Ima li u islamu prostora za kritičko mišljenje?

Ništa ne može više zadovoljiti čovjeka od uvjerenja kako njegov neprijatelj ne može kritički razmišljati. Šta je uzvišenije od ideje da je osoba protiv koje se borite zarobljena u blokadi nereflekcije? To blagosilja vašu borbu, opravdava vašu okrutnost, legitimizira vaše nasilje. Ako je definicija čovječnosti mogućnost da se misli za sebe, šta bi moglo biti pogrešno u borbi za neslobodne?

Moderno uspoređivanje islama s nemogućnošću kritičke misli je veoma star potez – prosvjetiteljski filozof Leibniz je kazao kako su muslimani toliki fatalisti da ne bi ni pokušali izbjeći voz koji ide na njih. U proteklih 15 godina internet je omogućio i osnažio veliki broj glasova ovakvog stajališta.

Sa digitalnih uzvišenja hiljade glasova uzvikuju kako je islam prostor u kojem je bilo koja forma racionalnog stajališta nemoguća: desničarski milijarderi, maskirani kao slobodni mislioci kao što je to Bill Maher; “glasovi naroda”, obrazovani na Etonu kao Douglas Murray; sofisticirani širitelji mržnje, kao što je Ann Coulter i njena ne-tako-bistra britanska verzija Katie Hopkins… pa čak i grčki klasični profesori-koji-su-postali-islamski eksperti, kao Tom Holland, nalaze se u ovom okršaju.

Primjeri historijskih akrobacija u ovim gestama su zaista zadivljujući. Svaki akademik bi salvom smijeha bio ispraćen iz prostorije ukoliko bi nagovijestio kako je St. Augustin nekako suučesnik u bombardiranju klinike za abortus ili kako je srednjovjekovni Hohenstaufen kulminirao u Trećem Rajhu, ili kako se Renesansa nikada nije desila. No, skoro svakodnevno se povlače linije kontinuiteta, uprkos svakom kontekstu, između islama kroz stoljeća i kontinente, pa se Osmanlije povezuju sa pripadnicima ISIL-a ili teologija iz sedmog stoljeća sa napadima na trgovačke centre.

U ovom ispravljanju historije, suprotne ili problematične epizode (kao što je ogroman doprinos islamskog svijeta geometriji, astronomiji i generalnom rječniku nauke) ne ispuštaju se, već se onima koji ih spomenu smije u lice kao naivnom, liberalnom idiotu. Zaista, prekrasno je ovo doba za život.

Fantazije o islamu i Zapadu

Često se pitam šta se može uraditi protiv ovog kolektivnog zaglupljivanja cijele vjere? Strpljivo ponavljanje tačaka i primjera iz historije – kako bi se nešto teško, ali očito objasnilo osmogodišnjem djetetu – ne pomaže puno u borbi protiv milion stavova na YouTubeu. Podizanje svijesti nije dovoljno – tamo skoro izgleda postoji volja neznanja, odluka da se ostane u fetalnoj toplini određenog narativa.

Kada se zapadnjački, javni intelektualac s bestselerom iza sebe otvoreno smije priči o “islamskim izumima” i sakupi na internetu 10.000 “like-ova” za to, teško je vidjeti korist koju može donijeti isticanje empiričkih činjenica. Veliki dijelovi našeg društva izgleda da su zaključani u određene fantazije o islamu i Zapadu – a kako ćemo se osloboditi od tih fantazija ostaje, kao i uvijek, nepoznanica.

Nije da su naučnici odustali. Posljednja knjiga Irfana Ahmada Vjera kao kritika: Islamsko kritičko mišljenje od Meke do tržnice (2017) nudi interesantnu opoziciju narativima Zapada-i-ostalih o evropskom prosvjetiteljstvu koje isijava iz Grčke i Njemačke u zabačene uglove mračnijeg svijeta. Pozicioniranjem Poslanika Muhammeda kao “kritičara mekanskog društvenog reda”, Ahmad pravi alternativnu genealogiju riječi “kritizirati” (tanqid/naqd), koja ni po čemu ne odbacuje grčke/predislamske/zapadnjačke tradicije, “ali koja im istovremeno ne može biti počinjena”. To je dobrodošao potez, koji inteligentno i rječito povezuje rad ranijih učenjaka (Talal Asad, Gayatri Spivak, J G A Pocock) kroz dvije važne tačke.

U prvom redu, to prikazuje širinu koliko je Prosvjetljenje bilo “etnički projekat” – etnički projekat kojem je uvijek trebao neprijatelj. Kada je Kant govorio o potrebi definiranja prostora filozofije, on je često aludirao na prostor Evrope, čije se granice trebaju čuvati. Drugo, uporno povezivanje kritičkog sa sekularnim – i “nekritičkog” sa vjerskim – nešto je što Ahmadova knjiga želi rigorozno razgraditi. Možda je nekima bilo kontraverzno kada je kazao: “U zamjenu za vladajuću doksu, koja vidi islam i kritiku kao uzajamno isključive prostore … predlažem da počnemo misliti o islamu kao o kritici: zaista, o islamu kao stalnoj kritici.”

Napad na grad sa dva fronta

Drugačije rečeno, biti musliman ne znači biti politički u snu ili pasivno prihvaćati Božju volju, već je bolje reći kako to znači biti u stalnom kritičkom stanju. Neće svima biti politički ugodni neki stavovi Ahmada koje je dao kao primjere tradicije kritike (Abul Ala Maududi, osnivač pakistanskog Jamaat-e-Islamija, dobio je centralno poglavlje), no gesta koju pravi – razvojem alternativne genealogije kritičke misli na tradicijama Urdu Islamikata na jugu Azije – zaista je vrijedna.

Pošteno reći, postoji još jedan aspekt ovog pitanja koji nismo još dotakli. Kritička tradicija islama se može dobro usporediti s gradom koji je napadnut na dva fronta – izvana i iznutra. Uz određene neumorne zapadnjačke redukcije islama na kult koji ne misli, postoje i u muslimanskom svijetu oni koji u potpunosti odbacuju najpoznatije filozofe i kritičare kao nemuslimanske.

Monografija Shahaba Admeda Šta je islam?: Važnost islamskoga (2015), kada o tome govorimo, interesantno stoji uz knjigu Irfana Ahmada kao paralelni pokušaj nove definicije islamskog svijeta – kao i njegovih odnosa i sa Zapadom, i sa sekularnošću.

Premda fokus Shahaba Ahmeda na aktivnosti kao što su ispijanje vina vodi knjigu na drugu stranu od Vjere kao kritike, obje knjige dijele frustraciju s uskim definicijama islamske tradicije. U slučaju Shahaba Ahmeda postoji želja da se proširi ideja islamskoga daleko više od “pretpostavljene središnjosti” pravne nauke po kojoj većina konvencija definira religiju; u knjizi Irfana Ahmada se daje slična vjera u vrijednost svakodnevnog iskustva – “prakse neučenjaka i običnih”, kako Ahmad piše – kao i u objave uleme u odlučivanju šta bi mogla biti islamska kritička tradicija.

Nastavak debata

Ove debate će se nastaviti. U zaključku, moglo bi se sve okončati riječima koje je arapski filozof napisao u gradu Damasku prije 800 godina. Riječi koje demonstriraju (oprostite na mojim anahronizmima) značajnu predpsihološku svijest širine koju lično dajemo Bogu kojem se molimo:

“… nećete vidjeti nikoga ko se ne moli nenapravljenom Bogu, pošto čovjek u sebi stvara ono čemu se moli i sudi. Kada osoba vidi nešto od [božanske] Stvarnosti, ne vidi ništa drugo nego samog sebe.”

Pisac je Ibn Arabi (1165-1240), a ove dvije rečenice su iz njegovog djela Futuhat, napisanog nekad 1220-ih. Naravno da izvlačim ove riječi iz konteksta, no osjećaj koje pokazuju – Bog kojem se molimo uvijek prikazuje nas, čak i dolazi iz nas, na ovaj ili onaj način – sumnja je koja se može naći o u jevrejskim i kršćanskim tradicijama (Majmonid, Meister Eckhart). Prije 800 godina oštri epistemološki upiti vjerskog iskustva su već postojali. Doduše, cilj ovih upita nije bilo sekularno uklanjanje Boga, već čišće iskustvo uzvišenosti; ne izlaganje Boga kao psihološke iluzije, već jasnija demarkacija između našeg zamišljanja Boga i onoga šta je iza toga. Neko ovo može nazvati odgođenim kritičkim razmišljanjem: kritika stavljena u vrhovnu službu nekritičkog.

To je poštena optužba – ljudi imaju pravo na svoje mišljenje. No, mora biti nečega vrijednog u pokušaju pamćenja onoga šta se pisalo u Damasku, Kairu i Kordobi stoljećima prije Gramscija, Marksa i Dekarta. I, svakako, 800 godina prije YouTubea.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera