kao dokaz potpune obezglavljenosti, bezidejnosti i bešćutnosti aktualne vlasti.

Porez na stare automobile je de facto porez na neimaštinu i siromaštvo.

A ideja da se uvođenjem poreza vlasnici starih krntija i ropota, ljudi u dugovima i pod ovrhama, potaknu na kupnju novih automobila – jer se do sada toga valjda nisu sjetili – zvuči toliko iracionalno da je svaki komentar suvišan.

Upravo najavljuju i nove, više poreze na cigarete, alkoholna pića, igre na sreću i mobitele.

Hrvatska je porezno najopterećenija država EU. Ali ne bez razloga.

Otkako je Hrvatska samostalna, izostanak bilo kakve dugoročne ekonomske strategije bilo je pravilo koje se strogo poštivalo, svi ministri financija i gospodarstva, i pripadajući im establišment, stoga nisu ni mogli smisliti bolje rješenje od brutalnog oporezivanja.

Budući da se u takvom sustavu u pravilu gleda samo potražna strana, a ona dugovna države prema građanima zanemaruje i kratkoročno i dugoročno, danas imamo to što imamo; demografski slomljenu i do apsurda porezno opterećenu državu bez perspektive, uz realnu prijetnju ekonomskog sloma na razini slobodnog pada.

No, sve ovo nije bez razloga; imamo raskošnu povijest kardinalno loših strateških odluka. Dakle, nemamo strategiju, ali imamo anti-strategiju. U hrvatskoj ekonomskoj viziji nikada nije bilo mjesta ni za kakvu kreativnost i lucidnost.

Jer se grabilo isključivo kratkoročno ne bi li se kupovao socijani mir, stvarale kapilarne mreže stranačkih sinekura i namirivale horde nezasitnih hohštaplera i kriminalaca. Represivni i devastirajući porezni sustav samo je posljedica anti-strategije.

Nastradali najsiromašniji

Već kod od uvođenja PDV-a, u režiji tadašnjeg ministra Borislava Škegre – tvorca čuvene izreke kako je deficit uvjet bržeg razvoja, te kako uvoz mora biti veći od izvoza – pojavili su se simptomi cargo-cult države.

Naprasno i bez bilo kakve pripreme nekadašnji porez na promet zamijenjen je PDV-om, koji je s godinama narastao do današnje, nepodnošljive visine.

Budući da sustav PDV-a nikada nije dao željeni rezultat, iznosi su se neprestano povećavali, a sve je bilo popraćeno sijasetom nejasnih zakona i propisa, koje počesto nisu znali protumačiti ni financijski stručnjaci.

Pretporezi, R1 računi, odbici, kompenzacije, prebijanja i uobičajene aktivnosti više na razini improvizacije nego normalnog, zdravog poslovanja, prouzročile su katastrofalno stanje i unutarnji porezni dug od više stotina milijuna eura.

Taj enormni porezni dug je 2012. objelodanio ministar Slavko Linić, a potom odigrao zavidno razornu ulogu po hrvatsko gospodarstvo.

Objavljena je čak i „lista srama“, kompletan popis poreznih dužnika, u ukupnom iznosu većem od tri milijarde eura (!), ali je Linićev plan naplate preko „stupova srama“ i kroz predstečajne nagodbe naposljetku završio vrlo slabim prihodima u državnu blagajnu.

Najvećima se opraštao gotovo sve, velikima puno, malima malo, a najmanjima ništa. Nekada dično hrvatsko obrtništvo osiromašeno je do egzistencijalnog minimuma. U tvrdoglavim nastojanjima da se uvede porezna i fiskalna disciplina, nastradaše oni najsiromašniji, a na potpuno nerealne i neopravdane dugove najvećih zažmirilo se, kao i svaki puta, na oba oka.

U tom metežu i kaosu započeo je nezaustavljiv pad na Lafferovoj krivulji.

Lafferova krivulja je teorija, više puta potvrđena u praksi, o odnosu poreznih opterećenja i prihoda od poreza. Prema vrlo logičnom objašnjenju, prihodi od poreza rastu povećavanjem i uvođenjem novih poreza, ali samo do jedne točke.

