Kavezi i demokratija: Demoniziranje djece na američkim i evropskim granicama

Tridesetog juna, hiljade ljudi su marširale u 700 gradova širom SAD-a da zahtijevaju kraj tužnih Trumpovih imigracionih politika. Protesti su uslijedili nakon što su u medijima objavljene slike i audio snimci male djece koju razdvajaju od roditelja i drže u kavezima, što je izazvalo ljutite reakcije širom države.

Dok se medijska oluja zahuktava, američka vlada se silno trudila da dominira drugi narativ. Objavili su fotografije i snimke iz jednog centra za pritvor u kojem drže djecu, na kojima su u prvom planu dječaci tinejdžeri, a djevojčice, mlađi dječaci i dvogodišnjaci su u drugom planu, manje vidljivi.

Na taj način, vlada je pokušala razdvojiti „djecu“ u dvije kategorije – oni koji zaslužuju suosjećanje i oni koji ga ne zaslužuju jer su zapravo „odrasli“ momci. Također su pokušali promijeniti temu javne debate od pitanja ljudskih prava i ljudskosti na pitanje nacionalne sigurnosti.

Na pres konferenciji od 18. juna Kirstjen Nielsen, ministrica domovinske sigurnosti, pitana je o problematičnoj prirodi slika koje je vlada objavila. Novinar Politica je upitao zašto objavljuju samo slike dječaka; gdje su slike djevojčica i dvogodišnjaka? Nielsen je pokušala izbjeći odgovor u više navrata i na kraju je rekla „Provjerit ću to“, prije nego što je prešla na naredno pitanje.

Prvi plan

Ova strategija guranja „prijetećih“ tinejdžera izbjeglica ili migranata u prvi plan kako bi se pridobile simpatije javnosti nije isključiva za američku vladu.

U oktobru 2016. godine, slične slike su kružile po britanskim medijima: slike djece koja su živjela u neformalnom smještaju blizu francuskog grada Calaisa i koja su ulazila u Veliku Britaniju da se pridruže svojim porodicama. To su opet bile slike isključivo tinejdžera – ili „razvijenih momaka“ kako su ih zvali – mnogi iz Sirije i Afganistana.

U anitimigracionoj štampi, slike su praćene sugestijama da ovi dječaci uopšte nisu djeca i da ih treba podvrgnuti dentalnim testovima da se „dokaže“ da su zapravo mlađi od 18 godina.

Dok se (bijelo) djetinjstvo često gleda kao model nevinosti, nebijeli tinejdžeri, sugeriše se, mogli bi biti prijetnja. Pozvani smo da ih čitamo kao nezavisne i zastrašujuće i ne u potrebi za brigom i zaštitom. Nekako su SAD i Velika Britanija te kojima je potrebna zaštiti, a ne djeci nasukanoj na njihovim granicama; feminizirane SAD i Velika Britanija ugrožene su prisustvom ove hiper-maskulinizirane omladine.

Stavljanje u prvi plan nebijelih tinejdžera i u SAD-u i u Velikoj Britanija, upotrijebljeno je da se opravda razdvajanje djece od njihovih porodica. Ali anitiimgrantske vlade i mediji nisu jedini koji koriste ovakve narative koji stavljaju izbjeglice i imigrante tinejdžere u mjesto izvan djetinjstva.

‘Manje ranjivi’

Čak i humanitarne organizacije djeluju nesigurno po pitanju kako raditi sa nebijelim tinejdžerima i muškarcima. Oni se obično smatraju „manje ranjivim“ i stoga manje vrijednim pažnje i brige.

Ova ideja je utjecala na to kako su neki izbjeglički kampovi uspostavljeni u Grčkoj, naprimjer, u kojima su muškarci samci i dječaci tinejdžeri držani odvojeni od porodica i pod većom policijskom prismotrom. Kao rezultat, mladi momci često iskuse nasilje, budu žrtve starijih muškaraca, dok im zahtjeve da budu premješteni kod porodice odbijaju.

Ove prakse razdvajanja djece od porodica i držanja tinejdžera izoliranih i u SAD-u i u Evropi , nastavak su dugih kolonijalnih praksi. Oni odražavaju duboko ukorijenjene, dobro uspostavljene obrasce politike dosta starije od politika predsjednika Donalda Trumpa i premijerke Therese May.

Ne tako davno u SAD-u su razdvajali Afroameričku i djecu američkih Indijanaca u sklopu robovlasničkih politika i politike prisilne asimilacije. Čak je i za vrijeme slavne Obamine administracije na snazi bilo razdvajanje porodica; u 2013. npr., 72.000 porodica je razdvojeno zbog deportacija.

Velika Britanija ima slično kolonijalno naslijeđe. Osim što je odigrala ključnu ulogu u trgovini robovima, donijela je velike patnje na Bliski istok i u južnu Aziju kroz svoje kolonijalne prakse razdvajanja zbog kojih su do danas neke porodice razdvojene.

Nedavno su britanske migracione politike bile na ivici razdvajanja britanskih porodica dok je članovima „windrush generacije“ prijetila deportacija. Iako je May obećala riješiti ovo pitanje, drugi državljani Velike Britanije i dalje se bore da dovedu članove svoje porodice u državu jer ih stroga pravila o primanjima sprečavaju u dobijanju vize za svoje supružnike i djecu koji nisu iz EU.

Rasistički kontekst

U tom smislu, tvrditi da Trumpove i Mayine politike „netipične za Ameriku“ ili „netipične za Veliku Britaniju“ nema smisla i ne treba ih razdvajati od njihovog historijskog i rasističkog konteksta.

I danas, dok ljudi s pravom protestuju, podižu svijest i prikupljaju resurse da dovedu u pitanje razdvajanje porodica i zatvaranje djece i odraslih zbog prelaska granica, moramo ostati na oprezu zbog narativa koji nanose štetu i koje promovira vlada u SAD-u i drugdje.

Moramo se pobrinuti da je jasno da se zauzimamo za svu djecu, bez obzira na njihov rod i dob i za sve odrasle, bez obzira na njihovu rasu u religiju, da mogu preći granice i tražiti azil na siguran i dostojanstven način.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera