Sastanak Erdogana i Bidena – vrlo oprezan optimizam

Nakon kašnjenja i mogućnosti da bude odgođen, očekivani sastanak između turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i američkog predsjednika Joea Bidena konačno je održan na marginama samita u Rimu. Ankara je računala na ovaj sastanak kako bi se razgovaralo o spornim pitanjima, a posmatran je i kao pokazatelj smjera u kojem će se kretati odnosi između dvije zemlje u budućnosti.

Ovo je bio tek drugi susret predsjednika dvije zemlje od kako je Biden izabran za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, što je jedan od pokazatelja zategnutih odnosa koji vladaju u posljednje vrijeme između dvije države za vrijeme Bidenovog mandata. Treba uzeti u obzir i to da je aktualni američki predsjednik tokom predizborne kampanje iznio negativne izjave o Erdoganu i Turskoj, a da je predsjednički mandat počeo sankcijama i zaprijetio uvođenjem novih toj zemlji.

Od 20 minuta do više od sata

Sastanku su prethodili pokazatelji koji su potvrdili ovo značenje. Između ostalog, dvojica predsjednika nisu se sastala na marginama Erdoganovog učešća u radu Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u septembru. Zatim su uslijedile Erdoganove izjave o tome da tok stvari u odnosima s Washingtonom za vrijeme Bidenove ere “ne sluti na dobro”, za razliku od odnosa s prethodnim administracijama. Što se tiče Bidena, on je kritizirao turske vojne operacije u sjevernoj Siriji, s obrazloženjem da one potkopavaju napore u borbi protiv oružane grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL), na što mu je turski ministar vanjskih poslova oštro odgovorio.

Još jedan obeshrabrujući uvod bila je neizvjesnost oko održavanja sastanka od samog početka. Turske i američke izjave o ”radu na održavanju sastanka” na marginama samita u Rimu su se preklapale, ali nije bilo njegove potvrde. Spominjana je mogućnost odgađanja sastanka do samita o klimatskim promjenama u Glasgowu. Turska strana je to objavila, da bi američki izvori onda ponovo potvrdili da će sastanak ipak biti održan u Rimu. Na kraju, među ovim pokazateljima je i ograničavanje dužine trajanja sastanka na samo 20 minuta, što je poluprotokolarni vremenski period koji ne ukazuje na mogućnost vođenja ozbiljnog i dubinskog razgovora o spornim pitanjima, kao i na postizanje mogućih rješenja ili dogovora u vezi s njima. Sastanak je ipak produžen, suprotno planiranom, na više od jednog sata.

Sastanak je trajao više od sat vremena, odnosno tri puta duže nego što je predviđeno, što je, s jedne strane, bilo očekivano. S druge strane, to govori o brojnim kompliciranim i spornim pitanjima između dvije države te ukazuje da se nije radilo o protokolarnom sastanku, već da se dotaknuo nekih pitanja s ponešto detalja s treće strane.

Projekat F-35 za Tursku je završen

To se odrazilo i na izjave dviju strana, koje su susret okarakterizirale kao “pozitivan”, iako se svaka od njih iz svog ugla fokusirala na pitanja oko kojih postoji neslaganje, poput ruskog sistema S-400, zatim pitanja prava i sloboda u Turskoj sa američkog stajališta, kao i sirijskog slučaja i podrške SAD-a Sirijskim demokratskim snagama sa turskog stajališta.

Također, izjave date nakon sastanka odnose se na pitanja o kojima se zapravo i razgovaralo, prije svega na dva pitanja. Prvi su lovci F-35, iz čijeg su programa proizvodnje Sjedinjene Američke Države izbacile Tursku u potpunosti. Iako je među opcijama koje su iznesene pred SAD na posljednjem bilateralnom sastanku bio i zahtjev da se Turska vrati u projekat, izgleda da se odnedavno pomirila s takvim ishodom, budući da se u pregovorima s Washingtonom usredotočila na svoje investiranje u projekat, koje je procijenjeno na više od milijardu te na načine na koje može vratiti ili iskoristiti ta sredstava.

U tom kontekstu, turski predsjednik je više puta izrazio želju svoje zemlje za nabavkom lovaca F-16 od SAD-a, pored modernizacije za postojeće ratne avione istog tipa, te je rekao da su Sjedinjene Američke Države dale ponudu njegovoj zemlji u vezi s tim. Nakon sastanka, Erdogan je izjavio da je osjetio pozitivnu reakciju svog američkog kolege u tom pogledu, uz napomenu da je tražio od njega da posveti pažnju spomenutom pitanju i iskoristi svoju “težinu u Kongresu” da se to usvoji.

‘Zajednički mehanizam’ za komunikaciju

Ovakvo usmjerenje možda pojačava i to da saopćenje Bijele kuće u vezi sa sastankom jasno upućuje na ”odbrambeno partnerstvo” između dvije države. Ovaj termin se odnosi na tradicionalni odnos između dvije članice Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO), ali s obzirom na kontekst, također, upućuje i na lovce F-16, koje Turska želi, o čemu Washington nije govorio ni pozitivno, ni negativno, niti je bilo potvrda ili negiranja sve do trenutka pisanja ovih redaka.

Drugo glavno pitanje je govor turskog predsjednika o “zajedničkom mehanizmu” za komunikaciju, dijalog i upravljanje sporovima o kojem su se dvije strane dogovorile. Istaknuto je da će se sastanci i komunikacija između ministarstava odbrane i vanjskih poslova dvije zemlje u budućnosti povećati, a druga tumačenja mehanizma su obuhvatala oblasti ekonomije i finansija.

Premda su dvije zemlje imale ranija iskustva u dogovaranju bilateralnih i zajedničkih mehanizama za dijalog i rješavanje sporova, posebno u sirijskom pitanju, nisu postigle konkretne rezultate u rješavanju otvorenih pitanja među njima. Iako je saopćenje o mehanizmu stiglo samo sa turske strane odmah nakon sastanka, postizanje dogovora o tome znači da će između dvije strane biti otvoreni komunikacijski kanali, što će smanjiti mogućnost eskalacije i napetosti u doglednoj budućnosti, posebno kako se smiruju turske izjave o SAD-u.

Najava protjerivanja ambasadora

Očito je da su dvije strane tokom sastanka, osim o međusobnim odnosima, razgovarale i o mnogim regionalnim pitanjima, među kojima su, prije svega, Sirija, Libija, Afganistan i Kavkaz. U izjavama dvije strane prisutna je kontradiktornost po pitanju istočnog Mediterana, koje je spomenuto u saopćenju Bijele kuće, za razliku od izjava turskih izvora, koji su demantirali da su se razgovori dotakli i ovog pitanja, ističući da ”to nije na dnevnom redu predsjednika Bidena”.

Uglavnom, može se reći da je susret dvojice predsjednika na marginama samita G20 u Rimu donekle probio led, pogotovo što je uslijedio neposredno nakon što se pojavila mogućnost izbijanja velike krize između dvije strane. Deset ambasadora zapadnih država, na čelu s američkim ambasadorom u Ankari, izdalo je saopćenje u vezi sa suđenjem turskom biznismenu Osmanu Kavali, nakon čega je Erdogan zaprijetio da će ih protjerati iz svoje zemlje.

Može se reći da postoji nešto na čemu se može graditi u odnosima između dvije strane, posebno u pogledu “odbrambenog partnerstva”, odnosno mogućeg dogovora o lovcima F-16, na koji, čini se, do sada nema “veta” od američke administracije. Pogotovo što je glavna prepreka u odnosima dvije države u trenutnoj fazi pitanje naoružanja i odbrambene industrije, kao i stalni Erdoganovi nagovještaji da će njegova zemlja pokušati nabaviti oružje koje joj je potrebno od Sjedinjenih Američkih Država i zapadnih saveznika ili bilo koje druge strane, posebno Rusije, ako oni odbiju.

Između tenzija i relaksacije

S druge strane, vojna operacija koju Ankara najavljuje u sjevernoj Siriji protiv Sirijskih demokratskih snaga kako bi udaljila njihove pripadnike sa s granica na dubinu od oko 30 kilometara (u skladu s turskim dogovorom s Rusijom i Sjedinjenim Američkim Državama nakon operacije “Proljetni štit”) bit će važan i težak test za ove odnose. Turski predsjednik je djelovao donekle samouvjereno kada je istakao da američka podrška grupama povezanim s Radničkom partijom Kurdistana “neće biti nastavljena na isti način”.

To otvara mogućnost da se dotakao pitanja operacije tokom razgovora s Bidenom i/ili postigao neki dogovor s njim u vezi s tim ili u vezi sa Sirijskim demokratskim snagama. Međutim, stvarni američki stav će postati jasan u političkom smislu i na terenu kada Ankara pokrene svoju operaciju, ako to učini.

Dugoročno posmatrano, tursko-američki odnosi ostat će onakvi kakvi jesu, zasnovani na nepovjerenju i s brojnim neriješenim pitanjima, koja proizilaze iz kontradiktornih vizija i stavova dvije zemlje. Stoga će, generalno, varirati između tenzija i relaksacije, a njihova struktura, interesi i putevi nijednoj strani neće dozvoliti luksuz ignoriranja one druge. Ankara će, također, ostati na svom putu traženja relativne nezavisnosti i što većeg balansa u vanjskoj politici između Rusije i Sjedinjenih Američkih Država. Ova vizija se, s jedne strane, pokazala nužnom za Tursku u posljednjih nekoliko godina, a s druge strane teškom i skupom za tu državu.

Napetosti se mogu vratiti

Također, približava se datum predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Turskoj, koji su zakazani za sredinu 2023. godine, što je još jedan od faktora koji podstiču napetosti i krize između dvije strane, budući da se Washington nedavno otvoreno umiješao u unutrašnja pitanja Turske kroz spomenutu izjavu ambasadora. Također, tu je i izjava Bijele kuće o ”važnosti jakih demokratskih institucija i poštivanju ljudskih prava te vladavini zakona radi mira i prosperiteta”, što liči na potvrdu Bidenovih izjava o Erdoganu i Turskoj tokom njegove predizborne kampanje.

To znači da će tok odnosa između dvije strane biti miran u budućnosti, ne samo u pogledu regionalnih dešavanja i otvorenih spornih pitanja, već i u unutrašnjim pitanjima Turske. Prema tome, napetosti se mogu vratiti u svakom narednom sporu u budućnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.