Izrael i gubitak kolektivne nade (prvi dio)

Sjedište UN-a je Prvoj aveniji, nedaleko od 41. Ulice, blizu East Rivera u gradu New Yorku. Otvoreno je uz veliki aplauz i očekivanja. Potreban odgovor na ludilo koje je obuhvatilo svijet sa mirisom krvi i veoma poznatim velom žaljenja.

Ta organizacija je bila naša kolektivna nada. Velika zakletva po kojoj bi svijet zajedno trebao naći odgovore na pohlepu i aroganciju država dugo ne zaustavljenih u njihovom historijskom prožderavanju onih koji su manje moćni. To nije uspjelo.

Osnovan u San Franciscu 24. oktobra 1945. godine, UN je pokrenut sa beskonačnim obećanjem. Kako je napisano u njegovoj preambuli, početna 51 članica država posvetila se spašavanju „nadolazećim generacijama od opasnosti rata…[ponovo potvrđuju]… vjeru u osnovna ljudska prava, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, u jednaka prava… država malih i velikih… uspostaviti uvjete po kojima pravda i poštovanje obaveza potiču iz… međunarodnog prava [koje bi] moglo osigurati… da oružane snage ne budu korištene osim iz zajedničkog interesa.“

Sa prekomfornom lakoćom, 73 godine, ove strastvene riječi čovječanstva ponovo se dokazuju kao bilo šta više od besposlene priče u kojoj moćni, ne samo da određuju ton debate, već se osiguravaju da njen sadržaj pokazuje njihovu jedinstvenu i predanu viziju vladavini zakona.

Dominacija vetom

U onome što je postala politička umjetnička forma bola i kazne, sa stalnim ponavljanjem šačica sila koristi svoju mogućnost veta kako bi Vijeće sigurnosti UN-a, najjači organ UN-a, bilo glasno, ali neefikasno.

U prvom redu je Rusija/Sovjetski savez koja je ulagala veto 112 puta – više nego ijedna stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a. Posljednji put se to desilo 10. aprila 2018. godine kada je Moskva blokirala rezoluciju o identifikaciji odgovornog za navodni napad hemijskim oružjem u sirijskoj Doumi. Do danas, od početka sukoba 2011., Rusija je koristila mogućnost veta 12 puta kada je riječ o Siriji. Ranije je uložila veto na osudu Vijeća sigurnosti aneksije Krima 2014. godine.

Na drugom mjestu su Sjedinjene Američke Države koje su uložile veto približno 80 puta do danas. Od 1982. godine je veliki zaštitnik Izraela uložio veto na 36 rezolucija Vijeća u kojima se kritizira Izrael, što je više od zbira svih uloženih veta ostalih članica Vijeća sigurnosti.

U posljednje vrijeme je SAD uložio veto na prijedlog Kuvajta kojim se osuđuju izraelski napadi na hiljade Palestinaca tokom Velikog marša povratka i kojim se traži nezavisna istraga masovnih ubistava i ranjavanja tokom tih protesta. Također, 18. decembra 2017. SAD je uložio veto na nacrt rezolucije koji je odobrilo 14 od 15 članica Vijeća sigurnosti kojom se pozivaju država da ne uspostavljaju ambasade u Jerusalemu.

U svojoj najosnovnijoj formi. Mogućnost veta osigurava stalnoj članici Vijeća sigurnosti da, po vlastitom izboru, spriječi kolektivnu akciju UN-a bilo da je riječ o diplomatskom ili oružanom odgovoru na međunarodnu krizu, te tako žrtvujući volju svjetske zajednice zbog svog uskok geopolitičkog programa.

Nedjelovanje UN-a, odnosno sankcionirano nasilje, dugo je sprječavalo organizaciju da djeluje kao neutralni arbitar kako bi se osigurala jednaka i pravedna provedba međunarodnog prava i postizanje svjetskog mira.

Primjeri besmislene i neuspjele političke debate prikazuju UN kao tek izliku za septembarske skupove svjetskih lidera.

Nijedna država nije prekršila, sa tako bahatom i vidljivom izdajom, suštinske principe UN-a kao što je to Izrael, uspostavljen na ukradenoj zemlji Palestinaca.

Decenije etničkog čišćenja

Bukvalno od prvog dana, otkako je UN objavio svijetu kako je Palestina poslata u historiju, a Izrael napravljen kao bliskoistočni dodatak Evropi, ova država se izrugivala međunarodnom pravu u svom maršu etničkog čišćenja.

Sa suludom mantrom čak i prije vještačkog proglašenja državnosti, izraelski cionistički tvorci nikada nisu odbacivali korištenje razuzdanog terora kako bi ispunili svoj cilj. Bombaški napad na hotel King David 1946. godine, koji je izveo Irgun, organizacija koju je Velika Britanija označila kao terorističku, odnio je 91, većinom civilni, život.

Iako su ovaj masakr i atentat na UN-ovog posrednika Folkea Bernadottea u Jerusalemu 1948. godine koji je izvela grupa Lehi odmah privukli pažnju svijeta, malo je bilo poznato o deceniji horora koji su preživljavali Palestinci i Britanci, a koji su izvodile cionističke milicije.

Tokom ovog perioda, Palestinci i pripadnici britanske policije i vojske bili su povređivani ili ubijani eksplozivom, snajperom ili su linčovani. Jevrejski teroristi su napadali infrastrukturu, pljačkali banke, bombama napadali vojsku i policiju, urede vlasti i brodove. Sabotirali su željeznice, mostove i naftne instalacije bombama ili iz zasjeda, a sve su to izvodili hladnokrvno kao što se vidi i proteklih mjeseci, ali je od ruku Irguna, već njegova nasljednika – izraelske vojske.

Nema potrebe ponavljati, u potpunosti, noćne more koje su zadesile desetke hiljada nenaoružanih palestinskih demonstranata proteklih nekoliko sedmica u Gazi, gdje je ubijeno 45 osoba, a ranjeno na desetke ljudi. Do sada je masakr veoma dobro zabilježen.

Ne iznenađuje kako su većina ubijenih ili ranjenih pretrpjeli pogotke u potiljak glave ili u leđa. Kaoo bi rekli forenzičari, ove ulazne rane ne odgovaraju stanju napada već bijega pogođenog.

Civilni masakri su, naravno, veoma bitan dio izraelskog historijskog narativa. Šetnja kroz historiju pokazuje stalni uzorak nasilja počinjenog nad najranjivijim među njegovim neprijateljima, stvarnim ili izmišljenim.

Rat u Gazi 2008-2009

U zimu na kraju 2008. i početkom 2009. godine, Izrael je pokrenuo ogroman napad na Gazu. U prvih devet sati napada, bačeno je više od 100 tona eksploziva na ovaj pojas zemlje.

Narednih dana su deseci civila Gaze bili izloženi granatama sa bijelim fosforom koje su ispaljivane na krcate stambene zone, ne kao slučajno pokrivanje inače legitimnog korištenja sile, već kao osnovno sredstvo rata koje krši međunarodni zakon.

Takve granate su pogodile glavnu zgradu UN-ove Agencije za pomoć i radove (UNRWA) u Gazi gdje se skrivalo 700 civila. Tom prilikom su mnogi poginuli ili bili ranjeni.

Na dan kada su neprijateljstva prestala, tri granate sa bijelim fosforom su pale na još jednu jasno označenu UN-ovu zgradu, jedna je zapalila učionicu i ubila dvojicu braće dok su spavali. Kao i sa drugim UN-ovim zgradama, i za ovu je Izrael imao unaprijed javljenu poziciju i koordinate.

Bijeli fosfor stvara užasne rane. Lijepi se za kožu žrtve, probija njeno tijelo, izaziva štetu na jetri, srcu i bubrezima, a ponekad i prestanak rad više organa odjednom. Bijeli fosfor gori dok ne nestane mu oksigena ili se u potpunosti ne istroši.

Tokom ovog napada, Izrael je ispalio približno 7.000 „konvencionalnih“ granata koje imaju dvojni cilj i koje su napravljene kako bi izbjegle međunarodne zabrane korištenja klasične kasetne bombe.

Napravljena kao oružje za proboj oklopa i uništavanje osoblja, svaka granata eksplodira u stotine manjih fragmenata u krugu od 100 metara i ubija i ranjava sve u tom području. Primjer potencijala te granate vidi se u napadu 6. januara na školu UNRWA-e u Jabaliyi gdje su ubijena 43 Palestinca. Tada je Izrael priznao korištenje takvih granata.

Misija UN-a o ustanovljavanju činjenica o sukobu u Gazi ocijenila je ove napade kao prekršaje međunarodnih ljudskih prava i humanitarnog prava kao i moguće ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. U izraelskom napadu je poginulo blizu 1.400 palestinskih muškaraca i žena, među kojima su i stotine djece.

Južnoafrički pravnik Richard Goldstone, bivši tužitelj za međunarodne ratne zločine i član UN-ovog tima koji je napravio izvještaj, opisao je izraelsko djelovanje kao „namjerno neproporcionalni napad za progon, poniženje i teroriziranje civila, radikalno ugrožavanje lokalnih ekonomskih kapaciteta i za rad i zaradu, te sve veće jačanje osjećaja ovisnosti i ranjivosti“.

Dok je Obamina administracija predvodila odbranu Izraela, UN nije poduzeo nikakve korake da ga drži odgovornim za ponovljene prekršaje međunarodnog prava tokom masakra.

Rat u Gazi 2014.

Pet godina kasnije, Izrael je ponovo udario i pokrenuo novi rat u Gazi sa masivno disproporcionalnom silom.

Kako se procjenjuje u izvještaju UN-a, „količina razaranja je bila bez presedana“ sa više od 6.000 zračnih udara, te ispaljenih 14.500 tenkovskih i 35.000 artiljerijskih hitaca ispaljenih.

Mnoga od ovih eksplozivnih tijela su korištena na veoma naseljenim područjima i s ciljem „širokopojasnog“ utjecaja kako bi bili sigurni da bilo ko u pogođenom području bude ili ubijen ili ranjen.

Jedna nevladina organizacija prijavila je povećanje od 533 posto korištenja veoma eksplozivnih artiljerijskih granata u odnosu na raniji izraelski napad na Gazu.

Kako je zabilježio UN, udari na veoma naseljene četvrti ili stambene zgrade, korištenje eksploziva sa udarom na šire područje i uništavanje cijelih susjedstva u Gazi vjerovatno čini prekršaj zabrane na direktne udare na civile i stoga je ratni zločin.

Kada je izraelska žeđ za odmazdom napokon zadovoljena, ubijeno je 2.256 Palestinaca, većinom civila. Među njima je 538 djece i 308 žena. Više od 11.000 ih je ranjeno, trećina od njih su djeca, a više od 1.000 ih je ostalo invalidi.

Mnogi od ubijenih i ranjenih su napadnuti dok su tražili zaklon u raznim skloništima među kojima su i UN-ove škole. Dvadeset civila je poginulo, a veliki broj ih je ranjen u noćnom napadu na osnovnu školu Jabaliya gdje je više od 3.000 raseljenih civila tražilo spas. Kao i tokom prethodnog rata, Izrael je imao koordinate UN-ovih lokacija.

Zločinački ne samo zbog gubitaka života, koncentrirani izraelski pokolj je napravljen kako bi izazvao dugoročno razaranje zajednice već pokošene siromaštvom i koja se još oporavljala od posljednjeg velikog napada na njenu infrastrukturu nekoliko godina ranije.

Izraelska armija je uništila ili oštetila 235 škola i 73 zdravstvene ustanove. Hiljade domova, stotine tvornica i farmi su poravnati sa zemljom. Jedina elektrana i veliki cjevovod otpada u Gazi su bili uništeni.

Otprilike šest sedmica nakon što je Izrael pokrenuo svoj napad, Vijeće za ljudska prava UN-a imalo je vanrednu sjednicu zbog krvoprolića u Gazi.

Sa najoštrijim terminima, rezolucija je usvojena u kojoj se, u relevantnom dijelu, osuđuju „rašireni, sistematski i ogromni prekršaji međunarodnih ljudskih prava i osnovne slobode uslijed posljednje izraelske vojne ofanzive na okupirani Pojas Gaze iz zraka, kopnom i sa mora, a koju čine disproporcionalni i nasumični napadi, uključujući zračne udare na civilna područja, napadi na civile i njihovu imovinu u sklopu kolektivnog kažnjavanja što je u suprotnosti sa međunarodnim pravom, a tu su i druge akcije među kojima su napadi na ljekarsko i humanitarno osoblje, a sve to može biti jednako međunarodnim zločinima“.

Iako je rezolucija tražila hitan prekid vatre, predvidivo, to je ignorirao Izrael. Samo jedna država je glasala protiv rezolucije – Sjedinjene Američke Države.

Premda je istraga masakra iz 2014. u toku i vodi je Međunarodni krivični sud, sam UN nije poduzeo nikakve korake niti nametnuo sankcije Izraelu.

Ovo je prvi dio teksta…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.   

Izvor: Al Jazeera