Nakon toga počinju padati koliko god da se porezno opterećenje povećava. Jer poslovni subjekti nestaju, a individualna potrošnja se smanjuje.

Ili jednostavnije rečeno; male se može oporezovati malo, a ako se pokuša oporezovati puno, nakon izvjesnog vremena oni neće imati ništa.

Zemlja poreznih čudesa

Kontinuiranom presijom i represijom stigosmo u zemlju poreznih čudesa.

Plaćamo PDV u iznosu 25%, što je među najvišim stopama u EU. Imamo državne, županijske, općinske i gradske poreze. Imali smo i „ratni“ i ne tako davno – krizni porez.

Trošarine, cestarine, članarine, vozarine. Prirez porezu na dohodak. Poreze na promet nekretnina, na plovila i motorna vozila, porez na tvrtku i naziv, na kuću za odmor, na potrošnju, na dohodak.

Sve do nedavno se porez obračunavao i na najmizernije plaće. Sada je taj prag neznatno podignut, ali se još uvijek oporezuju plaće manjih iznosa od granice siromaštva u razvijenijim zemljama EU.

Plaćamo razne doprinose i naknade, što je zapravo paralelni porezni sustav.
Prvi i drugi ( prisilni ) mirovinski stup, osnovni zdravstveni doprinos i participacije, ali i sve zdravstvene usluge jer je zdravstvo praktički privatizirano.

Parafiskalni nameti su u konačnici također porezi, jer na kraju uvijek netko račun mora platiti. A zna se i tko; krajnji kupac, odnosno onaj iznad spomenuti, što mu se oporezuje plaća manjeg iznosa od granice siromaštva u EU.

U Hrvatskoj se, vjerovali ili ne, plaća više od 150 kojekakvih parafiskalnih nameta!

Pa tako prisilno plaćamo toliko omraženi ZAMP – zaštitu autorskih prava. Nakon desetljeća silnih rasprava o ZAMP-u, opet je zaključak isti; nije sporno trebaju li se plaćati autorska prava, sporan je enormno visok iznos naknada.

Hrvatsku gospodarsku i obrtničku komoru također masno plaćamo, iako od njih gotovo nikakve koristi nema ni gospodarstvo ni obrtništvo.

Članarine turističkim zajednicama, spomeničke rente, vodne naknade, slivne vode, obnovljive izvore i angažirane snage, toplinske razdjelnike…

Nameti i porezi za slobodni pad

Jedna od svakako najbizarnijih naknada za poslovne subjekte ( opet znamo tko u konačnici plaća! ) je za šume. Punog naziva „Naknada za korištenje općekorisnih funkcija šuma“. Naplaćuje se u iznosu 0,025% od prihoda.

Iako su šume pola površine Hrvatske, a Hrvatske šume bi trebale ostvarivati prihod u milijardama i tim novcem bi se trebale graditi tvornice, škole, vrtići i dvorane, od prihoda se „za korištenje općekorisnih funkcija“ uzima ljudima koji sa šumama nemaju nikakve veze.

Treba li nas, stoga, iznenaditi ideja ministra Marića da se uvede porez na stare automobile? Ne treba, nimalo.

Jedina smo zemlja koja je u proteklih pet godina imala negativan ( ili neznatan ) gospodarski rast, zaduženi smo preko maksimuma, financiramo desetine tisuća nezasluženih, povlaštenih mirovina i plaća, Crkvu, kojekakve udruge, agencije i zavode, i dalje se troši na beskorisne poticaje, limuzine, reprezentacije, fontane i polovne brazilske nogometaše, investicija nema niti ih u ovim uvjetima može biti, mladi, vrijedni i sposobni ljudi svakodnevno bježe glavom bez obzira.

Politička elita, desetljećima stvarana metodom negativne selekcije, sve i da hoće – ne može ništa značajnije popraviti bez nove političke, ekonomske i društvene paradigme.

U ovakvoj tragičnoj političkoj i ekonomskoj konstelaciji, osim novih nameta i poreza ništa drugo ne možemo očekivati, a to nas posve sigurno vodi u stihiju i slobodni pad.

Kako sada stvari stoje, to će se dogoditi uskoro. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera