Godina bez Soleimanija: Hoće li se Iran povući u regiji?

Iran je imao tešku 2020. Godina je počela ubistvom Qassema Soleimanija, zapovjednika jedinice Quds Islamske revolucionarne garde (IRGC) i autora projekcije iranske regionalne moći.

Dva mjeseca kasnije, ova država je objavila prve slučajeve oboljelih od novog korona virusa koji je unio pometnju u zdravstvo i ekonomiju. Ova kriza je dodatno pogoršana oštrim američkim sankcijama koje je nametnuo Trump.

U ljeto se situaciju u Iranu samo pogoršala. U julu su regionalni neprijatelji napali nuklearnu elektranu Natanz, uzrokujući veliku štetu. U avgustu su zaljevske države najavile da normaliziraju odnose s Izraelom, što je potez koji je Iran doživio kao prijetnju po svoju nacionalnu sigurnost.

Dok se godina primicala kraju, Islamska Republika je primila još jedan bolan udarac koji je bio gotovo jednako razoran kao i ubisto Soleimanija. Mohsen Fakhrizadeh, najznačajnija ličnost u iranskom nuklearnom programu, je ubijen. Iran je optužio Izrael, koji je ranije prijetio da će ga napasti i u više navrata ga je spominjao u svojim izvještajima o iranskom nuklearnom programu.

Unutrašnja debata

Dok je Iran prolazio kroz ove krize, na najvišim nivoima je bjesnjela unutrašnja debata, uključujući koridore Nacionalnog vijeća sigurnosti, u vezi strateških prioriteta Islamske Republike. Ove diskusije se nastavljaju i iranski odgovor na stranu agresiju će sigurno doći, ali još nije jasno kada.

Teheran se oprezno kreće kroz regioanlni i međunarodni razvoj događaja. Ne želi biti uvučen u potpuni rat koji bi mogao uništiti cijeli projekat na kojem je izgrađena Islamska Republika. Zbog tog mnogo ulaže u projekciju regionalne moći.

Soleimani je odigrao glavnu ulogu u polaganju temelja i gradnji strukture iranskog regionalnog utjecaja. Iako je važno ne potcijeniti utjecaj koji je njegovo ubistvo imalo na iranski regionalni projekat, bilo bi naivno pretpostaviti da će se Iran povući u regiji zbog tog.

Umjesto tog se može vratiti provođenju svojih regionalnih akcija u sjeni i obrnuti praksu reklamiranja jedinice Quds u inozemstvu, kako je radila tokom proteklih nekoliko godina pod Soleimanijevim vođstvom.

Važno je prisjetiti se da je Soleimani bio ličnost iz sjene koja se nije pojavljivala u medijima godinama. Njegovo pojavljivanje u javnoj sferi bilo je odluka koja je pomno proučavana prije nego što ju je IRGC sproveo u djelo.

Postojala je potreba da se gradi javna slika sposobnog i moćnog Irana u regiji i nije bilo bolje ličnosti od Soleimanija za tu ulogu. On je imao široku i kompleksnu mrežu odnosa sa šefovima država, vladinim zvaničnicima, političarima i vođama milicija. Stalno je putovao između Irana, Sirije, Iraka i Libana. Bilo mu je dozvoljeno da uđe u Gazu nekoliko puta, prema iskusnim liderima Hamasa koje sam intervjusiala za svoju knjigu o Hamasu i Iranu.

Iako je ubijen, on ostaje centralna ličnost u domaćoj iranskoj politici i uzor na koji se ugledaju mnogi Iranci. Njegova je smrt bila inspiracija za filmove, slike, skulpture i pozorišne predstave. Njegova otkinuta ruka, njegov prsten i njegovo raskomadano tijelo su spominjani u tekstovima o mučeništvu posvećenim bici na Kerbeli i smrti imama Husseina, koji imaju centralno mjesto u šiitskoj tradiciji i teologiji.

Soleimanijev nasljednik

U skladu sa Soleimanijevom voljom, Esmail Qaani, koji je bio nepoznat ljudima unutar i izvan Irana, imenovan je da vodi jedinicu Quds. Qaani je bio blizak Soleimaniju i borio se zajedno s njim i iransko-iračkom ratu.

U rijetkom intervjuu koji je Qaani dao listu Ramz-i ‘ubur, govorio je o svojim uspomenama na iransko-irački rat i o svom odnosu sa Soleimanijem. Opisujući njihovo prijateljstvo rekao je: „Bili smo ratni drugovi. Rat nas je zbližavao od 1982. Nakon rata smo se susretali. Prijateljstva koja se sklope tokom rata snažnija su i duže traju. Mi pripadamo istoj generaciji. Ja sam godinu stariji od njega ali to nije važno jer je on bolji od mene u mnogo stvari. Dob nije važna u pitanjima iskustva, pripreme, razumijevanja i iskrenosti.“

Qaanijevo ime se prvi put pojavilo u domaćoj politici 1999. kao jednog od potpisnika, zajedno sa Soleimanijem, zloglasnog pisma koje su 24 zapovjednika IRGC-a poslala iranskom predsjedniku  Mohammadu Khatamiju, nakon protesta na Teheranskom univerzitetu te godine. Ovo je pismo upozorilo Khatamija „da riješi to pitanje danas jer bi sutra moglo biti prekasno, a sutrašnje žaljenje će biti beskorisno“ i da „njihovo strpljenje postaje sve tanje“.

Iako nema mnogo slika Soleimanija i Qaanija, njih dvojica su blisko sarađivala. Qaani je odigrao značajnu ulogu u događajima u državama u kojima je aktivna jedinica Quds. Navodno je bio uključen u rat između Hezbollaha i Izraela iz 2006, kao i tokom izraelskog napada na Gazu 2008-2009.

U martu 2019, Qaani je bio prisutan u medijima tokom posjete sirijskog predsjednika Bashara al-Assada Teheranu, koja je izvedena bez koordinacije sa vladom i ministarstvom vanjskih poslova, vodeći do ostavke ministra vanjskih poslova Mohammeda Javada Zarifa. U zvaničnoj izjavi, Qaani je insistirao da je bilo ispravno držati ministarstvo vanjskih poslova izvan tog događaja: „Bashara al-Assada je u Teheran dovela jedinica Quds. Onima koji su morali znati je rečeno, a onima koji nisu morali znati nije rečeno. Bila je to delikatna stvar.“

U proteklih nekoliko godina, Qaani je bio odgovoran za finansiranje i naoružavanje pokreta otpora u regiji. On je jedan od rijetkih lidera koji su aktivno pozivali na podršku Ansaru Allahu (Husima) u Jemenu, objavivši u 2018. da oni imaju rakete sa dometom od 400 km.

Mnogi sumnjaju u Qaanijevu sposobnost da popuni prazninu koja je ostala nakon ubistva iranskog zapovjednika i da održi ogromne i kompleksne mreže odnosa koje je gradio tokom decenija. Ali zaključci u vezi njegovog performansa i sposobnosti su u ovom trenutku preuranjeni.

Nakon objave Qaanijevog imenovanja, bivši zapovjednik IRGC-ja Mohsen Rezaei za njega je rekao: „Zapovjednik Qaani se pridružio redovima Revolucionarne garde prije zapovjednika Soleimanija. On pobliže poznaje sve ličnosti fronta otpora. Uvijek je bio na čelu i jedan od glavnih donositelja odluka.“

Otkako je preuzeo zapovjedništvo nad jedinicom Quds, Qaani je posjetio Siriju, Liban i Irak nekoliko puta. Jasno je da je bio efikasan u regiji, uprkos američkom pritisku, zaljevskoj netrpeljivosti i izraelskoj agresiji. On nastavlja sa iranskim planom da se uklone američke snage sa Bliskog istoka, kako se vidi iz stalnog usmjeravanja pažnje na američke interese u Iraku.

Ljudstvom dobro snabdjevene iračke frakcije su održavale ulične parade, poslavši poruku Bagdadu da upravljanje iračkom unutrašnjošću neće biti lagan zadatak za iračku vladu bez saradnje sa Teheranom. Ponašanje nekih iračkih frakcija koje podržava Iran može se činiti haotičnim, ali ovo ne znači da je Izran izgubio kontrolu nad njima. IRCG je otpočeo proces restrukturiranja i jačanja kontrole nad ovim frakcijama da ih učini disciplinovanijim i utjecajnijim.

Iranska strategija

Iranska strategija u Iraku mogla bi se geografski proširiti na druge države.

Iranski saveznici u Palestini, Libanu, Siriji i Jemenu pokazali su svoju snagu tokom protekle godine. Hezbollah i Hamas su otkrili napredno oružje koje će biti korišteno u svakom sukobu sa Izraelom.

U Jemenu su Husi postali bliži Iranu nego ikada ranije. Oni predstavljaju uspješnu iransku investiciju, sigurnosnu prijetnju za teheranske neprijatelje i centralnog igrača u bilo kojem novom političkom rješenju za sukob u Jemenu.

U Siriji, izraelski brojni napadi na iranske mete nisu uspjeli u postizanju cilja istjerivanja iranskih snaga iz ove države. Zapravo je Iran tražio načine da institucionalizira svoju aktivnu uključenost u Siriji kroz vojne i ekonomske sporazume sa Damaskom. Iako je IRGC donio odluku prošle godine da smanji svoje prisustvo u Siriji a da poveća njegovu efikasnost, danas su Iran i saveznici u Siriji bliži izraelskoj teritoriji nego ikada ranije.

Na godišnjicu Soleimanoijevog ubistva, IRGC je još jednom obećao da će osvetiti njegovu smrt. Zapovjednik IRGC-ja Hussein Salami posebno se obratio generalu Qaaniju, govoreći o „novom tipu džihada protiv diktatorskih režima i njihovih ulizica“ s naglaskom na centralnu ulogu jedinice Quds.

Kakvi god bili iranski planovi za budućnost, jasno je da će jedinica Quds, predvođena Qaanijem odigrati centralnu ulogu. Njena konfrontacija sa SAD-om i njegovim regionalnim saveznicima bez sumnje je oslabila Teheran, ali nije umanjila njegovu riješenost da se bori kako bi održao svoju moćnu poziciju u regiji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.